Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 7,68 Bs (bolivijski boliviano)
1 US$ = 6,57 Kn
1 Bs = 0,86 Kn

Ustao sam prije 07.00, spakirao se i krenuo pješke put mosta prema granici. Bio sam tamo nakon svega par minuta, još je bilo mračno. Još uvijek nisam osjećao nedaće zbog velike nadmorske visine na kojoj sam se nalazio, tek vrlo laganu mutnoću u glavi. Jedino što sam se malo uspuhao hodajući onako natovaren k’o mazga. Graničar na argentinskoj strani je imao LCD monitor ispred sebe. Sve formalnosti oko prelaska su bile gotove u nekoliko minuta. S druge strane mosta na bolivijskoj strani ni traga od urednosti pogranične postaje. Sve je nalikovalo nekoj sceni iz ”Alan Forda”. Na ulazu u prostorije odmah na silazu s mosta je stajao jedan nezainteresirani vojnik, dok je unutra za šalterom sjedila žena bez ikakve uniforme koja se tresla od hladnoće. Ispunio sam formular, predao putovnicu na uvid i pečatiranje pa je sve uskoro i sa te strane bilo gotovo. Dobio sam ponovo kao i prilikom ulaska u Argentinu nekakav formular koji sam trebao predati na izlasku, a to je značilo da ga cijelo vrijeme moram paziti i predati ga prilikom izlaska iz zemlje… još jedna gnjavaža.

Nakon toga krenuo sam u Villazon (3442m n.v.), razlika u financijskom stanju država bila je i više nego vidljiva. U odnosu na gradić s druge strane mosta Villazon je djelovao jadno. Na svega nekoliko koraka od pogranične postaje bila je mjenjačnica. Za ček u vrijednosti od 100US$ dobio sam 700Bs, čak 68Bs manje nego da sam promijenio keš. Dobra im je provizija… Žurno sam koračao prema izlazu iz gradića u smjeru željezničke stanice. Bilo me je strah da ne naletim na lažnu policiju u civilu ili na pravu uniformiranu ali gnjavatorsku. Problem lažne policije je nešto šta se prečesto može pročitati kad se traže podaci o Boliviji. Na kraju je ispalo da nikakvu policiju srećom nisam vidio ali me zato mjenjačnica dobro pokrala u vezi provizije.

Hodajući pored autobusne stanice s druge strane ulice jedna cura je izvikivala odredište autobusa u polasku. U tom trenutku sam zahvaljujući trenutnoj labilnosti karaktera promijenio odluku da idem dalje vlakom pa sam se ovako s nogu odlučio za bus. Tek kada sam ušao u autobus shvatio sam koliko sam bio glup! Kada sam se to jutro pakirao utrpao sam mali ruksak u veliki kako bi mi u vlaku bilo komotnije, budući su stvari uvijek pored mene. Prilikom ukrcaja tih istih stvari u donji prtljažni dio autobusa nisam se sjetio uzeti mali ruksak (koji je uvijek sa mnom) ponovno van tako da sam sada bio odvojen i od putovnice, avio karte, fotoaparata, uglavnom od svega osim od novca. Izašao sam vani i stajao pored busa do zadnjeg trena pazeći na stvari. Šofer je već zatvarao vrata meni pred nosom. Morao sam na ta ista vrata lupati da bi me pustio unutra. Bus nije ni krenuo a već je stao na jednom nedalekom trgu prepunom ljudi. Oko mog busa stvorilo se more ljudi dok sam ja grozničavo sa svog mjesta pokušavao pratiti što se sve zbiva uokolo. Moja blesava faca je cijelo vrijeme bila prilijepljena za staklo zabrinuto prateći svu onu gungulu oko prtljažnog prostora, svi su nešto u taj nesretni bus ukrcavali i nešto petljali. Kada smo krenuli malo me smirila činjenica da je čovjek koji mi je ukrcao stvari u autobusu, tj. dio je posade. Ovaj put listić za prtljagu naravno nisam dobio, nije to Argentina.

