Ujutro sam se na recepciji nacrtao već u 06.45 potpuno smetnuvši sa svog sirotog uma da bi sat trebalo podesiti po nekoj drugoj vremenskoj zoni. Bio sa uvjeren da je 08.15…

Vremena do polaska dolmuša za Van bilo je napretek. Polazište je bilo nedaleko hotela pa se nije trebalo daleko kilaviti. Ispred policijske stanice pored koje sam prošao uredno su stajala parkirana oklopna vozila. Centrom su prolazila terenska vozila sa naoružanim vojnicima. Usprkos ležernosti na ulicama, puno toga je jasno pokazivalo kakva je prava priroda tog nemirnog područja.

Moj strah da će mi stomak opet praviti probleme je sad već bio iracionalan. Iako mi je to bilo potpuno jasno to saznanje nije baš bilo od neke pomoći za moju psihu. Umjesto da potpuno uživam u prekrasnim krajolicima istočne Turske kojima sam se vozio, dobar dio mojih misli bilo je usmjereno na to koliko još vožnje preostaje i da li se osjećam dobro ili ne. Kao da obavezna stajanja i provjere na kontrolnim točkama nisu dovoljno produžavale moju umišljenu agoniju nego je još šofer stao na benzinsku stanicu. Do Vana se nije trebalo još dugo voziti. Kako sam uzeo ruksak i krenuo u potragu za hotelom tako su sve moje umišljene brige nestale.

Hotel koji sam tražio nisam našao, nisam se ni sekirao previše jer sam uletio u jedan drugi sasvim solidan. Jedino je trebalo malo duže hodati. Za 14TL dobio sam sobu s tušem i TV-om. Van se već može nazivati pravim gradom, nije velik ali ipak ostavlja dojam grada.

Nakon pikantnog ručka krenuo sam prema tvrđavi izvan grada. Skočio sam u lokalni dolmuš i odvezao se do križanja pored tvrđave. Točnije bi bilo reći da su to ostaci ostataka tvrđave, nalaze se na jedno povećoj visokoj stijeni koja kao da je izniknula iz zemlje nedaleko obale jezera Van.

Križanje do kojeg me dolmuš dovezao nalazi se na jednom kraju tvrđave a ulaz je na sasvim drugom kraju u smjeru jezera. Iako se činilo da oko mene nema žive duše odnekud se pojavio jedan od dežurnih gnjavatora koji me krenuo samoinicijativno voditi do nekakvog navodnog ulaza, vjerojatno je tamo nešto prodavao. Da li suvenire ili samo obične sokiće ne znam, ali ignorirao sam ga i produžio dalje. Vrućina je ubijala, ne znam šta bi bio dao za koji trenutak klimatiziranog prostora… i dobio sam ga. Pored mene se zaustavio crni Mercedes ML, s otvorenim desnim staklom. Vozač, muškarac u tridesetim godinama ponudio se da me poveze do ulaza. ”Hajde upadaj, vruć je dan a ima dosta za hodati” – rekao je ležerno. Oklijevao sam sve do trenutka kad sam vidio da na stražnjem sjedalu ima privezanu dječju sjedalicu sa malim djetetom unutra. Kao da sam ušao u šumu, bio sam okružen kožom i drvom… klima je ludo hladila, poželio sam da je taj ulaz što dalje. Stvarno, čovjek me spasio.

Ulaznicu nisam platio jer na ulazu nije bilo ama baš nikoga. Na moje pitanje gdje se plaća ulaznica moj dobročinitelj je smijući se odgovorio kako je danas očito besplatan ulaz. Da, besplatno dok osoba koja bi trebala naplaćivati ulaz luta podalje svog radnog mjesta.

Pogled s vrha onoga šta je nekad bila očito moćna tvrđava je spektakularan. Na jednoj strani se vidi dobar dio grada a na drugoj jezero Van. Uzduž stijene-tvrđave pogled puca na veliku zelenu površinu prošaranu puteljcima na kojoj se nalaze manje džamije. Taj pogled onako s visine neodoljivo me podsjećao na monitor mog PC-a kad bi na njemu vrtio jednu od strategija… daleko dole ispod sebe gledao sam virtualne konjanike koji hitaju u boj, istina, njih sam vidio samo u mašti ali vidio sam ih.

Na povratku sam odlučio obići tvrđavu s druge strane i proći upravo po tom zelenom polju. Ovako izbliza slika je bila manje privlačna. Džamije su napuštene a u blizini su bili čopori dječurlije koji su čim su me vidjeli krenuli za mnom zahtijevajući da im dam novac. Mda… evo odmah, moje drugo ime je bankomat. Neki od njih su to zahtijevali na dosta agresivan način, istina nisu me mlatili ali bili su dosta napilani kad su shvatili da neće dobiti ništa. Pitam se tko bi im uopće išta išao i davati na takav način?

Uzalud sam tražio polazište dolmuša i lagano sam hodao u smjeru centra. Vjerojatno je to bilo dobrih 10km. Računao sam na to da će prije ili poslije proći neki pa ću ga zaustaviti na cesti. Ništa. Nije mi bilo jasno, vidio sam par stanica ali prokletog dolmuša nigdje. Jedino čega je bilo u izobilju to je nevjerojatno dosadna dječurlija koja je svako toliko iskakala iz nekog dvorišta momentalno prekidajući igru u trenutku kad bi me vidjeli. Osjećao sam se kao zadnji čudak, pa zar ti klinci nikad nisu vidjeli stranca? Ispruženi dlan i zahtjev za 1TL im je zaštitni znak, to im je valjda dio folklora. Mogli bi si to staviti i na zastavu, ali barem nisu agresivni kao klinci pored tvrđave.

Vrijeme je prolazilo, noge su mi bile sve teže, centar grada sve bliži a dolmuš kao da je u zemlju propao… ili možda vozi svakih tjedan dana po jednu turu? Vjerojatno ima neku drugu rutu, ne znam i niti sam ikad doznao. Jednom kad sam se preteških nogu dovukao do hotela nije više ni bilo bitno.

Večera je bila u obliku turkish pizze, a bila je pikantna kao i ručak. Ili ja znam ubosti vatrene obroke ili se ljudi u ovom gradu sustavno guše u svim tim silnim začinima kod pripremanja jela.

Stvarno sam se namaltretirao sa svim onim silnim hodanjem ali bar sam tu večer imao TV pred sobom. To šta su svi programi bili na turskom nije uopće bila nikakva prepreka da budem zadovoljan. Pred mojim umornim očima gibale su se pokretne slike, moje umorne uši upijale su zvukove iz te čarobne kutije, u rukama mi je bila litra Coca Cole (priznajem da bi pivo bilo bolji izbor) i sve je bilo ok. Da… sve je bilo ok do trenutka kad se začulo ritmičko udaranje bubnjeva – to udaranje nije dolazilo iz zvučnika televizije. Dolazilo je iz jedne prostorije susjedne zgrade, otprilike sa istog kata na kojem sam i ja imao sobu. Taman sam se spremao poći na spavanje, mo’š si mislit kako ću spavati. Ekipa je tamo vjerojatno slavila neko vjenčanje. Vidio sam da je u bubnjajućoj prostoriji mrak i jedino šta se vidjelo bile su upaljene svijeće. Nedugo zatim su upalili svjetlo, gosti su počeli ulaziti i dernek je mogao početi.

Zatvoreni prozor moje sobe je samo donekle ublažavao buku. Srećom da je svemu tome došao kraj negdje oko pola noći. Odlično, a taman sam se pomirio da opet do jutra neće biti mira.