Simeon je večer prije rekao da ustajemo oko 05.30 jer moramo žuriti. Zbog ograničenog broja mjesta u idućem prenoćištu moramo se izboriti za krevete, a to možemo jedino sa ranijim dolaskom. Onako pospan i neispavan digao sam se zadnji. Ustali smo na vrijeme poslušni kao vojnici a Simeon je još spavao. Pa da, to mu je bila fora da nas ne čeka, bolje da mi čekamo nego on. 1:0 za njega.

Bio je mrkli mrak kada smo krenuli dalje i bilo je ledeno hladno. Toyota je naravno bila bez grijanja pa smo onako tresući se od zime jedva dočekali da sunce izađe kako bi nas malo ugrijalo. Inače tokom dana sunce kroz stakla dovoljno zagrije unutrašnjost auta tako da se unutra može boraviti i u kratkim rukavima… ali samo u autu, izvan njega je ipak poželjno imati toplu zimsku jaknu. Nakon kraćeg zaustavljanja u San Juanu krenuli smo prema lagunama. Svuda oko nas prostirala se pustoš, nigdje nije bilo ni grma a kamo li stabla.

Odmah ujutro naišli smo na vojnu bazu u poprilično jadnom stanju. Bili smo blizu čileansko – bolivijske granice. Svi osim mene su odnijeli pasoše na kontrolu. Moj je bio u ruksaku na krovu a Simeonu se nije dalo sve to čupati dole. Nitko od vojnika nije primijetio, nije čak ni izašao van. Simeon me jednostavno prešutio. Ostali su rekli da su pasoše pokazali nekakvom časniku koji je bio izuven.

Prešli smo preko Salar de Chiguana (koji se po veličini i bjelini nikako ne može usporediti sa Salar de Uyuni), pa se dalje vozili između vrhova planina i aktivnih vulkana. Vozač nam je skrenuo pozornost na stijenu koja ima oblik pseće glave. Možda malčice i da, ali sve mi se čini da su to samo pričice za glupe turiste i da ipak malo pretjeruju sa svim tim oblicima životinja oko sebe. Aktivni vulkan Ollague koji se nalazi na čileanskoj strani se čak i malo dimio.

Slijedile su dugo očekivane lagune. Laguna Canapa je bila prva na redu sasvim uobičajene boje vode i obala obraslih u neku žutu travu koja je bila u kontrastu s okolišem. Nekoliko malobrojnih flamingosa bilo je predaleko da bi ih se bolje vidjelo. Bila je prekrasna a sama pomisao da ona ne spada u one posebne ispunjavala me nestrpljenjem. Odmah poslije nje je Laguna Hedionda tj. ”smrdljiva laguna”, nazvana tako zbog neugodnog mirisa. Za razliku od prethodne ova je bila krcata jatima flamingosa. Te prekrasne ptičurine stajale su usred lagune filtrirajući kljunovima vodu hraneći se tako mikroorganizmima. Ne znam dali fasciniran prizorom ili je posrijedi bio samo začepljen nos, ali ja neki veliki smrad nisam osjećao. Iza nje prošli smo još pored Lagune Ramatidas i Lagune Honda, pored kojih nismo stali. Ionako se ni po čemu bitnom nisu razlikovale od prethodnih.

Neko vrijeme vozili smo se područjem gdje nije bilo ničega, ni travke ni kamena – ništa, samo zemlja… bar je na zemlju ličilo. Pustinja Siloli. Boje planina u daljini, djelomično prekrivenih snijegom su nevjerojatne, sve se prelijevalo u smeđe – narančasto – crvenim tonovima. Druga vozila su prolazila pored nas, mi smo prolazili pored drugih vozila, svatko je birao svoj put, prostora ima na pretek. Utrka za prenoćište još uvijek nije bila počela.

Za ručak smo stali pored nekih velikih oblih stijena. Iako smo se dolazeći čudili zašto svi ti ljudi hodaju po njima ubrzo smo i sami bili među njima. Pogled na planine s druge strane je spektakularan. Ručajući pored auta vidio sam nedaleko od nas životinju nalik na većeg zeca, ljudima je prilazila dosta slobodno, bez straha u potrazi za hranom. U tom području nije bilo čak ni sveprisutnih ljama. Presurovo je to područje čak i za njih. Prije laguna stali smo još i pored stijena nepravilnih i čudnovatih oblika usred neke vrste šljunčane pustinje, nastalih uslijed djelovanja vjetra. U nastojanju da dođem do malo neobičnije fotografije popeo sam se malo više nego što sam trebao. Bilo je lako popeti se, ali je bilo doista zajebano sići dole. Pustinja Siloli, za koju do tada nikada nisam ni čuo zbilja ima što za pokazati.