Put do Tupize (2950m n.v.) trajao je dva sata. Dva sata brze vožnje po grbavoj i prašnjavoj cesti punoj rupa. Bila je još gora nego ona argentinska. Bolivijancima je to bilo potpuno normalna stvar za razliku od mene začuđenog turista koji je zijao na sve strane. Ljudi su iskakali van usred ničega i ukrcavali se unutra isto usred ničega dok meni živci i briga za prtljagu nisu davali mira. Bus je bio u poluraspadu ali to me jednostavno nije zanimalo pitajući se cjelo vrijeme gdje su mi stvari i razmišljajući kako ću dalje ako ih je netko pokupio. Dva sata sam proklinjao svoju ludu glavu. Putem smo prošli kroz dva primitivno iskopana tunela u stijeni. Bili su takve širine da je autobus korakom jedva nekako prošao kroz njih bez da se zakači za stjenku ili strop. Prije Tupize morali smo stati na vojnoj kontrolnoj točki. U bus su upala dva mlada vojnika s kacigama i puškama, na brzinu onako u hodu pregledali autobus i otišli. Jadno mi je djelovala ta vojska. Kažu da bus pregledavaju u potrazi za švercerima. Na mene nisu obratili ni najmanju pozornost.

Rekao sam sam sebi da ako su mi stvari još u busu, dati ću pomoćnom radniku 10Bs, međutim kada sam iskočio iz busa i uzeo ruksak njega nije bilo nigdje. Područje autobusnog kolodvora je ograđeno visokim zidom i kroz veliki portun samo su autobusi mogli ući unutra. Kupio sam telefonsku karticu da nazovem doma. Iako su se impulsi trošili, nisam ništa čuo i ni sa kim nisam razgovarao. Čuo sam samo neke glupe porukice tipa ”taj broj ne postoji”. Karticu sam platio 10Bs – 8Bs je otišlo u ništa dok su druga 2Bs bila potpuno beskorisna. Cura koja je prodavala kartice normalno nije imala pojma što se dešava s telefonom a i nije bila baš previše zainteresirana za to… i tako sam ipak dao nekome tih nesretnih 10Bs. Ta cura je čak prodavala ljudima i samo dio kartice, npr. netko bi platio 2Bs a ona bi nakon potrošene svote prekidala vezu i uzimala karticu s preostalim impulsima.

Tek sada bez nervoze sjetio sam se pogledati malo oko sebe, Tupiza je mali simpatičan gradić usred brda crveno smeđe boje. Okolica je djelovala kao scenografija za western filmove.

Nakon što sam u lokalnoj zalogajnici pojeo, otišao sam tražiti željezničku stanicu. Čak sam i prošao pored nje a da je nisam vidio. Htio sam ostaviti stvari u garderobi međutim za to izvesti treba imati kupljenu kartu za vlak, dok je za kupovinu karte potrebno uzeti broj i čekati red. U prostoriji gdje se prodaju karte bio je uređaj za izdavanje rednog broja. Kako ni to nisam bio sposoban sam napraviti, priskočila je jedna mlada cura u pomoć i smijući se pokazala tajnu komplicirane radnje – trebalo je samo povući traku s brojevima i otrgnuti prvi listić po redu. Moram reći da sam se osjećao stvarno glupo. Broj koji sam izvukao bio je 62. Na dvocifrenom displayu bio je označen broj 98. To znači da je još 63 ljudi bilo ispred mene! Jedan jedini šalter s jednom jedinom osobom bio je s druge strane prostorije, a ispred šaltera bila je hrpa stolica poslaganih kao u kazalištu na kojima je sjedilo zaista puno ljudi. Šetkao sam uokolo po stanici shvativši da se svaki putnik na šalteru zadrži po nekoliko minuta. Nije mi ginulo višesatno čekanje, malo sam mućnuo glavom, natovario stvari na sebe i pokušao spasiti ono što se spasiti moglo: ostatak vremena.

