Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 6000 Rl(iranski rial) = 600 T(toman)
1 US$ = 6,04 Kn
1000 Rl = 100T = 1 Kn

Već mi je postalo dosadno u tom gradu tako da sam jedva čekao definitivni odlazak. Ovaj put se baba Anahit probudila na vrijeme kako bi mi pozvala taksi. Točnije, trebao sam ju pozvati. Ovaj put me nije bilo briga, bio bi probudio i armenskog predsjednika da je trebalo jer si nisam mogao dozvoliti da propustim jedinu dnevnu maršrutku za Megri, gradić na armensko-iranskoj granici. Ovaj put mi je stvarno bio neophodan netko tko govori armenski jer dispečer u taksi službi nije sigurno znao ništa drugo osim materinjeg jezika.

Umjesto za očekivanih sat vremena taksi je stigao u samo 5min. I cijena je bila niža nego kad sam tek stigao, samo 1000 Dr a taksist mi je još i pomogao da nađem odgovarajuću maršrutku. Svaka čast, ovdašnji taksisti se stvarno znaju ponašati kao ljudi.

Od svih parkiranih kombija normalne veličine onaj koji vozi na uvjerljivo najdužoj relaciji je najmanji. Mazohizam? Drugačije ne mogu to objasniti. Nakon kraćeg čekanja ukrcaj je započeo. Točnije, započelo je natrpavanje.

Nisam se mogao načuditi vozaču koliko je prekrcao to minijaturno vozilo, činilo se kao da će svaki čas početi nešto otpadati ili ispadati s njega. Sjeo sam u zadnji red pored još trojice. Mali ruksak sam držao u naručju, jedini dio tijela koji sam slobodno mogao pomicati bila je glava i to samo lijevo desno. Čak mi je i vađenje fotoaparata iz ruksaka bio mali pothvat. Veliki ruksak je na neku foru stao iza zadnjih sjedala, bit će da se stvari iznenada smanjuju čim se ubace u taj kombi. Tip koji je sjedio do mene bio je tamnoput, bilo je očito da je i on neki stranac. Nedugo nakon polaska stranac do mene je progovorio engleski. Odlično, bar ću imati s kime kratiti vrijeme.

Cheema je Pakistanac, doselio je u Armeniju prije deset godina. Oženio se Armenkom, dobio dvoje djece, zaradio nešto para i trgovao. I tako sve dok ga žena nije ostavila skupa sa to dvoje djece. Po njegovim riječima uz to mu je i pokupila sve pare. Pričao je kako mu je sad već bivša žena pokupila 50 000 US$, samo nisam shvatio da li u vrijednosti imovine ili u kešu. Koliko sam uspio razumjeti trenutno se sude i vjeruje da će armenski sud presuditi u njenu korist. Bio je ogorčen na sve žene, ali Armenke pogotovo. Krenuo je u Iran kako bi nabavio jeftinu robu kojom trguje. On je tip trgovca koji trguje svim i svačim, bitno da ima profita. Pričao je i navodio primjere kako za neke lampice u boji višestruko zaradi ako ih kupi u Iranu i proda u Armeniji, a ako ih nabavi u Pakistanu zarada je još veća. Kad je tek došao u Armeniju trgovina je cvjetala, iako je stranac uspio je dobro poslovati. Vrijeme je prolazilo i stvari su se za trgovce polako promijenile na gore. Svejedno, čovjek je djelovao na tisuću muka. Često je putovao između Armenije i Irana, često je potezao i do rodnog mu Pakistana. U tom slučaju bi danima bio neprestano po autobusima. Uglavnom, počinje ispočetka. Djecu je ostavio kod prijatelja, bez da im kaže da ide na daleki put.

Pakistanac je bio simpatičan i razgovorljiv, pravo društvo. Rekao je da obično vožnja traje nekih 7-8 sati, makar je više u pravu bio LP gdje piše da vožnja traje 10-12 sati šta se na kraju i pokazalo točnim. Objasnio mi je da na liniji Erevan-Meghri voze samo dva vozača sa svojim kombijima, svako jutro jedan krene iz Erevana, drugi iz Meghrija. I tako stalno. Ovaj koji nas je vozio je posebno na cijeni jer je izuzetno duhovit. Ljudi uvijek nastoje putovati s njime što i nije tako čudno s obzirom na puste kilometre, količinu prostora u vozilu i jadno stanje ceste. Primijetio sam da su se stalno kreveljili tokom puta na svaku njegovu izjavu. To je prvi put da sam stvarno zažalio šta ne znam armenski.

