Erevan, Etchmiazin, 02.08.2005.

Javni WC koji se nalazi odmah preko puta moje zgrade je na moje veliko iznenađenje bio izuzetno čist i održavan. Nalazi se ispod razine zemlje a neposredno ispred ulaza je manja apoteka!? Za njegovo korištenje potrebno je platiti 100 Dr.

Maršrutka za Etchmiadzin, armenski Vatikan, kretala je iz opet drugog parka. Cijena za nedugu vožnju je 250 Dr. Slušajući cure koje su tokom vožnje solidno pjevale gledajući kroz prozor, osjećao sam se kao da putujem s nekim bendom na koncert. Vrućina je bila opaka, čak je i hladovina bila od male pomoći. Internet caffe sam platio i više nego smiješnih 80 Dr. U odnosu na cijene iz glavnog grada ove su nevjerojatno smiješne.

Usporedba s Vatikanom je vrlo, vrlo uvjetna. Jedina usporedba koja je stvarno realna je ona religijska, tj. da je Etchmiadzin centar armenske crkve isto kao šta je Vatikan centar rimokatoličke. I tu srećom po Vatikan prestaje svaka sličnost. Jedino šta je u gradu nekako zanimljivo je kompleks oko glavne crkve. Na jednom od ulaza nalazi se veliki spomenik armenskim žrtvama u turskom genocidu početkom prošlog stoljeća. Na tu veliku tragediju kada je prema podacima poginulo oko milijun Armenaca, turiste podsjećaju učestali spomenici diljem zemlje. Ok, bio sam tu. Šta sad. Najrađe bi bacio užurbani pogled na sve to ali šta ću onda opet cijeli dan u Erevanu? Iako sam nastojao biti što sporiji, brzo sam završio sa razgledavanjem a tome je najviše pridonijela ubitačna vrućina. Htio sam prošetati još malo prostorom ispred obližnjeg samostana ali čim sam gurnuo nos kroz portun odmah su mi pokazali da ja tamo nemam šta tražiti. Ništa onda. Odoh natrag. Prije povratka odvukao sam se do još jedne obližnje crkve, točnije crkvice. Taman je u toku bilo krštenje djeteta. Nas dvoje, troje turista nismo ničim remetili taj čin. Nitko se nije ni osvrtao na nas. To je bilo to šta se ticalo Etchmiadzina, vidio sam šta sam trebao vidjeti i krenuo sam natrag. Čekajući maršrutku primijetio sam da tamošnji busevi imaju duguljaste boce na krovu, naknadno sam doznao da je to plin (ne znam da li metan ili LPG) i da voze na njega. Zanimljiv je taj armenski vozni park, vrlo lako se mogu vidjeti vozila stara i do 40 godina, ruske proizvodnje naravno. Ne bi ih se posramio ni jedan muzej. Na kraju nisam dočekao klasičnu maršrutku nego normalan autobus. Ok, nema veze, najveća razlika je da bus staje na apsolutno svakoj stanici ili kako već nekome padne na pamet. Cijena vožnje od 250 Dr je ista kao i za maršrutku. Ono šta nikako ne valja je neudobnost, ovjes je tako kamionski tvrd da se prelazak preko svake pukotine na cesti pretvara u rodeo poskakivanje. A pukotina na cestama ima i previše, ustvari, ni nema ceste bez pukotina. Na ravnoj i glatkoj cesti Armenci bi pogibali kao pilići jer ne bi znali kako se vozi po nečem takvom.

Anahit je pravi davež, stalno nešto dosađuje. Te zašto ne odem vidjeti ono, te zašto ne odem vidjeti ovo… ma daj ženo okani me se više. Kao da dobiva neki postotak od onoga šta trošim prilikom razgledavanja. Uslijedila je lagana šetnja do mosta tj. ulaza u centar i natrag. Erevan mi je već lagano dosadio.

