Prvi jutarnji potez bila je potraga za drugim hotelom. I našao sam ga nekoliko stotina metara dalje iza kantuna. Jednokrevetna soba za 6500T, meni dobro. Vratio sam se po stvari i odjavio se na recepciji. Naravno da ta odjava nije prošla u prijateljskom tonu. Napao sam recepcionara povišenim tonom prosvjedujući radi bučne i neprospavane noći. Ne samo da mi nije dao ni simboličan popust nego nisam dobio ni riječ isprike. Bar sam se ispuhao, ako ništa drugo, i rekao sam im sve šta ih ide – da su loši, bezvezni, odvratni i nesposobni. Recepcionar je šutio, zaboli njega. Bitno da se pare uberu, sve drugo je nevažno.

Odšetao sam do prekrasnih Esfahanskih mostova. Iako se na karti ne čini predaleko, vrućina tu razdaljinu učini još većom. Pored rijeke su lijepo uređene šetnice gdje se i sami stanovnici vole zadržavati uživajući u šetnji i hladovini obližnjeg šumarka. A neki se jednostavno zavuku pod jednim od mostova i spavaju ili jednostavno čavrljaju u hladovini. Možda neki tamo i žive, to nisam uspio odgonetnuti.

Na povratku sam se zaustavio u jednoj od agencija kako bi se raspitao o kartama vlakova i aviona. Htio sam izbjeći cijelonoćnu vožnju busem, lovila me paranoja od tih buseva, čini se da sam totalno poludio. Na kraju je ispalo da su vlakovi prespori i preneredoviti a avioni su očekivano puni već odavno. Šteta, jer avionski letovi unutar Irana nisu skupi. Jedino zbog čega je vrijedilo malo pričekati na red je bila prekrasna mlada službenica za šalterom, još jedan odličan dokaz da Iranke mogu biti i te kako privlačne. Pogotovo je ova očito voljela provocirati pogledom,… toliko o tome da su žene tamo konzervativne. Jesu, ali samo u mjeri u kojoj im to zakon nalaže.

Na kraju sam ipak morao kupiti kartu noćnog autobusa za Tabriz s polaskom u 18.00 za 6600T. Neka, preživjet ću i to.

Došlo je vrijeme da razgledam i džamije na Imam squeru. Teško ih je riječima opisati, pogotovo Imamovu džamiju, šteta jedino šta je dobar dio bio pod skelama i u nekakvoj rekonstrukciji. Uh, mrzim te skele kad ti poremete cijeli pogled, ali opet trebalo je uživati u tim trenutcima unatoč skelama jer tada sam bio tamo i vjerojatno nikad više.

Od trga se granaju kilometrima dugi bazari, tako da je vrlo lako pogubiti se u bezbrojnim natkrivenim hodnicima koji su divljački načičkani trgovinama svega i svačega. Iako sam nastojao zapamtiti neke referentne točke prema kojima bi se kasnije mogao orijentirati bilo je uzalud. Na kraju sam opet morao pitati za smjer, mislim da me ni četiri kompasa ne bi spasila lutanja po tom mega bazaru.

Krenuo sam u potragu za suvenirima, mislio sam, laku ću. Je… šipak. Suvenira u Esfahanu ima, ali uopće nisu toliko jeftini kakvima sam ih očekivao ravnajući se prema jeftinoći same zemlje. A pored toga cjenkanje za njihovu nižu cijenu je bilo jako limitirano. Maksimalno su trgovci pristajali na 10% nižu cijenu ali ne niže od toga. Mislio sam da će jurnuti za mnom kad krenem prema vratima. To je sve ostalo samo na mislima, jer sam izašao potpuno normalno bez da itko trepne. Ipak je trgovanje s Arapima i Hindusima daleko zanimljivije, ovi su pretvrdi. U jednoj povećoj trgovini sam pogotovo izgnjavio prodavačicu ali nije se dala, jadna, jedva je čekala da odem jer više nije mogla.

Lutajući tako među trgovinama jedan je nadobudni mladi trgovac po natpisu na majici zaključio da sam iz jedne od istočnoeuropskih zemalja. Točno, samo problem je bio u tome da nikako nije uspijevao pogoditi iz koje sam točno zemlje. Čovjek je zapeo za Poljsku i samo Poljsku. Kako mu nisam htio reći odakle dolazim, točnije zavlačio sam ga, ovaj nije izdržao nego se okladio sa mnom da sam ipak iz te nesretne Poljske i da ako nije tako da će mi on kupiti jednu od razglednica koje sam upravo birao. Kad je doznao surovu istinu da je ipak bio u krivu došao je trenutak naplate od 200T koliko je koštao šareni kartončić. Prvo je pokušao navući susjeda trgovca kod koga sam kupovao da mi je besplatno da a šta je ovaj odmah odbio. Na kraju je ipak nevoljko izvukao novac iz džepa… drugi put će naučiti da ne treba pametovati s turistima koji ne opraštaju oklade. Možda je na taj način htio ispasti simpa i navući me u svoju trgovinu ali samnom se malčice preračunao, ne da nisam ušao u njegovu trgovinu nego se čak nisam ni okrenuo prema ulazu.

Htio sam jesti u onom nesretnom Sady restoranu budući da je sada bio otvoren. Opet je to ostalo samo na namjeri jer su ovaj put bili bez struje. Restoran je smješten u podrumu tako da je bez upaljenih lampica dole bilo mračno kao u rupi. Na kraju sam nešto pojeo odmah pored mog novog hotela.