Predgrađa Erevena su nepovratno ostajala zamnom. Armenija je interesantna i lijepa zemlja, ali nije me se jače dojmila, osim ljepote njihovih cura koje je nemoguće izbrisati iz sjećanja. Vozili smo se istom cestom kojom sam dan ranije išao u Noravank. Nakon kraće vožnje skrenuli smo u jedno selo i nastavili se truckati po neasfaltiranom putu… ako su im asfaltirane ceste u očajnom stanju za ove druge jednostavno nemam riječi. Gledao sam zbunjeno oko sebe i pokušavao shvatiti šta se dešava. Po nekog putnika nismo išli jer smo i ovako bili prekrcani, pomislio sam da i ovaj ide u neku garažu da popravi možda nekakav kvar. Stali smo pred jednom kućom pored hrpice ljudi. Ipak da. Da, ovaj nevjerojatni vozač gladan zarade je krenuo po još jednog putnika!? Razmišljao sam gdje bi ga mogao prikačiti: Na krov? Branik? Možda retrovizor? A možda nas šole samo želi namjerno isprepadati onako šale radi. Tog odraslog putnika u maskirnoj vojničkoj uniformi ugurao je unutra među ostale putnike. Pitao sam se gdje je ekipa iz Guinessove knjige rekorda. Garant bi imali šta za zapisivati i objavljivati.

Novi putnik je bio Arman, još jedna osoba koja zna nešto engleskog. Arman je armenski vojni časnik školovan u Moskvi. Tamo su mu žena i dijete a on eto, služi skroz dole na armensko-iranskoj granici za nekih 200 eura mjesečno. Nije to baš život o kakvom je sanjao, ali šta drugo očekivati u ovako siromašnoj državi. Tu jedino šverceri i lopovi mogu profitirati.

Vožnja je bila očekivano spora, malo zbog sveprisutnih cestovnih ”bunara”, malo zbog čestih zaustavljanja, malo zbog nemogućnosti prenatrpanog vozila da uzbrdo potegne brže od 3km/h. Kako smo se sve više spuštali prema jugu, brda su bila sve viša a šuma je gotovo iščezla. Čini mi se da je šumom prekriven dio zemlje sjeverno od Erevana, sve južnije su goli planinski proplanci. Malo me jedino zbunilo križanje na kojem se skreće za Nagorno Karabah, pokrajinu u Azerbejdžanu nastanjenu Armencima koju je Armenija tokom rata zauzela. Pokazali su mi da se na tom djelu ceste gdje smo stali skrene u desno, a prema svakoj logici trebalo bi suprotno. Nemam pojma zašto, možda dalje iza brda cesta vodi natrag u pravom smjeru i križa se s ovom po kojoj sam se ja vozio nekakvim mostom ili tunelom? Ili su mi samo krivo rekli?

Nagorno Karabah se tretira kao neovisna država ali ju u svijetu jedino Armenija priznaje. Viza se može dobiti u Erevanu za previsokih 40$. S tom vizom u putovnici zagarantirana je zabrana ulaska u Azerbejdžan, za slučaj da netko namjerava otputovati tamo nakon Armenije. Politička posla.

Onako stiješnjen odostraga drmusao sam se sve te silne sate. Vozač mi je sa svim tim silnim zaustavljanjima počeo ići na nerve. Jedna od boljih stvari šta sam vidio je vozačka solidarnost. Ako netko vidi zaustavljeno vozilo pored ceste obavezno stane i pita da li je potrebna pomoć. Tamo dole, gdje je pomoć na cesti samo maštarija, promet rijedak a vozila nikakva, takva solidarnost zlata vrijedi. Viđao sam to ranije i u drugim krajevima svijeta.

Za krajolik kojim smo prolazili teško je naći adekvatne riječi hvale. Žao mi je samo da nisam mogao putovati na neki komotniji način i sve to bolje vidjeti.