Bezbrižno hodajući ulicom u smjeru svog erevanskog brloga, gledajući sasvim svoja posla odjednom sam začuo škripu guma i urlanje motora. Okrenuo sam se i u čudu gledao dva automobila kako mi se rapidno približavaju natjeravajući se po cesti. Scena iz akcijskih filmova samo šta su u ovoj sceni umjesto nekih bolida bile dvije Lade Rive boje bijele kave. Prva (nazovimo ju ”zec”) je jurišala svojom desnom stranom dok je druga (nazovimo ju ”lovac”) pičila posred ceste paralelno s prvom, pokušavala ju stići i presjeći joj put oštrim manevrima u desno. Čim bi ”lovac” u pokušaju da ”zecu” prepriječi put stao popreko na cesti, ”zec” bi opet dao gas i odlučnim manevrom prema pločniku izborio se za kratkotrajni bijeg. ”Zec” krene, pa ga ”lovac” sustigne i pokuša ponovo izgurati na pločnik itd. Škrip, škrip, škrip, škrip… i u samo nekoliko trenutaka doškripali su tako do zbunjenog i naglo isprepadanog turista. Ova dva divljaka su od cijele ulice stali upravo pored mene!? Baš sam sretnik… Prvo šta mi je palo na pamet je da je to neka banda i da čim izjure van auta da bi moglo biti pucnjave. Heh, šta će drugo turist u stranoj zemlji u slučaju frke pomisliti nego na najcrniju kombinaciju. Oni stali a ja šmugnuo nekako s boka, makar pravog zaklona u tom trenutku nije bilo. Već sam bio spreman baciti se na pod, preko zida ili u nečiji prozor pa taman i ljudima pod stol. Mislim da bi to napravio čak i da su ova dvojica izvukli najobičnije presušeno nalivpero. Ipak unezvijereni vozači koji su u istom trenutku izjurili van svojih Lada bili su naoružani samo vikom. ”Zeca” je vozio neki stariji tip dok je ”lovca” vozio tridesetogodišnjak. Nemam pojma oko čega su se zakačili, možda kakva pizdarija u prometu koja je upravo preda mnom završila nakon kraćeg urlanja.

I šta sad… nakon toliko cirkusa ovi pajaci se nisu čak ni potukli. A taman bi to bila dobra priča za moj putopis: ”Meci fijuču pokraj mene dok u letu tražim zaklon. Izvlačim se sa samo jednom ogrebotinom koju sam zaradio bacajući se na oskudno odjevenu mladu Armenku spašavajući joj goli život. Pucnjava umukne… ustajemo polako i ogledavamo se oko sebe. Oko nas hrpa beživotnih trupala: mafijaši s AK-47 u zgrčenim beživotnim rukama i izrešetani nesretni slučajni prolaznici prekriveni razbacanom salatom i krumpirima koje su taman kupili na tržnici. Ja sam junak. Ona mi vida rane i zajedno odjašemo u suton.” Mda… ništa od toga. Galama završila, cirkusanti nestali svaki na svoju stranu a ja neozlijeđen krenuo put svoje sobe. Armenke sam i dalje mogao gledati, ali samo u prolazu. U suton su taj dan jahali neki drugi kauboji.

Prihvatio sam poziv Iranaca da odem s njima u Garni i Geghard, dvije turističke atrakcije nedaleko od grada. Taksijem smo prema planu trebali otići u poslijepodnevnim satima jer javni prijevoz do tamo je dosta problematičan. Naravno da se to sve otegnulo do besvijesti.

Trebao sam ići s dva brata iz susjedne sobe i s njihovim prijateljem koji je odsjeo u drugom kvartu. Moj cimer nije imao namjeru ići ali me uvjeravao da je taksi kojim ćemo ići na njihov trošak šta je meni zvučalo najblaže rečeno nevjerojatno. I bio sam u pravu, stvarno ne znam zašto bi ja bio izuzet iz troškova. Još su mi napravili i uslugu jer da nema njih morao bi sam platiti punu cijenu taksija ili šta je vjerojatnije i osjetno jeftinije, otići s jednom od lokalnih agencija. Ovako za četvrtinu cijene išao sam u obilazak kao gospodin čovjek.

