Doručkovao sam u jednom od kafića preko puta zgrade u kojoj sam rentao pola sobe. Zanimljivo kako ovdje kafići ne služe samo za ispijanje pića već se u njima može i pojesti pravi obrok. A broj kafića u Erevanu podsjeća na onaj kod kuće. I ovdje je kultura ležernog sjedenja po terasama jasno prepoznatljiva.

Minibus, ili kako ih ovdje zovu maršrutka, je kretao iz sjene jednog od gradskih parkova. Bar parkova ovdje ne manjka. Erevan je urbanistički dobro zamišljen. Glavne ulice su kružno postavljene u odnosu na centar i ima dosta zelenila. Pitam se da li je to isto zelenilo ikada vidjelo kosilicu ili raste u izvornom obliku još iz doba nicanja.

Maršrutka nije bila puna kad smo krenuli. Čudno, strahovao sam da ćemo tamo odsjediti pola dana dok se sva sjedala ne popune. Ovdje ipak nešto znači vozni red. Vozilo ruske proizvodnje nije dugo izdržalo. Maršrutka je krepala na brzoj cesti čim smo promolili nos van grada. Nevjerojatno s koliko sam mehaničara bio okružen, svi muški su se gurali oko prostora motora. Valjda se po stručnosti oko motora rangiraju u društvu? Sunce je već pristojno počelo peći a jedina hladovina bila je ona koju je stvaralo vozilo. To je bilo više zavaravanje nego stvarna zaštita od sunca jer je istovremeno asfalt na kojem smo stajali nemilice grijao.

Nakon šta je kvar nekako pokrpan uskoro sam se našao u Sevanu, drugom gradu po veličini u zemlji koji se nalazi odmah do jezera Sevan. S obzirom da Armenija nema mora, jezero im je najpoznatije ljetovalište. I jedino. Zbog ovoga bi se dalo naslutiti da sve to izgleda dosta pristojno ali kako obično u takvim slučajevima biva sve i ostaje samo na slutnji.

Ovdje su taksisti već malo poduzetniji, čim sam se pojavio zaskočio me jedan od njih. Istina je da nisu naporni kao oni pravi azijski taksisti. U dvije minute dogovorio sam vožnju do dviju poznatih starih armenskih crkvica iznad jezera i povratak. U tih 1500 Dr bilo je uključeno i 20min. čekanja. Periferija je ispresijecana raznim cestama, kako je vozač konstantno prelazio sa avenije na makadam i obrnuto, nisam se baš uspijevao orijentirati. Vozio sam se kroz carstvo korova. Svaki put na nizbrdici ovaj je gasio motor auta kako bi uštedio na gorivu.

Bilo je oblačno, i nakon napornog i brzog pentranja do dviju crkvica i nisam baš bio oduševljen viđenim. Možda bi sa sunčanim vremenom pogled bio spektakularniji, ovako je daleko ispred mene bila velika vodena površina okružena brdima. Ništa zbog čega bi si netko išao rezati vene. Crkvice također. Omanje stare građevine koje je moguće razgledati samo izvana. Do obale se nisam ni spuštao, a i moj dogovoreni limit od 20min je brzo istjecao. Bio sam svjestan da sam se zajebao i da sam mogao u toj cijeni tražiti čekanje od bar sat vremena. No, kako god sad je bilo kasno. A i nisam baš bio siguran da želim vidjeti to kupalište na jezeru kad je sve oko mene u tako jadnom stanju. Ako ništa drugo, bar sam ovdje vidio poveći broj stranaca, jedan me zaustavio i pitao kako se točno zove mjesto gdje se nalazimo. Heh, sad bi ga ovdje ismijavao ali i ja sam morao posegnuti za svojim vodičem kako bi mogao pročitati odgovor.

U povratnoj vožnji prošli smo pored pokretne benzinske stanice. Da, pokretne. Stari kamion cisterna, a šta bi drugo nego ruske proizvodnje na čijoj bočnoj strani su montirani agregati za točenje goriva. I tako stoji tamo uz cestu usred osušene travurine, čekajući mušterije.

Iznenadio sam se kako je Sevan nevjerojatno zapušteni grad. Erevan je u odnosu na njega kao francuska rivijera. Čim sam iskočio iz maršrutke prvo šta sam bio vidio je gigantski korov na svim zelenim površinama oko mene. Zgrade samo šta se ne uruše same u sebe. Sam centar je dosta manji nego sam očekivao. Trgovci voća i povrća postavili su se tik do zidane autobusne čekaonice. Ok, pozicija k’o pozicija, ali iz te kućice je toliko smrdilo po sranjima da mi je želudac dovodilo u granični broj okretaja pred riganje. Tako da čim sam sad napustio taksi, pješice sam se udaljio vrlo, vrlo hitro i to sve u nadi kako se možda samo slučajno nalazim u gorem djelu grada. Mda… ostatak je bio još gori. Široka ulica koja vodi u smjeru brda izgleda apokaliptički. Cesta u lošem stanju, pločnik koji to realno nije, derutne zgrade, napuštena vozila, kukurikanje pijetlova s balkona, savijeni stup semafora sa naravno rasturenim semaforom, pustoš… kotrljajući grmići iz western filmova bi se ovdje savršeno uklopili. Okrenuo sam se i vratio natrag odabravši drugu ulicu koja je vodila iz centra, teško za povjerovati ali ta je bila još gora. Nakon stotinjak metara asfalta više nije bilo a prostor oko mene neodoljivo je podsjećao na ratnu zonu. Pogledom sam tražio nekakvu tabelu na kojoj piše ”9. krug”… ne bi se iznenadio da sam ju stvarno i našao. Nema se tu šta gledati, krenuo sam u Erevan. Kako mi je jedan stariji Armenac pokazao točno mjesto odakle kreće maršrutka, nije bilo potrebe za dodatnim lutanjem. Hodajući u smjeru maršrutke počeo sam vjerovati da iz nekog razloga ovi ljudi sav taj korov namjerno uzgajaju. Neke od tih derutnih kuća trebale bi imati vrt ili travnjak. Jedina sličnost između pravih travnjaka i ovoga pored čega sam prolazio bila je zelena boja.

Neplanirano sam se vratio dosta ranije, tako da sam vrijeme ubijao lutajući ulicama. Produženi crni Mercedes bez tablica stajao je uredno parkiran ispred casinoa. Da li je čekao vlasnika ili mušteriju ne znam, ali znam da je ta crna limuzina jasni pokazatelj kako bogataše nađeš i u najvećim rupčagama. Internet caffe na koji sam ovaj put naletio koštao me 650 Dr.

Unatoč besparici, na brdu ponad Erevana gradi se monumentalni spomenik. Gore na vrhu je sve puno užurbanih građevinskih strojeva. A do gore se može doći jednom od gradskih cesta s taksijem ili šta je zanimljivije, pješke putem mnogobrojnih pokretnih stepenica iz jednog od rijetkih održavanih gradskih parkova. Stepenice se nastavljaju serijski, tj. kako te jedne odvedu dio puta nakon par koraka nastaviš s drugima na višu razinu. Nalaze se u zatvorenom prostoru i na svakom međukatu ima izlaz na međuterasu. Sve te međuterase na putu između gradskog parka do budućeg spomenika su gusto zasađene cvijećem i ukrašene ponekom skulpturom. Kad gole betonske zidove oblože sa kamenom sve će to izgledati fenomenalno. Do tada treba malo strpljenja. Gore na vrhu se nisam dugo zadržavao, puhalo je a pogled na udaljeni i nezaobilazni Ararat je bio onemogućen zbog loše vidljivosti. Bilo je oblačno.