Isto pozadi sjedio je jedan mlađi Armenac. Taj bi si na svakoj pauzi drmnuo pivicu. I postajao sve pijaniji i pijaniji, sve glasniji i brbljaviji. Čak je i meni rekao neku ružnu frazu na engleskom, onako bez veze. Valjda mu se onako oblesavljenom od svog tog alkohola činilo prigodnim da strancu pokaže svoje poznavanje stranog jezika. Nisam reagirao. Još mi i to fali, svađa sa pijanim Armencem u nekoj divljini na kraju svijeta. Ionako mi nije bilo jasno da li me je htio uvrijediti ili je to lupio onako bezveze. Nije me baš ni previše zanimalo.

U neko doba dana stali smo u jednu usputnu prčvarnicu na ručak. Sjeo sam sa ovom dvojicom i naručio kebab. Arman mi je još dao da probam malo nekog sira, vjerojatno ovčjeg. Uh, kad se samo sjetim kako je bio ukusan. Iako je kebab meni bio sasvim ok, ova dvojica su rekla da i nije baš nešto. Račun je platio Cheema. Častio je, nije htio novac ni od mene ni od Armana. Sjedili smo za stolom u debeloj hladovini i odmarali se od drndanja. Kad je došlo vrijeme polaska nisam znao da li da se veselim ili da plačem.

Neko vrijeme nakon polaska počeli su za mene ozbiljni problemi – probava. Dobrano su mi crijeva proradila, nadao sam se da ću izdržati do kraja puta, znojio sam se i držao se za stomak. Znao sam da ima samo nekih pola sata vožnje do konačnog cilja. Uzalud. Prvo sam obavijestio Cheemu i rekao mu neka bude spreman reći vozaču da se zaustavi. Nakon nekog vremena Pakistanac je to morao i obaviti. Reakcija vozača je bila skoro pa trenutačna, odmah je stao, ljudi su nakon trenutka zbunjenih pogleda počeli iskakati vani kako bi mi napravili mjesta za juriš. Morao sam pola kombija pobacati vani kako bi se iskoprcao. Jedan od suputnika mi je čak s vanjske strane otvorio prozor, samo nije mi ni danas jasno da li je to napravio zato da bi ja došao do svježeg zraka ili je mislio da ću se nekako od tamo iskobeljati van?

Da stvar bude gora taman smo se spuštali serpentinama sa nekog prijevoja koji se nalazi na više od 2500m nv. Raslinja nigdje. Nigdje nije bilo grmlja a kamoli stabala. Za divno čudo prvo grmlje je počinjalo rasti upravo na mjestu gdje smo radi mene morali stati. Problem je bio šta je to nesretno grmlje raslo na strmoj padini. Nisam baš imao nekog izbora, izjurio sam van iz kombija, desno je bila strma padina. Od tamo sam se samo mogao baciti i prekratiti si muke. Lijevo je bilo spomenuto grmlje na strmini. Prokleta strmina je bila preklizava, pokušavao sam se popeti stalno klizeći natrag na cestu, nemam pojma kako sam je uspio savladati. Kad sam se sklonio iza grma primijetio sam da sam vidljiv s jednog djelića ceste. Nije me bilo briga, nije bilo vremena za potragu za skrovitijim mjestom. Strmina je bila tako jaka da sam se morao uloviti za nekakvu travu kako se ne bi otkotrljao natrag ljudima pod noge. Čak mi je i mali ruksak lagano klizio privučen gravitacijom. Bila je to prava akrobacija srati na kosom terenu, držati se za travuljke i paziti da ti ruksak sa WC papirom ne pobjegne.

Pitao sam se gdje leži uzrok tih mojih problema: stisnuta dugotrajna vožnja uz obilnu trešnju, vrućina, oznojenost i izloženost propuhu ili kebab i sir koji sam pojeo nekoliko sati ranije u onoj prčvarnici? Vjerojatno svi ti razlozi zajedno.

Ljudi su strpljivo čekali, od dole se čuo smijeh. Vozač ja garant zbijao šale na moj račun. Čak se i jedno drugo vozilo zaustavilo jer je taj drugi vozač pomislio da smo u nekakvoj neprilici. Bilo mi je neugodno, ali šta da radim?

