Nismo nigdje žurili, lagano smo ustali i prošetali se mjestom. Glavna ulica u selu široka je poput avenije, imao sam osjećaj da se nalazim usred scenografije filmova o divljem zapadu. Revolverašima spremnim za obračun ovo mjesto bi se sigurno svidjelo. Kuće su iste boje kao i cesta budući da su cigle ispečene od istog materijala. Pokušao sam slikati i nešto živo međutim svaki put kada bih uperio fotoaparat u lokalnu dječurliju oni bi se istog trenutka posakrivali kud koji kao da namjeravam pucati u njih. Bilo ih je smiješno gledati. Čak sam u maloj lokalnoj trgovini našao za kupiti četkicu za zube, svoju sam negdje zagubio. Koštala je samo kunu ili dvije, ne bih nikada rekao da ću je tu gore naći.
Nakon doručka odvezli smo se do Kulpina K ili ”pueblo modello”, tj. do sela koje je trebalo služiti kao primjer ostalim selima što se tiče uređenja. Nije nam se ni najmanje svidjelo, sve je nekako umjetno i preuredno, nije to ono pravo selo gdje ljudi žive. Glavna ulica je načičkana nekakvim željeznim skulpturama koje bi valjda trebale simbolizirati stabla, uz još neke druge bezvezne ukrasne objekte na majušnim trgovima. Tamošnjoj dječici je Jorge uvalio neku siću tako da su pristali pozirati. Curici je virila šmrklja iz nosa skoro do koljena. Bili su obučeni u staru i prljavu odjeću koju su vjerojatno naslijedili od starije braće ili rodbine. Klinci su otišli a nije prošlo ni pet minuta kad su se vratili sa brdo malih prijatelja. Mislili su da će im opet netko nešto dati. Jadni, stajali su tamo za ništa i za to vrijeme jedan drugome pokazivali na Španjolca koji je bio odriješio kesu.
Put povratka je i ovaj put bio dosadan, tek tu i tamo pokoja ljama ili malena kućica izgubljena posred altiplana. Život u ovim krajevima nije nimalo lak. Sama udaljenost tih kućica od bilo čega je strašna. Ljudi koji žive na ovim prostorima su jako siromašni. Približavajući se Uyuniu pored ceste je bilo sve više i više najlonskih vrećica da bi na kraju izgledalo kao da se vozimo deponijem. Izgleda da se sve samo izveze van grada i baci, oni pravi deponiji vjerojatno ni ne postoje.
Na ulazu u Uyuni stali smo na groblje starih vlakova, danas samo hrpe starog išaranog željeza. Stvarno sam očekivao da će to bolje izgledati. Nevjerojatno kolika je potreba ljudi da bilo što napišu bilo gdje. Potpisi i poruke kao npr. ”vidimo se u La Pazu” bile su posvuda. U Uyuni smo konačno stigli popodne. Na kraju nam je ostao dobar dio sve one vode koju smo ponijeli sa sobom. Svoju prethodnu namjeru da idem u Potosi promijenio sam za La Paz jer su i ostali putovali u tom smjeru, zapravo cure u La Paz dok je Jorge namjeravao ostati koji dan u Oruro kod prijatelja. Nas dvojica smo uspjeli naći zadnja dva mjesta u istom autobusu kojim su one putovale s tim da su si one taj prevoz rezervirale i platile putem interneta još od kuće. Naravno da su one i tour rezervirale od kuće i baš kao kartu do La Paza platile kudikamo skuplje.
Ostao nam je dobar dio popodneva za ljenčarenje. U Uyuniu stvarno nema puno toga za raditi ni vidjeti. Otišao sam na telefon, internet i kasnije na nezaobilaznu pivicu. Ove dvije su nam se pridružile nešto kasnije. Sjedili smo ispred restorana na glavnom trgu sve dok nije jače zahladilo. Usput sam ispunio nekakvu anketu namijenjenu turistima u kojoj se jedno od pitanja odnosilo na što bi se trebalo najviše popraviti. Odgovor: WC-i! Ušavši u restoran i naručivši večeru znali smo da ćemo čekati. Konobarica je bila strašno usporena, djelovala je jako tupo. Sunčane naočale nosila je i danju i noću. Prvu večer kada smo nas dvojica došli u taj restoran umirali smo od smijeha, uspjela je pobrkati narudžbe za dva stola sa po dvije osobe. Prije bi ja izveo uspješnu operaciju na nečijem mozgu nego šta bi ona bila sposobna pravilno poslužiti goste. Ovaj put dok sam bio u WC-u dijelila je čačkalice ali nikome nije dozvolila da uzme više od jedne. S obzirom da sam svoj steak od ljame plaćao 24Bs što je itekakva cifra za njihove prilike to je bio malo bezobrazan potez s njene strane. Sjedeći za stolom pratili smo rastuću nervozu tipa koji nikako nije uspijevao dobiti naručeno a očito je bilo da je imao autobus u sličnom terminu kao i mi. Jadnik je morao nekoliko puta trčati prema kuhinji i požurivati ih.
Oko 20.00 autobus pun gringa krenuo je put La Paza. Prva pauza bila je tek negdje oko 01.30 u nekom malom zapuštenom i prljavom gradiću širokih ulica. To je bila i jedina pauza tokom cijele vožnje. Autobusom je cijelu noć upravljao samo jedan šofer jureći kao lud i to po cesti koja je neasfaltirana do Orura! Čovjek koji je sjedio pored Marine ispričao joj je kako su prije nekoliko mjeseci na istoj liniji prilikom izlijetanja autobusa s ceste, poginule njegova kćer i žena. Vjerojatno ima puno ljudi sa isto tako tužnim pričama.