Hitao sam brzo natrag prema autobusima u nadi da nisu još svi za Uyuni otišli. Jebena labilnost, mijenjam odluke da se sve vrti. Taman sam naletio na bus koji je trebao krenuti za 10-ak minuta odnosno čim se napuni. I ovdje je bilo puno ljudi svuda uokolo izvikujući odredišta na sav glas i mameći potencijalne putnike. Ovaj put je mali ruksak bio sa mnom, jedan zajeb te vrste je i više nego dovoljan za malu školu putovanja.

Nakon kraćeg čekanja oko 12.10 krenuli smo put Uyunia. Na izlazu iz Tupize opet vojni kontrolni punkt, opet oni jadni vojnici a odmah za njima bus je ispunila horda ljudi koji su pokušavali prodati nešto za jesti i piti. I uvijek uspiju nešto utrapiti. Predio koji sam prolazio bio je predivan, suh ali ipak predivan. Kaktusi, kanjoni, brda… sve se to izmjenjivalo u svim mogućim varijantama i svim mogućim oblicima.

Nakon kraće vožnje stali smo u jednom malom zapuštenom seocetu usred pustoši okruženoj dalekim brdima. Tu se u ruševnim barakama moglo nešto i pojesti (nešto sumnjivog porijekla). Za to vrijeme su vozač i njegov pomoćni radnik kantama vode zalijevali hladnjak autobusa. Na maski hladnjaka je bio znak ”Volvo”. Čak i da je to pravi Volvo čisto sumnjam da je od pravog Volva išta i ostalo. Za razliku od argentinskih autobusa ovi bolivijski su potpuno drugačiji, nemaju nikakav luksuz mada su im sjedala dosta udobna i ima dosta mjesta za noge, a uz to su još i visoko podignuti od tla tj. prilagođeni su vožnji po makadamskoj cesti. Prilikom tog stajanja upoznao sam i jedinog stranca u busu osim mene. Bio je to Jorge, Španjolac koji sa svojih 39 godina već 6mj. brije po Južnoj Americi a cilj mu je za par mjeseci kupiti kuću ili teren u Patagoniji i baviti se turizmom. Ima smisla za humor a po smislu za zajebanciju reklo bi se da je bar 15 godina mlađi.

Prva dva sata vožnje su bila interesantna ali mi je sve to ubrzo dojadilo, jedva sam čekao da stignemo u Uyuni a pred nama je bio još dugi put. Čak se i stalno cijelo vrijeme vrtila jedno te ista kazeta. Cesta je postajala sve opasnija. Serpentine su nas vodile uzbrdo. Par puta bus zbog svoje veličine ne bi uspio uhvatiti oštri đir pa je bilo cirkusa. Šofer je privremeno zaglavljenim busem išao polako unatrag dok je pomoćnik pazio da zadnji kotači ne dođu preblizu ruba ceste. Iza tog ruba slijedila je duuugačka padina, čak bih rekao provalija. Nakon što je otišao dovoljno unazad okrenuo je volan i krenuo u prvoj prema naprijed. Autobus se stao tresti i trebalo je nekoliko trenutaka dok je teškom mukom povukao uzbrdo. Sve to se dešavalo usred zavoja od 180° i sa svim ljudima unutar busa. Sa knedlom u grlu sam iščekivao kraj tog suludog manevra. Osim mene se nitko nije previše uzbuđivao, njima je to normalno. Desilo se to nekoliko puta, jednom smo stali usred ravnog djela ceste da bi vrlo lagano krenuli prema naprijed. Nakon što smo se udaljili i malo zaokrenuli cestom, bacio sam pogled na put kojim smo upravo prošli i imao sam što vidjeti: cesta je bila tako uska, vjerojatno zbog odrona djela puta, da smo jedva prošli. S lijeve strane je bila litica s desne ništa – praznina. I opet se nitko nije uzbuđivao. Pred svakim nepreglednim zavojem šole je trubio ponekad uopće ne smanjujući brzinu kretanja. Promet je bio jako rijedak. Eventualno koji bus, kamion ili jeep. Penjali smo se na sve veću i veću visinu. Iza svake manje nizbrdice slijedila je duplo veća uzbrdica.

