Kreveti su bili prekratki tako da sam morao spavati po dijagonali. Jorge je odlučio staviti madrac na pod pored vratiju i ne spavati na krevetu. Oko 04.00 netko je kucao na vrata pitajući da li ima slobodnih ležajeva. Tko god bio, vidjevši Španjolca kako mu onako niječno odgovara s poda, sigurno je pomislio da nas unutra ima milijun. Tko je zadnji ustao? Pa ja naravno, a tko bi drugi… i to tek nakon što je Marine prišla kukuljici u koju sam se pretvorio i tiho mi rekla da ustanem.

Još jedno mračno ledeno jutro, činilo se još ledenijim od onog jučerašnjeg. Stiskali smo se na sjedalima jedno uz drugo ne bi li se nekako ugrijali do svitanja. Iza vozača i kuharice sjedilo je nas troje a iza nas na pomoćnim sjedalima još drugo troje ljudi. Tokom dana smo si izmjenjivali mjesta budući da su oni na pomoćnim sjedalima morali izvoditi male akrobacije kako bi do njih došli. Pod ispod naših nogu je često bio prekriven bocama vode, praznim i punim koje nismo znali gdje bi više stavili. Polako se pojavilo i zubato sunce a uz cestu je bilo sve više snijega. Netko je očistio put, ipak tu prolazi masa turista.

Zaustavili smo se kod gejzira Sol de Manana, na nadmorskoj visinai od oko 4850m. To su velike rupe pune vrućeg blata iz kojih suklja para. Mislim da je temperatura tog blata oko 180°C. Neki od turista su si grijali stopala na vrućoj pari zaboravljajući da će se ta vlaga smrznuti jednom kada se noga povuče. Svuda oko mene su se iz tla izdizali stupovi pare. Kažu da bolivijska vlada gejzire namjerava koristiti za proizvodnju električne energije. Pokusni radovi i ispitivanja su u toku. Čudno kako drugdje u svijetu na ovu visinu dospijevaju uglavnom samo alpinisti a ovdje smo se komotno vozili autom.

Nedugo zatim prošli smo pored termalnog izvora bez da stanemo. Neki ljudi su se brčkali. Simeon je rekao da je drugi puno bolji i ispalo je da je u pravu. Za razliku od prvoga ovaj je bio kao mali ograđeni bazenčić s betoniranim i kamenim rubovima. Dok sam uz pomoć šoleta skinuo ruksak s krova, pa još i iščupao kratke hlače za kupanje, Axelle, Marine i Jorge su već uživali u toploj vodi. Greti i Frenkiu nije padalo na pamet tako nešto. Tamo je od ranije bila već grupica Španjolaca. Došao sam do izvora i taman se namjeravao skinuti kad su zaredale molbe za slikanjem i to od svo troje. Dakle morao sam naći svačiji fotoaparat negdje u torbi ili jakni i okinuti fotku. Koliko god da sam žurio činilo mi se kao vječnost. Na brzinu sam se skinuo, obukao kupaće i uvalio se u vodu. Koji gušti! Voda je bila temperature 25°-30°C a okolni zrak ispod nule, čak je svuda uokolo bilo tragova snijega. Nisam vjerovao da ću i to doživjeti. Bilo je ne samo jako ugodno nego jednostavno fantastično. Španjolci su se u međuvremenu pokupili pa je cijeli prostor ostao samo za nas. Dno je bilo prekrivano šljunkom a u sredini je bila veća glatka i klizava stijena obrasla sitnim algama. Bio bi se valjao u toj vodi cijeli dan ali nakon 20-ak minuta morali smo krenuti dalje. Iako je moje tijelo za to vrijeme akumuliralo dovoljno topline svejedno je bilo teško izaći onako mokar na ciću zimu. Mislim da se nikada ranije nisam brže obukao i osušio. Dobro da nije bilo vjetra jer bi mi tek onda jaja otpala od hladnoće. Nisam htio močiti kosu kako ne bih riskirao prehladu dok se ostali nisu time zamarali. Axelle se kosa trenutačno zaledila, kao da se skamenila. Vozač je na moje zaprepaštenje bocu plina bez problema s krova auta bacao na pod. Kao da je kamen.

Nakon marende nastavili smo preko prijevoja koji je na više od 5000m n.v. prema međusobno spojenim Laguna Verde i Laguna Blanca (4400m n.v.). Imao sam i što vidjeti. U podnožju planine je veliko jezero zelene boje. Flamingosa nema jer vjerojatno tu ni nema hrane za njih, a što se vjetar više pojačavao zelena boja je bila sve intenzivnija. Šole je odveo Belgijance do bolivijsko – čileanske granice tj. s druge strane planine. Oni su svoj put nastavljali za San Pedro de Atacama. Mi ostali smo čekali pored lagune uživajući u ljepoti krajolika. Pred onim predivnim prizorom nije nam ni najmanje bilo teško čekati nekih pola sata do vozačevog povratka. To jutro putem smo se mimoišli s nekoliko čileanskih kamiona cisterni. Ne bih nikada rekao da ću ih vidjeti u toj pustoši. Nikako se nisu uklapali u taj krajolik. To je bio zadnji zanimljivi sadržaj ovog toura.

