Erevan, Khor Virap, Noravank, 03.08.2005.

09.00, svi spavaju. Osim mene. I šta je tu čudno? Pa to šta je Anahit rekla da će u to doba nazvati agenciju s kojom bi trebao poći u obilazak. Baba je spavala kao top a meni nije padalo na pamet ići joj kucati na vrata sobe, štoviše, nisam bio ni siguran koja je njena soba. Ako idem sam zivkati agenciju, šanse da osoba s druge strane žice ne zna engleski su velike, a i nezgodno je koristiti se tuđim telefonom bez pitanja. Ja armenski naravno ne znam ni guknuti. Normalno da ne poznajem jezik ali je sramota da se nisam udostojao naučiti niti najobičniji pozdrav.

Malo sam čekao i u zadnjem trenutku sam se uputio pješice. Agencija je u prizemlju hotela na glavnom trgu. Svaki dan u tjednu imaju u programu drugu rutu. Ova današnja koja obuhvaća manastire i crkve Khor Virapa i Noravanka me koštala 9000 Dr. U prospektu piše da se ide sa klimatiziranim kombijem i da sa nama ide i nezaobilazni vodič. Ajd’, živi bili pa vidjeli.

Klimatizirani kombi je stigao ali nije bio namijenjen mojoj grupi. Zašto me to ne čudi? Stigao je i drugi namijenjen nama, samo bez klime. Ma i nije toliko bitno, puno važnije je da se u pretrpanom prostoru ne treba kao i obično boriti za svaki kubični decimetar zraka. Ovdje smo sjedili kao ljudi – jedna osoba na jednom sjedalu. Aleluja. Vodičica je bila mlada cura i taj dan joj nije bio baš jednostavan s obzirom na šarolikost malene grupe turista. Jedno te istu stvar je ponavljala uvijek tri puta: na armenskom, ruskom i engleskom. Nekoliko puta se zbunila tako da se Rusima obraćala na armenskom a Armencima na engleskom. Bila je dosta simpatična i vesela osoba, dok su kolege turisti bili sve neki dosadnjakovići s metlom u guzici. Cijeli dan praktički nisam imao s kim popričati.

Khor Virap nalazi se na brežuljku relativno blizu Erevana. Svuda okolo je nizina. S manastira se jasno u daljini može vidjeti zatvorena armensko-turska granica. S druge strane granice ponosno se uzdiže planina Ararat. Mjesto je prekrasno, kao stvoreno za dnevni izlet. Međutim sama crkva je vrlo slična ostalim crkvama, sama po sebi nije ništa naročito. Interesantna je tamnica čiji je ulaz kamufliran u jednoj manjoj građevini u samom kutu crkvenog dvorišta. U principu to je najobičnija mala klaustrofobična prostorijica iskopana nekoliko metara ispod zemlje. Rupčaga. Jedini otvor je rupa na plafonu kroz koju je moguć pristup. Nesretnicima koji su tamo morali čamiti definitivno nije bilo lako, isto kao šta nije bilo lako ni nekim turistima kojima je uz razne molitve silazak u tamnicu bio veći problem nego boravak u njoj samoj. Razlog leži u klimavim stepenicama koje se sa svojom aljkavom izvedbom savršeno uklapaju u ambijent.

Pred ulazom bili su bistri biznismeni koji su naplaćivali puštanje golubova na slobodu. Žalosno je da uvijek ima odraslih turista koji su zbilja uvjereni da time čine dobro djelo prema pticama. Istina je da golubovi odlete u golubarnik kod ovih istih ljudi koji ih puste iz kaveza. Točnije vrate se doma, a ti plaćaj za ništa. Osim ako netko svjesno želi plaćati da vidi golubove u letu na nekoliko sekundi, to je već druga priča.

Vožnja do Noravanka je već potrajala malo duže. Udaljen je nekih 120km od glavnog grada. Usput smo stali kod nezaobilaznog trgovca, bilo bi čudo da se to nije desilo. Nisam imao namjeru ništa kupiti, a i ne znam kako bi se tramakao sa bocama domaćih pića koje sam tamo mogao kupiti. Na mjestu stajanke bila su dva štanda, jedan opsjednut turistima i drugi potpuno pust. Kao da ga nema, ili kao da ne nudi identične stvari kao konkurent s druge strane ceste.

