Ujutro oko 06.30 sletjeli smo u Zurich. Imao sam nekoliko sati slobodnog vremena do idućeg leta tako da sam krenuo prema pasoškoj kontroli s namjerom da malo razgledam grad. Ne znam zašto sam bio toliko sumnjiv policajki za šalterom, da li zbog sumnjive njuške ili državljanstva, ali znam da mi je pregledala povratnu kartu za Zagreb kako bi se uvjerila da je ne lažem. Pečat u putovnicu i eto mene u Švicarskoj sada i službeno.

Aerodrom ima jednu jako dobru stvar – željezničku stanicu u podrumu. Promijenio sam 10US$ u 13 i nešto CHF i kupio povratnu kartu za vlak. Bilo je nekoliko kolosijeka a ja sam u nastojanju da saznam u kojem smjeru, kada i gdje odlazi vlak za centar grada naletio na izgleda jedinu Švicarku koja ne zna engleski. Kad bolje razmislim vjerojatno je neka gastarbajterka. Vožnja vlakom je trajala 5-10 min. – a karta je koštala skoro cijelih 10 US$!? Hajde, bar je vlak bio respektabilan, udoban, tih i vjerojatno jedan od najmodernijih vlakova uopće.

Na izlazu iz željezničke stanice još jedan šok: Jaguar, Cadilac, Mercedes S 600… sve vozila taksista. Krenuvši u pravcu centra šetnja je mogla početi. Jedino je bilo teško vući onaj mali ruksak sa svom onom težinom koja mi je trenutno zagorčavala život. Imao sam misiju: dvije boce bolivijskog vina morao sam doma donijeti žive i zdrave. Ono što mi se nikako nije sviđalo je način na koji su me ljudi odmjeravali nakon što bi ih upitao za pravac. Kao da sam imao rep, žalosno. Zurich me se nije osobno dojmio svojim izgledom. Ništa naročito, naravno da ima rijeku, jezero, crkve i bla bla… ali nije me stvarno oduševilo ništa posebno. Luksuz koji izbija iz svakog kutka jednostavno bode u oči. Ferarri, Rolce Royce, Porsche, svi oni Audi-i, Mercedesi, Bmw-i i slični auti s jakim i rastrošnim benzinskim motorima, skupim gumama, izlozi trgovina sa Rollexima i parfemima raznih marki čije su cijene dosezale i 15000 eura. To je uglavnom ono što se dalo primijetiti na prvi pogled. Još kada sam vidio na jednoj maloj tržnici cijene cvijeća umalo sam pao u nesvijest. Nakon svog onog siromaštva koje sam do prije kratkog vremena imao prilike gledati, ovo mi se sve činilo previše. Nervirao me sav taj luksuz, sjaj i blještavilo. Ulovio sam se kako sve uspoređujem sa mjestima gdje sam proveo zadnja tri tjedna. Južna Amerika i Švicarska, prelazak između ta dva potpuno različita svijeta je bio prenagao za moje gušte. Iako sam imao 3 sata na raspolaganju, nakon 2 sata već sam bio u vlaku za nazad.

Nisam uopće kužio po kom sistemu kreću ni s kojeg perona pa sam morao pitati okolo. Ovaj put nije ni imao usputnih stanica. Na povratku na aerodrom prošao sam pored one iste policajke koja mi ovaj put čak nije ni lupila pečat u putovnicu. Čekajući razmišljao sam kako će vjerojatno dugo vremena proći prije nego što čujem španjolski jezik van TV-a. Mislio sam da sanjam kada sam ga opet čuo i to u obilnim količinama. Bilo je dosta Španjolaca koji su istim letom letjeli u Zagreb… ponekad mi se stvarno čini da se netko poigrava sa mnom. Čekanje mi je sve teže padalo.

Avion za Zagreb nije bio više SAAB već ”Jumbolino”, bio je poluprazan. Prilikom polijetanja skoro sam riknuo kada sam vidio pod kojim se kutem taj aviončić penje, pod takvim nagibom stjuardesa bi se morala kretati uz pomoć alpinističke opreme. Čak mi se i taj kraći let od nekih sat i po činio beskonačan. Počeo sam već prilikom šetnje u Zurichu osjećati grlobolju usprkos jutarnjih +27°C. Vjerojatno su nagla promjena klime, iscrpljenost i djelovanje klima uređaja tokom interkontinentalnog leta učinili svoje.

Na aerodromu u Zagrebu su mi se za razliku od aerodroma Ezeiza obraćali na engleskom!? I tako, sjeo sam na bus prisjećajući se neosporno veće udobnosti južno američkih autobusa. Već poprilično umoran od puta bio sam nestrpljiv da napokon dođem doma.

Budući da je bus na odredište stigao malo ranije od predviđenog morao sam pričekati da netko dođe po mene. U međuvremenu me jedna baba čim je vidjela da vadim ruksak iz autobusa upitala da li mi treba soba za prespavati. Odgovorio sam: ”Ne, stigao sam doma!”.