Prvo saznanje do kojega sam ujutro došao je da prije 08.00 nema vode. WC-i su bili u očajnom stanju, a jednoga sam u takvom stanju i ja bio kasnije prisiljen ostaviti. Kada je voda konačno došla htio sam se istuširati ali… topla voda se dobiva nekakvim malim nesretnim električnim uređajem prikopčanim na tuš koji trenutno grije vodu. Nema akumuliranja tople vode kao šta to radi klasičan bojler. Gole žice u tako vlažnom okruženju su idealne da se netko zalijepi. Problem je bio što nisam znao kako se to sranje aktivira pa sam morao potražiti pomoć osoblja. Prvi tuš nije nikako htio grijati vodu pa me cura poslala na kat više. I stvarno, tamo je tople vode bilo ali je mlaz bio nikakav. Pred kraj tuširanja htio sam ga malo pojačati i učinio nepopravljivu pogrešku – počela je teći hladna voda. Psovao sam na tri jezika! Podivljao sam, na brzinu sam priveo tuširanje kraju drhtureći ko list na vjetru. Kasnije sam iz razgovora s ostalima saznao da nisam jedini kome se to desilo i da se u slučaju da dodirneš slavinu dok teče topla voda to redovito dešava. Užas.

Ispred hotela se ništa nije dešavalo. Žena koja nam je prodala tour samo je govorila da je sve ok. U početku su nam rekli da idemo u grupi s tri cure: dvije Švicarke i jednom Izraelkom. Od ove dvije samo jedna je pričala i to samo španjolski, ova druga se činila mutava. Engleski kao da nisu razumjele. Izraelku iz tog društva nisam imao čast upoznati ali moj novi suputnik jest večer prije. Rekao je da je užasna, da puno priča i to sve same kretenarije. Jorge i ja smo polako odšetali do centra. Telefon, internet i kafe. Na povratku iz grada nismo se nimalo žurili pretpostavljajući da sigurno nećemo na vrijeme krenuti. Iznenada usred ulice na pola puta stvori se pred nama žena iz agencije očajnički nas tražeći. Svašta, tko bi rekao da ipak stvari ovdje funkcioniraju.

Rekla je da trebamo ići s nekim Francuzima, shvatio sam da je riječ o dva para i već unaprijed si stvorio sliku o krajnje dosadnom društvu. Srećom prevario sam se. Osim nas dvojice ekipu za tour je sačinjavao jedan bračni par iz Belgije i dvije sestre Francuskinje. Belgijanci su imali 39-40 godina – Frankie, inženjer i izuzetno duhovit tip uvijek spreman ispričati kakvu smiješnu pričicu i njegova žena Greta, učiteljica koja se strašno voli smijati. Njih dvoje su prošli izgleda pola svijeta. U idućim danima su zaključili da idući odmor moraju provesti negdje u Europi jer uvijek trče na druge kontinente. Dvije sestre si ni po čemu nisu sličile, čak mi je bilo u početku teško i povjerovati da su u ikakvom krvnom srodstvu. Mislio sam da se zajebavaju ili da im je mama u mladosti bila nestašne prirode. Marine je simpatična cura koja studira jezike i skuplja sve odbačene najlone u prirodi. Starija Axelle, radi u firmi koja se bavi ulaganjima. Vozač Simeon i kuharica Cintia su bili mladi bračni par koji nas je iduća 4 dana trebao voziti uokolo.

Utrpali smo se u prastaru Toyotu, ruksake frknuli na krov i polako se uputili prema Salar de Uyuni. Prvo smo stali u Colchani gdje živi nekoliko porodica koje zarađuju od prikupljene iskopane soli. Javni WC ili ono što se bar s velikim optimizmom tako nazivalo bolje je i ne spominjati. Ponuda suvenira od soli je bila bogata iako se nisam još žurio s kupovinom. Smatrao sam i znao da imam još dosta vremena za to.

Nedugo zatim počela je vožnja po salaru. Ogromna, ravna, prostrana, bijela zasljepljujuća površina. Sol. Daleko u daljini su se nazirale planine. Nakon nekog vremena došli smo do hotela usred salara koji je kompletno izgrađen od blokova soli. Za slikanje unutrašnjosti potrebno je kupiti neki suvenir ili naručiti piće – ma da ne bi… pogotovo jer je osoblje bilo dosta bezobrazno. Nedaleko od nas bio je mali kamionet pored poslaganih kupića soli, ljudi su privređivali. Površina salara je mjestimično glatka a mjestimično površinu tvore veliki višekutni manje-više pravilni oblici. U kišnoj sezoni cijelo se to područje napuni vodom a rupe koje su nastale vađenjem soli opet se solju popune, kao da nitko nije ništa ni kopao.