Na pola puta stali smo u Atochi, malom mjestu usred altiplana. Ništa naročito, samo mjesto gdje ljudi žive i gdje je dobro protegnuti noge nakon višesatne naporne vožnje. U trgovinici gdje sam kupio kekse prodavala je jedna mlada žena, po začuđenom pogledu zaključio sam da joj je čudno što gringo kupuje na takvom mjestu. Prostor je bio veličine manje garaže, stajao sam na ulazu a ona mi je iznutra predala kupljenu robu. Atmosfera je bila nekako opuštena, daleko od one nervoze koju sam iskusio tog jutra u Villazonu.

Vozeći se dalje prema Uyuniu i krajolik se primjetno mijenjao, tako da sam se nakon kraćeg vremena vozio kroz golu pješčanu pustinju. I kakav bi to bio pijesak kada se bus ne bi u njega i zaglavio? Svi muški su trebali izaći van i gurati bus, srećom bio je Jorge tamo da mi prevede vozačeve upute. U našoj blizini od niotkuda se stvorilo još nekoliko vozila – jeep i kamion čiji su vozači pohitali u pomoć. Prije samog guranja malo su lopatom otkopali sve kotače i stavili nekakve drvene grede pod one pogonske. Svo to guranje bilo bi puno lakše da se netko sjetio reći svim onim ženama i dječurliji u busu da malo izađu van i tako olakšaju vozilo. Čak se jedan Bolivijanac smijao na moj račun nazivajući me Hulkom. Jorge se primio lopate ali je ubrzo ostao bez daha, ipak smo bili na nekih 4000m n.v. Nakon dva pokušaja bus je napokon bio slobodan i na relativno čvrstom terenu. Odlazeći s mjesta nezgode vidio sam malo dalje još neka manja vozila sa sličnim problemom.

Nedugo potom pao je mrak a mi smo konačno u Uyuni (3653m n.v.) stigli oko 19.30. Odmah na izlasku iz busa zaskočila nas je žena s ponudom za noćenje, 15Bs tj. cca 15Kn. naravno da smo prihvatili. Bilo je ledeno. Na istom mjestu smo prihvatili i Uyuni tour, 4 dana vožnje jeepom po okolnoj pustoši altiplana. Nakon kraćeg cjenkanja Jorge je spustio cijenu na 70US$ plus 38Bs za ulaznicu u nacionalne parkove. Vodu smo si sami trebali kupiti. Prema Lonely Planetu očekivao sam 120US$ pa sam postignutom cijenom bio i više nego zadovoljan. Polazak je bio predviđen za sutrašnji dan oko 11.00. Bolje nisam mogao ni očekivati, sve brzo, ekspresno i bez puno gnjavaže.

Na večeru smo otišli malo niže u centar, steak od ljame je bio vrlo ukusan. S pošte sam nakon večere nazvao doma ne vodeći ni najmanju brigu o tome da je u Europi prošlo 23.00. Nakon dobre večere i telefoniranja uslijedili su problemi s povratkom – izgubili smo se! Ni danas mi nije jasno kako smo to uspjeli, mjesto je zbilja malo a sve ulice su pravilne s križanjima uvijek po 90°. Možda je upravo to i bio problem, nemogućnost razlikovanja jedne od druge. A budući da smo bili u dvoje svaki je mislio da se onaj drugi zna vratiti. Aha, kurac, to je idealni recept za kvalitetno zalutavanje. Da sam bio sam, sigurno bih pazio daleko više i to se ne bi desilo. Bili smo potpuno dezorijentirani. Srećom sam imao sa sobom vizitku hotela pa smo se nekako uspjeli snaći. Lutajući ulicama naišli smo na nekoliko cura koje su plesale na domaću muziku na ulici, a zvučnici iz kojih je muzika dopirala bili su obješeni na zid kuće. Danju je bilo hladno, a noću sam se tresao – ledeno je preblaga riječ. Još mi je hladnije bilo na samu pomisao da soba nema grijanja baš kao što ga nemaju ni autobusi a kasnije sam se uvjerio ni ostala vozila. Rekao bi čovjek da unatoč zimi oni grijanje uopće ne koriste. Kada sam se našao u sobi stropoštao sam se na krevet mrtav umoran i odmah zaspao.