Kad sam se vratio natrag osjećao sam se bolje ali ne i baš dobro. Tješila me samo činjenica da je ovoj maratonskoj vožnji uskoro kraj. Žene su mi nudile nekakve lijekove, iako nemam pojma šta su mi nudile – prihvatio sam. U ovoj situaciji može mi samo pomoći. Iako blizu cilja, pauze su se nastavile. Mislim da smo puste sate izgubili zaustavljajući se svako malo. Svi ti manji gradići se previše ne razlikuju jedan od drugoga. Pitao sam se od čega ti ljudi žive? Zemlja je siromašna, industrija i turizam u tragovima a uza sve to još su i tako daleko od bilo čega bitnog. Dođe ti za plakati. Taj dio Armenije je uzak komad države stiješnjen s obje strane između njima neprijateljskog azerbajdžanskog teritorija.

Pred kraj puta vozač je još neke putnike vozio do njihovih sela. Ceste do tih sela neću spominjati. Izazov za sve vrste vozila. Tako je i onog, sad već dosta pijanog, Armenca ostavio negdje uz put. Jedva sam dočekao jer iako se meni nije obraćao, već me poprilično iritirao. Jednostavno je bio preglasan a ja preumoran. Dečko je pred kraj puta prevršio i neke granice, bacio je praznu bocu kroz prozor ravno na asfalt na šta je vozač dobrano dreknuo.

Činilo se da toj vožnji nema kraja, bio sam zelen od muke. Stomak mi jednostavno nije davao mira.

Po prvobitnom planu planirao sam prespavati u Meghriju i sutradan nastaviti put. S druge strane granice nema nikakvih naselja, do prvoga se treba taksijem voziti bar sat vremena. Uz to dok tamo stignem biti će mrak. Ova dvojica su me uvjeravala da u Meghriju nema hotela makar je u LP pisalo suprotno, naravno da sam više vjerovao LP-u. Arman mi je čak ponudio da prespavam u njegovoj sobi u vojnom hotelu, dok me Cheema uvjeravao da je najbolje da odmah pređem u Iran jer je noćenje jeftinije s druge strane. Kilometrima sam se dvoumio. Prespavati s ove strane ili s druge? Na kraju se ispostavilo da je vozač vozio do same granice pa se onda vraćao u Meghri. Da sam se vratio u Meghri, drugi dan bi do granice opet morao plaćati taksi i gubiti vrijeme.

Granica između dvije zemlje duga je samo 32km a od toga u dužini od nekoliko kilometara cesta ide uz samu granicu. S lijeve strane je cijelim tim putem visoka električna ograda. Ako je netko takne, ograda pošalje signal i odmah dođe vojna ophodnja. Kao da sam se vozio kroz nekakav zatvor.

Stigli smo oko 20.30. Više od 12 sati vožnje. Izašao sam van, uzeo stvari, platio 5000Dr, pozdravio se s Armanom i krenuo za Cheemom put Irana. Sjećam se da me Arman pitao ako ću skoro u Moskvu… volio bi ja na puno mjesta otići ali na žalost moji limiti su dosta jaki.

Vozač nam je stao odmah do rampe. Oronula zgrada i sve one ograde podsjećala je na tursko-gruzijsku granicu. Nije ni čudo jer su obje granice bivše granice bivšeg SSSR-a. Pored pogranične zgrade bila su parkirana dva linijska autobusa, a unutar zgrade hrpa putnika sa svim stvarima. Ništa se nije dešavalo, svi su samo čekali. U međuvremenu sišao sam u podrum do meni tog dana neizbježnog WC-a i ostavio pred vratima Cheemi veliki ruksak na čuvanje. Kabine WC-a su bile krajnje neobične, vrata su im cijelom površinom od jako zamućenog bijelog stakla. Vide se obrisi kad je netko unutra ali se naravno ne vide detalji. Na izlasku nisam vidio ni svoj ruksak ni njegovog čuvara. Malo sam se uznemirio, makar sam znao da čak da ga netko i želi ukrasti, nema gdje pobjeći. Pakistanac ga je odnio gore u prizemlje i pričekao me u velikom holu koji služi kao čekaonica.

Pokušavao je uloviti nekog poznatog službenika. On si je kao trgovac stalno prevozeći nešto preko granice uspio stvoriti dobre veze. Tako se povukao sa jednim službenikom sa strane, kasnije je rekao da je dogovorio izbjegavanje plaćanje carine… uz obilan mito, naravno. Nije ni čudo da pozna svu ekipu.