Vozeći se dalje slanom pustinjom približavali smo se nekoj vrsti otoka usred tog mora soli pod imenom Isla de los Pescadores. Takvo ime je dobio jer izdaleka ima oblik ribe, ma koliko da sam se trudio nisam primjetio išta čime bih potvrdio tu priču. Jedino se iz daljine doimalo kao da lebdi iznad zemlje, učinak fatamorgane. Taj dio stijena koji izviruje iz salara načičkan je samo ogromnim kaktusima. Kažu da ti isti kaktusi žive i po 1300 godina! Ulaznica je bila 8Bs. Nije bilo lako pentrati se po uskim uređenim stazicama među kaktusima na više od 3500m n.v. Iako sam osjećao kako je zrak rijedak osim lagane mutnoće u glavi nisam osjećao ama baš nikakve posljedice. Bit će da onaj Plivadon stvarno nešto i vrijedi. Isla de los Pescadores je bila krcata turistima, osim nas bilo je tu još nekih 40-ak terenaca, uglavnom sve same Toyote svih vrsta i svih godišta. Cintia je spremila ručak u otvorenoj haubi auta, sendviče s odličnim sirom između ostalog. Već ovdje primijetio sam da je Belgijancima potrebno više vremena za fotografiranje.

Nakon ručka nastavili smo vožnju po tvrdoj soli. Bilo je fenomenalno jurcati po tom krajnje neobičnom terenu i bijeloj pustoši. Pitam se što je starim španjolskim osvajačima bilo u mislima kada su to prvi puta vidjeli. Vozili smo se prema našem prvom prenoćištu, zabačenom selu s tri strane okruženom planinama – Colcha K. Salar je bio udaljen samo nekoliko minuta vožnje. Do sela inače vodi i put nekih metar uzdignut od površine soli koji služi svrsi u kišnoj sezoni, kada cijeli salar postane jedno veliko plitko jezero.

Nevjerojatno mirno mjesto. Čim smo sa krova auta iskrcali stvari zaputili smo se prema okolnim brdima. Pentrali smo se po strmoj poluprohodnoj kamenoj stazici koja je vodila do crkvice na vrhu. Bili smo prisiljeni stati nekoliko puta kako bi došli do daha. Zajeban je to sport tako da su Belgijanci vrlo rano počeli zaostajati za nama. Kada smo nas četvero došli do gore, vidjeli smo da se možemo popeti još dalje, do idućeg vrha iznad ovog, još daljeg. Nije mi se baš išlo ali kud svi Turci tud i mali Mujo… izdržao sam do pola puta. Čekajući ih razmišljao sam kako je vrlo moguće da se oni vrate drugim putem čime bih ja ostao gore na brdu sam kao ćuk. Kada sam još uzeo u obzir da nije dugo ostalo do sumraka i činjenicu da sam se sada već ozbiljno dosađivao odlučio sam poći nazad. Okolina je bila fantastična, svuda uokolo samo brda, daleko ispod mene vidjelo se to maleno svetište a još dalje i cijelo selo. Čuo se jedino fijuk vjetra, drugi zvuk to područje očito nije poznavalo.

Kod crkvice sam se opet susreo s Belgijancima i krenuo s njima u silazak. Nekoliko minuta potom čuli smo čudno glasanje – s vrha s kojeg smo upravo silazili gledala nas je ljama!? Nismo se mogli načuditi, malo prije smo svo troje bili gore i nismo je vidjeli… građevina je zaista skromnih dimenzija, vrata sva zaključana a cijela odlično pregledna okolina je bez ijedne prepreke koja bi mogla sakriti psa a kamoli ljamu. Stvorila se tamo kao duh. Ono troje dobro da i nisam čekao jer su oni stvarno silazili sasvim drugim putem. Put do sela nakon silaska vodio je pored svinjaca i dalje preko malog potoka kojeg smo prešli balansirajući preko kliskog kamenja.

Prenoćište je bilo u malom domaćinstvu. Soba je taman bila za šest osoba. Došlo je i vrijeme odmora. Relaksirajući se popio sam čaj od koke, imao je Frenkie pravo, nije trebalo puno vremena proći da se uvjerim da stvarno stvara smetnje u crijevima. U sobi preko puta malenog dvorišta bila je smještena još grupa Talijana koja je došla iz suprotnog smjera. Zbog napadalog snijega nisu vidjeli Lagunu Verde a uz to još ih je dvoje bilo ozbiljno bolesno od visine. Osjećao sam se pravim sretnikom što mi velika nadmorska visina nije zadavala nikakve probleme. Vrijeme do večere je proteklo u ugodnom razgovoru, znao sam da sam upao u dobro društvo. Večera je bila odlična, pogotovo supa koje se nitko od nas nije mogao najesti. Svi smo si dva puta njome napunili tanjur, dobro da je bilo dovoljno za sve jer bi si inače počeli oči kopati. Kako bih se zaštitio od hladnoće u vreću sam se uvukao potpuno odjeven. Još sam se i dekama pokrio. Trebao sam na minut skočiti do WC-a ali tako mi se nije dalo izvlačiti van iz svog brloga da sam skoro cijelu noć lagano trpio. Budala! Zbog toga nisam ni mogao spavati kako treba, zaspao sam tek pred jutro.