Već sam bio izgubio svaku nadu da će se polazak dogoditi isti dan kad je taksi stigao. Iranci su namjeravali ići što kasnije kako bi izbjegli vrućinu. Jebi ga sad, pa kako ću slikati po mraku? I šta sad, ništa… sjedi i čekaj. Nadao sam se da ću se bar ovaj put voziti u staroj Volgi a na kraju sam dočekao staru Ladu. Po njihovog prijatelja smo išli u drugi dio grada, negdje na periferiju. Ovi su me upozorili da je to siromašniji dio grada, mada ja i nisam vidio neku bitniju razliku između centra i mjesta gdje sam se nalazio. Čekali smo cijelu vječnost, tip je gori nego ženske, nikako da siđe. Da je žensko još bi i pokušao opravdati 15-minutno čekanje, možda se treba našminkati, možda ne zna da li bi obukla crvenu haljinu ili plavu… ili bi možda zelenu majicu sa onim žutim… ufff. Trebalo je čekati i čekati. Već sam i zaboravio razlog zbog kojeg sjedim u taksiju na periferiji zapuštenog grada kad se gospodin udostojao sići. I ne, nije bio našminkan i nije imao nikakvu glupu haljinu. Inače tip je prije nekoliko godina iz Irana kidnuo u SAD, iako još uvijek nema američko državljanstvo i pasoš ipak može putovati zahvaljujući nekoj privremenoj američkoj dozvoli. Rekli su da se malo posvadio s režimom pa je eto morao kidnuti kako bi sačuvao živu glavu. A tko zna, ako ga se uvijek mora toliko čekati kad se dođe po njega nije ni čudo da ga netko želi ozlijediti.

Garni je stari grčki hram rekonstruiran tokom sedamdesetih godina i jedini je na području bivšeg SSSR-a. Njegova pozicija blizu ruba brda je veličanstvena, svuda uokolo puca pogled na dolinu koja je tek nakon razvedravanja pokazala svu svoju ljepotu. Dovoljno je reći da bogataši u okolici kupuju i grade vikendice i da je cijena nekretnina tamo viša od prosjeka. Oko hrama u neposrednoj blizini nalaze se još i ostaci antičkog kupališta. 250 Dr ulaznice nisam platio. Platio je stariji od dvojice braće i nije htio ni čuti da uzme novac od mene. Uvjeravanja nisu pomogla, čovjek je jednostavno bio ponosan da strancu može pokazati nešto lijepo iz svoje postojbine. Na odlasku kupili su lašaš, nešto nalik na zarolanu foliju koja se trga i jede. Ova je imala okus po šljivi i stvarno je bila jako dobra. Moram reći da nikad nisam vidio ni probao išta slično. Da sam to vidio na štandu ranije dok sam bio sam, ja neinformirani seljo bi prije u to zamotao npr. cipele nego otrgnuo komad i pojeo, heh.

Ako sam do tada pizdio na njihove ceste, na putu do Gegharda sam skoro pao u nesvijest. Ono po čemu smo se vozili nije imalo ama baš nikakve veze s cestom. Asfalt je mjestimično propadao i do pola metra ispod originalne razine ceste. To nisu ni bile rupe, bili su to kanjoni. Kako bi ih izbjegao taksist je nekoliko puta potpuno izašao s ceste. No, ljepota krajolika sve je to kompenzirala. Jedino sam mogao žaliti da nemamo vremena malo stati uz put. Kad smo napokon došli do nedalekog Gegharda sunce se već spustilo iza stijena, a niska naoblaka je garantirala manjak svjetla koje mi je trebalo radi slikanja. Na fotoaparatiću koji sam imao nije bilo veće mogućnosti podešavanja pa sam zato bio toliko ovisan o svjetlu. Eh, da smo bar krenuli samo pola sata ranije.

Manastir Geghard je prekrasno mjesto, nalazi se na kraju puta odmah ispod visokih stijena. Kako smo došli skoro pred zatvaranje, sve je bilo potpuno pusto. Imali smo cijeli manastiri gotovo samo za sebe. Taksi me na kraju koštao 3000 Dr. Kad smo se vratili u grad već je pao mrak. Večera u kafiću s druge strane ceste koštala je 2000 Dr i posluživala ju je uvijek ista konobarica. Čini se da je cura tamo danonoćno. Imala je zanimljivo držanje, uvijek smrtno ozbiljna, kamenog lica. Pomislio bi da će nekome samo tako izvrnuti piće na glavu. Međutim ponekad bi iza tog ledenog lica ipak iskočio osmjeh pokazujući da je sva ta ozbiljnost samo vješta maska.

Odustao sam od odlaska u Sisian. Ipak ću poslušati savjet dosadne stanodavke i otići u Noravank. Samostalan odlazak je bio malo pretežak pothvat. Mogao sam birati između vreće para za taksi ili rijetkog javnog prijevoza u kombinaciji sa kilometarskim pješačenjem po vrućini i pustoši. Morao sam odabrati lokalnu agenciju, nevoljko ali pametnijeg izbora nisam imao.