Čekali smo pred staklenim vratima kako bi nas preko reda propustili u drugi dio zgrade gdje je pasoška kontrola. Pritom sam malo zablokirao prolaz pa je jedan od letećih pandura malo zaškripao zubima na mene.

Tada mi je moj suputnik rekao nešto šta mi je malo čudno zazvonilo. U rukama smo imali nekakve obrasce koje je trebalo ispuniti na izlazu iz zemlje. Bili su napisani na armenskom. Mogli su biti i na kineskom pismu, meni bi bilo isto. E tada mi je ovaj rekao da u određeno polje moram napisati koliko novaca nosim sa sobom, i da ću istu stvar morati napisati na obrascu s iranske strane. Na moje pitanje šta da upišem ako imam samo kreditnu karticu rekao je da upišem ”kreditna kartica”, ako nemam ništa upišem ”ništa”. Nije mi bilo ni na kraj pameti ikome govoriti koliko novca imam sa sobom. Ostavio sam to polje prazno, vidjet ćemo šta će ekipa za šalterom pitati. Ostale podatke sam upisivao u polja koja mi je govorio suputnik.

Nakon nekih 20min. prošli smo dalje. Iza nas su ostali putnici dvaju autobusa. Cheema je dobro poznavao carinike, vidjelo se da su si dobri. Međutim nije baš bio tako dobar sa pograničnim policajcem na zadnjem šalteru.

Dali smo istovremeno putovnice na stol da bi ih odmah pokupio neki policajac koji je stajao sa strane. Prvo je počeo prelistavati moju. S lijeva na desno i desna na lijevo… i tako unedogled. Počela su pitanja, na ruskom. Gdje sam bio? Kamo idem? Jesam li bio u ratu? Kakvo je stanje između Hrvatske i Srbije? Bla, bla, bla… Pitanje za pitanjem, on meni ruski ja njemu hrvatski. Nakon šta mi je putovnicu prelistavanjem očerupao, vratio ju je na šalter i mogao sam otići. Ova ženska na šalteru je izgleda prvi put vidjela hrvatsku putovnicu jer je uzela atlas pasoša i listala. Na kraju sam dobio izlazni pečat i mogao sam preći granicu.

Onaj glavonja koji me gnjavio na ruskom dobro je znao i engleski… to sam shvatio tek kad je počeo ispilavati Cheemu. Pakistanac je imao pasoš krcat svakojakim vizama i pečatima, cijeli kaos. Stao sam sa strane i čekao da ispilavanje završi. Uzalud, vidjelo se da će to potrajati iako je Pakistanac govorio da će ga pustiti za 5 minuta. Prvo sam se probio van zgrade kroz hrpu ljudi koji su se međusobno gazili ne bi li što prije ušli u zgradu iz suprotnog smjera. Nakon 10-15min. čekanja lagano sam krenuo prema iranskoj strani dajući znak Cheemi da ga čekam preko. On je još tamo sjedio, nešto definitivno nije bilo u redu sa njegovim dokumentima, izgleda da ta njegova poznanstva nisu svemoguća.

Nitko od službenika nije ni spomenuo ispisivanje podatka o tome koliko novca nosim sa sobom, a 4 osobe su mi pregledale putovnicu do sada. Tko zna, možda Iranci to zahtijevaju?

Sunce je već zašlo, za kratko vrijeme će se smračiti. Zakolutao sam očima kad sam vidio koliko moram pješačiti između dvije strane. Odmah po izlasku iz zgrade morao sam putovnicu pokazati jednom stražaru i proći njegovu rampu. Nakon nekoliko stotina metara to sam isto morao ponoviti sa još jednim stražarima. Bili su to jako mladi dečki, prelistavali su dokumente čisto reda radi i da bi si razbili dosadu. Jer ako sam izašao iz zgrade znači da je sve u redu. Ovaj zadnji me čak pun čuđenja pitao: ”Zašto Gruzija? Šta ima tamo?”. Odgovorio sam mu da sam bio samo u tranzitu i time prekinuo sva moguća dosadna pitanja s njegove strane. I to je bilo to, zadnji dodir s Armenijom. Imao sam za propješaćiti još nekoliko stotina metara do druge strane. Pored mene su povremeno prolazili samo teretni kamioni. Onako umoran i izmučen bilo mi je teško toliko hodati sa svim stvarima na sebi.