Uslijedio je povratak drugim putem. Bila je to naravno bijela cesta ali ipak uređena za razliku od putova kojima smo se prethodnih dana vozili. Sustigli smo i jednog hrabrog biciklistu – turista. Gurao je biciklu uzbrdo sa svom opremom dok ga je ledeni vjetar nemilice šibao. Tip je valjda odlučio sam preći tu prekrasnu pustoš na Andama s biciklom. Prolazili smo ponovno pored Lagune Colorade, ovaj put s druge strane a ona je i od tuda bila neobično lijepa.

Mjesta u Toyoti je sada bilo na pretek. Dvoje iza, dvoje u sredini. Nakon nekog vremena Axelle je počelo smetati sunce koje je uvijek tuklo u njenu stranu. Predložila je da zamijenimo mjesto međutim meni to nije bilo ni na kraj pameti, jebi ga… život je kurva. Znam, grozan sam. Kasnije kad smo stali proradila mi je savjest pa sam ju pustio da bira gdje će sjesti – sjela je opet na svoje mjesto. Uvrijedila se. Tim gore za nju, ipak brzo ju je prošlo. Put nazad bio je dosadan, prolazili smo uvijek identičnim krajolikom. Svako toliko kao i prethodnih dana Cintia bi izvadila košaricu sa Chupa Chups lizaljkama koje smo tamanili kao djeca. Čak sam i saznao da je to izum nekog Španjolca. Na kazetofonu su se po ne znam koji put vrtile iste kazete, refrene smo već znali napamet. Vremenom smo i to maltretiranje kazetama okrenuli u zabavu, kao da smo na ekskurziji.

Vozeći se uzbrdo naišli smo na terenac u kvaru koji je zauzeo usku cestu. Zaobišli smo ga sišavši van puta preko ogromnih kamenja. Riknuo mu je prednji desni ležaj pa ga je vozač eto, tamo popravljao. Nije bilo nigdje ničega, ni kuća ni ljudi… osim neugodnog vjetra i pustoši ama baš ničeg. Jedno od onih mjesta na svijetu gdje ne želiš da ti se ikakav kvar desi jer kilometrima i kilometrima uokolo nema mjesta gdje možeš potražiti pomoć. Nemam pojma što je mogao napraviti ali čovjek je radio. Nismo mu mogli pomoći pa smo nastavili dalje. Putem nas je presrela grupa u drugom terencu čiji se vozač raspitivao za pravac do Lagune Verde. Vozio je turiste iz La Paza. Face su im govorile ”please, just kill me” – vidjelo se da im je svega dosta. S obzirom na to da je bilo popodne a pred njima je bio dug put baš me zanima kako su i kamo na kraju završili. Tko im je kriv, mogli su doći do Uyunia i to obaviti na lakši način. Ovako ih je sigurno uza svu tu gnjavažu sve to još brdo koštalo.

Putem smo stali u Quetemu, jednom malom selu smještenom ispod okomitih stijena i ušli u malu lokalnu birtijicu. Prostor je malen, a na zelenim zidovima su bili dječji motivi odmah pored postera sa golom ženskom!? Odlična kombinacija. Za nas četvero bile su dovoljne dvije pive jer standardna pivska boca ovdje je 0,62 litre. Ni više ni manje. Bili smo sami unutra, čak je i stara indijanka koja nas je poslužila otišla negdje svojim poslom. Na odlasku je Marine po običaju zaboravila mali ruksak, dobro da se sjetila nakon samo kojih par stotina metara pa smo se mogli vratiti po njega. Bio je točno tamo gdje ga je ostavila, u nekoj malo većoj sredini nestao bi netragom u roku od samo nekoliko trenutaka.

Stigli smo do nekih stijena kada je pao mrak. Nisu mi bile zanimljive, nakon svih onih ljepota kojih sam se prethodna tri dana nagledao, nije ni bilo čudo. Nedugo zatim stigli smo i u naše treće prenoćište smješteno ovaj put u selu Alota. U sobi s osam kreveta bilo nas je četvero a još je postojala mogućnost uporabe toplog tuša. Za njega je trebalo platiti 5Bs, ali ipak u slučaju potrebe bio je tu. Večera je bila poslužena u jednoj posebnoj prostoriji koja je bila grijana nekom primitivnom napravom. Za susjednim stolom u toj prostoriji je bilo još turista. Kasnije kada su Marine i Jorge otišli potražiti pivo, netko ih je iz mraka gađao kamenjem. Nju su umalo pogodili, imala je sreće. Krevet je i ovaj put bio kratak ali sam se ipak nekako uspio na knap uvaliti u njega, samo što za razliku od prethodne noći nije bilo tako ledeno. U vreći sam čak i spavao bez odjeće… olakšanje.