Na ulasku u Lagunu Coloradu (4278m n.v.) morali smo stati i platiti ulaznicu od 30Bs, vrijedila je 4 dana. I tu je trka počela. Kako više nije bilo mjesta u objektima tik uz lagunu morali smo produžiti naprijed jureći za zadnjom prilikom. Do te zadnje prilike dijelilo nas je tek nekoliko kilometara tako da je naš šole napokon stisnuo gas. Nije davao drugima da nas pređu ostavljajući ih u oblaku prašine. Teren kojim smo se trenutačno vozili je bio pun velikog kamenja tako da iako je bilo prostora, ipak su postojale utabane staze za vozila. Pratio sam što izvodi: gledao bi u retrovizore smijući se i vozeći ponekad cik – cak. Bilo je zabavno kao na Pariz – Dakar reliju. Onaj koji stigne zadnji imao dobre šanse za spavanje u autu, bar tako kažu. I to na noćnih sigurnih -10°!

Uspjeli smo se izboriti za našu šesterokrevetnu sobu pa smo se na miru mogli vratiti do Lagune Colorade. Ogromna je i što se sunce više spušta njena cigleno crvena boja je sve intenzivnija. I ovdje je sve vrvjelo flamingosima a tišinu je remetio samo njihov karakteristični zvuk glasanja. Belgijanci su otišli na jednu a mi ostali na drugu stranu. Dobar dio dana sam osjećao pobunu crijeva kojima čaj od koke večer prije nije odgovarao, srećom bez posljedica. Obale lagune su pod slojem bijele pijene – borax. Izgleda kao deterdžent. Sjedili smo bezbrižno na obali i uživali u neponovljivom krajoliku. Nestvarno, kao da nisam na Zemlji već na nekom drugom, dalekom planetu. Taj me osjećaj nije napuštao cijeli taj i idući dan. Napokon sam mogao vidjeti i prizor s naslovne stranice vodiča Lonely Planeta. Silno sam to želio a sada je bio tu, ravno ispred mene: Laguna Colorada, flamingosi i stožasta planina iza njih. Uokolo lagune mogli su se naći ostaci tih ptica a netko je naišao čak i na lubanju ljame. Pokušali smo se na drugom kraju lagune prikrasti jatu flamingosa tik uz obalu. Taman kada sam pomislio da ćemo uspjeti – odlepršali su dovoljno daleko da nas prođe volja za uzaludnim prikradanjem. Uz samu obalu trebalo je pažljivo hodati jer je postojala realna mogućnost da se ispod naizgled čvrstog tla krije poveća lokva vode, a mokre cipele na ovoj hladnoći bile bi pravi problemčić. Par puta sam osjetio kako tlo popušta ispod mene brzo odskočivši na nešto čvrsto. Kao ruski rulet.

U dogovoreno vrijeme Simeon je došao po nas, Belgijance smo naravno opet morali čekati. Vožnja je opet bila opuštajuća, ovaj put nam se nigdje nije žurilo. Vani na otvorenom ispred prenoćišta sklapali su krevete za turiste koji su došli kasnije. Zajednički WC je bio vjerojatno najgori kojeg sam ikada vidio. Voda je bila u bačvi a plastični zastor je imao ulogu vrata. O stravičnoj nečistoći i smradu ne trebam ni govoriti. Jedino svjetlo po mraku koje sam imao bilo je ono sa posuđene Jorgeove sijalice koju sam zakačio na glavu. Tek mi je drugi dan Jorge rekao da je on po mraku otišao nekoliko stotina metara dalje od WC-a i prenoćišta i obavio u miru ono što je morao. Trebao sam se i ja sjetiti takvog rješenja i poštedjeti sebe od sve te gnjavaže.

Sa zalaskom sunca bivalo je sve hladnije i hladnije tako da smo ubrzo nakon večere svi poskakali u vreće. Slabašnu svjetlost tokom objeda davala je lampa prikopčana na plinsku bocu. Od vanjske polarne hladnoće dijelili su nas samo tanašni zidovi i 2mm stakla. Iako sam legao u vreću na identičan način kao i večer prije, odjeven i opet pokriven dekama toliko sam se tresao od hladnoće da nisam mogao spavati kako treba. I opet sam tu večer pio čaj od koke znajući za sutrašnje posljedice… budala nikada ne nauči neke stvari…