Iako se činilo da cesta nema kraja, dovukao sam se do druge strane, prvo sam naletio na jednog nasmiješenog iranskog stražara koji me uputio u njihovu pograničnu zgradu. A ta zgrada je bilo veliko iznenađenje, imao sam dojam kao da ulazim na neki moderni aerodrom. Sve novo i sjajno.

Tu je započeo drugi dio cirkusa jer službenik na šalteru nije imao pojma šta je to Croatia. Nikad čuo, čak je i putovnicu počeo listati naopačke jer mu latinica očito nije baš jača strana. Pred šalterom su stajale dvije žene s maramama na kosi i dugih rukava. Strašan kontrast u odnosu na Armenke koje uokolo hodaju na pola razgolićene u skladu s vrućinom. Tip nije znao šta bi sa mnom pa je zvao nekog drugog. Ovaj drugi je uzeo putovnicu i pita: ”Which country?” Odgovori poput Croatia, Hrvatistan, Horvatia, Kroacija i sl. mu nisu ništa značili. Pokupio se u neku kancelariju sa mojoj putovnicom i pustio me da čekam. Nisam mogao vjerovati u kojoj sam se glupoj situaciji našao: ne puštaju me dalje jer nemaju pojma odakle dolazim. Nakon nekog vremena tip se vratio i pobjedonosno rekao: ”Kroasi?” (”Hrvatska” na francuskom). Bio sam sav u čudu. Otkud sad francuski ovdje? Nema veze, glavno da su oni napokon skontali porijeklo mog dokumenta. Rekao mi je da još pričekam pregled prtljage. Čekao sam neko vrijeme, na kraju više nisam bio siguran da li sam ga uopće dobro razumio? Ulazni pečat u putovnici sam imao, šta još treba? Taman kad sam se htio udaljiti dreknuo je neki tip da se vratim. Bio je to službenik za kontrolu prtljage. Pretpostavljao sam da će mi prilikom ulaska u Iran pogledati i pod kožu međutim ovom se stvarno nije dalo prekopavati po mojim stvarima pa me odmah uz smiješak pustio da odem. A i šta da me pregledava, i on vidi s kojom vrstom putnika ima posla.

Preostalih 2500Dr uz još 20US$ sam promijenio odmah na granici u jednoj maloj trgovini. Dobio sam hrpu zelenkasto plavih papira – riale, iranski novac. Iranci ih u svakodnevnom razgovoru preimenuju u tomane skidajući im jednu nulu. Dakle 10.000 riala je neslužbeno 1.000 tomana.

Nakon toga, vani u holu prišao mi je Iranac u odijelu i s aktovkom u ruci, ljubazno se predstavio i započeo razgovarati samnom. Taman sam pomislio kako su ljudi ovdje nenormalno ljubazni, naivčina. Frajer je u biti bio hodajuća mjenjačnica, nakon 2 min. razgovora pitao je ako želim promijeniti neku stranu valutu. Bio je vidno razočaran kad sam mu rekao da je to već obavljeno. Nakon njega prišlo mi je još nekoliko ljudi s istim razlogom.

Kontrole su ostale iza mene a ni na iranskoj strani me nitko nije pitao koliko novca nosim. Nisam znao šta da mislim o Pakistancu. Možda me na granici to nisu pitali jer sam stranac i smatraju da to nije potrebno, a možda je ovaj samo htio provjeriti koliko novca nosim iz ne baš poštenih razloga. S druge strane tip je djelovao stvarno ok i bio je od pomoći, ali ta sitnica mi nije davala mira. Vani je već pao mrak. Bio sam u nedoumici šta da radim?

Do prvog prenoćišta trebalo se voziti isključivo taksijem. Pred ulazom u ograđeni prostor pogranične zone bili su taksisti. I bez da ih vidim znao sam da će biti pravi daveži čim me vide, a i sam lutati po mraku tko zna gdje, mi se baš nije dalo. Sam ići nije baš neko rješenje, a čekati Pakistanca također. Kao prvo sad sam već imao bubu u uhu, kao drugo njega su mogli zadržati na granici cijelu noć. Čekati jutro tamo na granici mi isto nije dobro izgledalo jer sam bio mrtav umoran. Znao sam da sam trebao prespavati u Meghriju, pa makar kod Armana. Sad je bilo kasno.