Koliko bi tu bilo teško doći bez organiziranog prijevoza shvatio sam tek onda kad smo skrenuli s glavne ceste pa se nakon kanjona počeli penjati po serpentinama. A kad sam konačno izašao iz kombija shvatio sam kako bi se bio dobro zajebao da sam propustio Noravank. Dvije crkve stoje na manjoj ravnoj površini na pola puta prema vrhu planine. Armensko-azerbajdžanska granica je sa druge strane planine. Mjesto je prelijepo, trčkarao sam od jedne do druge, slikao ovo, slikao ono. Da sam imao dva fotoaparata slikao bi istovremeno s oba.

Ručak sam preskočio a da pravog razloga zapravo i nema. U jedinom restoranu menu ne postoji. Nema ga. Ništa. Ali zato ima konobar kojeg treba pitati da li ima ovoga, da li ima onoga. A on s engleskim ima veze kao ja s britanskom kraljicom. Kad sam se pred nekoliko gladnih turista izborio za trenutak konobarove pažnje postavio sam samo dva pitanja: ”Pošto kebab?” i ”Nema???”. To je bilo to, izgubio sam volju da se natežem s njima i otišao dalje obilaziti crkve. Jebo vas ručak, ja mogu biti kao čovječja ribica, jesti jednom u deset godina ako treba. Gore uzbrdo ponad crkvi su pećine. Pokušao sam doći do njih ali sam ubrzo odustao. Rasuti nakošeni teren nije garantirao posjet bez teškoća. Mogućnost da se otkliznem bila je prevelika a da se to desilo ne bi me pokrpala ni cijela prva smjena tvornice tekstila. Ovi s ručkom su malo otegli pa me umalo ulovila dosada. Na povratku smo odmah ispod Noravnaka stali u jedan navodno tradicionalni špiljski bar. Iskoristili su usjek između stijene i tla, zazidali i u unutrašnjosti napravili kafić. Vlasnik se s nama nije baš okoristio jer više od jednog čaja nitko ništa nije kupio. Čak su i suveniri ostali nezamijećeni. Konačna cifra nije bila velika pa da se konobar ne bi zajebavao sa sitnišem cijeli račun je platila Engleskinja iz grupe. Ne znam zašto su neki mislili da joj ne trebaju platiti taj nesretan čaj bez obzira na malu cifru. Ali bilo je tako, neki su se jednostavno pravili grbavi.

Uslijedio je dug povratak. Kako je ovo bila zadnja večer u Armeniji trebao sam napokon kupiti suvenire. Nije me bilo ni najmanje volja lunjati po trgovinama i natezati se s trgovcima. Nisam daleko lutao, možda 10min. šetnje i eto me. Na kraju sam sve šta sam htio kupio na jednom mjestu i tako dobio pristojan popust. Cijena svega je sa 6100 skliznula na 5000 Dr. Ovi suveniri koje sam upravo kupovao bili su oni pravi seljački i jeftini ali su bar prepoznatljivi. Za razliku od babine susjede koja mi je htjela za puno više novaca uvaliti neke bezvezarije koje ona sama izrađuje. Kad je Anahit rekla da njena susjeda radi i prodaje home made suvenire poveselio sam se kako imam sreće i kako su to vjerojatno slične stvari kao u trgovinama ako ne i bolje i naravno jeftinije jer ih kupujem bez posrednika. Ne znam uopće na osnovu čega mi je to bilo palo na pamet, valjda trenutak ludosti? Bile su to klasične bezvezarije koje ni po čemu nisu odavale da su upravo iz Armenije. Cijena je naravno bila pretjerana, jebi ga, trebale su obje zaraditi. To je bar ono čemu su se nadale, a šta se istovremeno izravno kosilo sa mojim idejama.

U stanu problemi sa prokletim glavnim tušem kojeg nikako nisam uspijevao otvoriti. Navečer na uobičajenoj terasi pustoš i prespora posluga. Bit će da su radi ubitačno spore posluge svi pomrli od gladi, nije ni čudo da nije bilo nikoga. Da li se to posluga u međuvremenu ubrzala ili sam ja žilaviji od ostalih ne znam, ali preživio sam tu ubitačnu sporost. Skoro pa da sam mogao pratiti rast biljaka.