Nakon pola sata čekanja odlučio sam ipak krenuti sam pa šta bude. Uto se iznenada pojavio Cheema pa smo krenuli zajedno. Ispričao mi je da je razlog zadržavanja bio nepostojeći armenski ulazni pečat. Tako je ispadalo da je ilegalno ušao u zemlju, a budući da u pasošu ima bezbroj pečata i viza ovi su sve detaljno pregledavali. Izašli smo van zgrade i lagano se uputili prema izlazu tog zatvorenog područja. S ove strane je ogromno parkiralište puno kamiona koji su čekali na prelaz granice, sve je ograđeno visokom ogradom. Noć je bila topla a znao sam da će biti vruće čim uletimo među taksiste koji su čekali pred ulazom iza portirnice i iza ograde.

I to je bilo to, na portirnici su nam još jednom pregledali putne isprave i mi smo ležerno uplovili među ajkule. Bilo ih je sigurno dvadesetak, bili su glasni, naporni i bezobrazni. Pogotovo ovaj na kojeg je bio red da vozi. Namjeravao sam samo do Jolfe, prvog gradića sa hotelom. Cheema je nastavljao do Tabriza, prvog pravog grada udaljenog neka tri sata vožnje. Pregovori su počeli, u početku su tražili 30US$ za obojicu šta je Pakistanca neugodno iznenadilo. Ranije, još po danu mi je pričao kako uvijek ide s jednim taksistom s kojim je dobar i koji mu ne naplaćuje previše. Međutim sada tog taksista nije bilo. Bio je već mrak, druge alternative osim taksija nije bilo a to smo znali i mi i oni.

Cijenu nisu htjeli spustiti pa smo nas dvojica sjeli na pločnik okruženi šakalima gladnih novaca. Nisu imali nikakvu namjeru odustati sa pritiscima. Jedan je čak uzeo Cheeminu torbu i htio ju je odnijeti do auta. Svašta. Da se prvi puta nalazim u takvoj situaciji, isprepadao bi se. Ovako, bio sam potpuno miran, i da je trebalo dočekao bi tamo jutro pa bi vidio šta dalje bez obzira na ove daveže. Nakon nekog vremena cijena je pala prvo na 25US$, pa na 20US$ do Tabriza. Dakle 10US$ po osobi. Bila je to zadnja ponuda. Promijenio sam prvotnu odluku i odlučio sam ipak preskočiti Jolfu. Ova cijena je bila sasvim ok, s obzirom da sam stranac nerealno je očekivati manju cifru. Preskakanje Jolfe će mi olakšati daljnje putovanje jer direktni autobusi za druge veće gradove diljem Irana kreću tek iz Tabriza.

Sjeo sam na zadnje sjedalo starog Pajkana, automobila iranske proizvodnje. Iza su sjedila još dva starija Iranca a Pakistanac je sjeo naprijed. Prvo šta mi je bilo neobično je cesta bez rupa. Možda je i bila pokoja neravnina ali ja ih nakon rupčaga i kanala od prethodnih dana jednostavno nisam primjećivao. Sve je oko nas bilo potpuno mračno, jedino šta je paralo noć bila su svjetla naselja s desne strane. To su sve manja mjesta u Nahichevanu (azerbajdžanska enklava stisnuta između Irana, Turske i Armenije), i ovdje je cesta kilometrima vodila samo nekoliko stotina metara od granice. Ljudi u ovom sjeverozapadnom djelu Irana su porijeklom Azeri i kao šta sam se i kasnije mogao uvjeriti dosta su drugačiji od ljudi u centralnom Iranu, nisu uvijek baš ljubazni kao ovi sa istoka i juga.

Ova dva starija Iranca su isto bili na povratku iz Erevana, otišli su tamo na nekoliko dana – na kurve. Kad su potrošili sve pare vratili su se natrag. Toliko o velikim vjernicima. Cheema im je dao svoj broj telefona da ga idući put nazovu jer im on može srediti jeftinije spavanje, hoteli su ipak preskupi. Nakon možda pola sata vožnje starci su se iskrcali i nestali u mraku.

Primijetio sam da taksist ne obara duga svjetla, prvo sam pomislio da oni i inače bezobzirno voze i da je to sasvim normalno. Ta pomisao je potrajala do prvog blendanja vozača iz susjednog smjera. Ništa. Tip je cijelo vrijeme vozio s dugim svjetlima, na ove koji su mu dolazili u susret se uopće nije obazirao. Tada sam pomislio da mu je ručica zaglavljena ili da je nešto drugo u kvaru. I ta pomisao nije dugo potrajala jer se jednom čak i udostojao spustiti svjetla. Njega jednostavno nije bilo briga, bezbrižno je čavrljao sa mojim suputnikom i vozio.

Iako ne razumijem ni riječ farsi jezika Primijetio sam da pričaju o meni. Svašta mi se tada počelo motati u glavi. Oni su mogli biti bilo tko, mogli su se dogovoriti da me opelješe i izbace negdje usred ničega, ili nešto puno gore. Tko bi znao za to? Nitko. Razmišljao sam o onim obrascima sa granice gdje se navodno mora upisati suma novaca koju nosiš sa sobom. Razmišljao sam o zadržavanju na granici i navodno nedostajućem pečatu. Razmišljao sam o prijatelju taksistu koji navodno vozi za nisku cijenu ali ga, eto, baš te večeri nema. Razmišljao sam o potencijalno opasnoj situaciji u kojoj sam se našao. Razmišljao sam o svojoj paranoji… ili možda nesmotrenosti. Šta god bilo, nalazio sam se usred noći u jurećem taksiju negdje na sjeverozapadu Irana zajedno sa jednim pakistanskim trgovcem i iranskim vozačem… koje uz to prije tog dana nisam nikad vidio.

Policija je bila sveprisutna. Nedugo nakon kretanja morali smo stati na jednoj kontrolnoj točki i pokazati dokumente vojniku kojem je poluatomatska puška visila s ramena. Nije baš bio neki umirujući prizor. Kasnije tokom vožnje naletili smo na još nekoliko policijskih patrola. Jedna nas je čak i zaustavila. Usred mraka policajac je mahao malom svjetiljkom. Da sam ja vozio ne bi ga ni primijetio, vjerojatno bi ga bio pregazio kao odbačeni paketić čipsa. Ništa, samo rutinska provjera dokumenata. Mogli smo dalje.

Negdje oko 23.00 stali smo u jednom manjem mjestu u potrazi za nekim otvorenim restoranom. Nakon cijelog dana bez pravog obroka večera nam je bila i više nego potrebna. Jolfa, tako se zove to malo mjesto. Široke ulice bile su puste, tek tu i tamo po koji muškarac. Bilo mi je malo nevjerojatno da ćemo u ovo doba naći išta otvoreno. Prvo mjesto gdje smo stali bilo je otvoreno ali valjda nisu više pripremali hranu.

Ispred je bilo nekoliko muškaraca, jedan od njih koji mi se iz radoznalosti obratio je bio Azerbajdžanac. Kad je skužio da sam Hrvat nastavio je na ruski. Čovjeku je bilo jednostavno nevjerojatno da je usred noći, u nekakvoj žabokrečini nazvanoj Jolfa naletio na Hrvata. Jednog. I to još u društvu Iranca i Pakistanca. Smijući se pitao je šta ja uopće radim tamo, odgovorio sam mu da je to duga priča. Na njegovu žalost zbilja me nije bilo volja objašnjavati način na koji sam dospio tamo. Ostavili smo zbunjenu facu iza sebe i krenuli dalje.

Idući restoran gdje smo stali bio je otvoren i posluživao je hranu. Nas trojica smo bili jedine mušterije. Radi dobrobiti mog želuca naručio sam si samo rižu bez ikakvih začina. Sve ono šta je išlo uz to prepustio sam ovoj dvojici. Taksist je podrazumijevao da mu mi platimo večeru, ipak je spustio cijenu vožnje. Cijeli račun sam ja platio, Cheema je bio platio ručak. Nisam mogao ne primijetiti kako ova dvojica zure u novac koji sam brojao. Oko 70.000Rl. Cheema se iznenadio da uopće i imam Iranske valute, nije ni znao da sam novac zamijenio već na granici.