Morao sam nekako ubiti vrijeme do navečer kad mi je kretao autobus. Prvo sam se prošetao do Jameh džamije, da je to prva džamija koju sam vidio pao bi u nesvijest. Ovako nakon šta sam pogledao džamije s Imam square ova je bila samo još jedna lijepa džamija u nizu. Tamo sam čak i naletio na jednu grupicu talijanskih turista. Talijanka koju sam na talijanskom zamolio da me slika s mojim fotoaparatom djelovala je primjetno iznenađeno. Čula je talijanski, čula je po naglasku i da nisam Talijan, i sve joj je to u tom okruženju djelovalo neobično. Ne znam zašto, ali je.

Odmah pored te džamije počinje jedan krak onog čuvenog mega bazara koji se proteže skroz do toliko opjevanog Imam sqarea. Koliko god sam to odgađao ali došao je trenutak za kupovinu suvenira. Moje lutanje po bazaru činilo se beskonačno. Neki od suvenira mogli su se izgleda naći u bilo kojoj zemlji bliskog istoka dok su neki, kao npr. rezbarije po devinoj kosti, bili originalni ali i dosta skuplji.

U hotelu sam dogovorio produženi boravak do 16.30 za 1000T ekstra. Nije me bilo volja cijeli dan lutati po gradu do polaska autobusa, bilo je vruće kao u pećnici. Da si olakšam odlazak na autobusnu stanicu poslužio sam se taksijem koji dolazi na poziv, nazvao ga je čovjek s recepcije. Stara mala Kia se nekako i dokotrljala ali sam ga platio 1500T, za ove obične koje zaustaviš na ulici bi sigurno bilo 500T manje. Ovaj plaćeni višak je bio mali luksuz koji sam si dozvolio i time si uštedio potragu za prijevozom krcatih leđa pod vrelim suncem.

Autobusni kolodvor na koji sam stigao je definitivno najbolji koji sam u Iranu do tada vidio. Činilo se kao da sam došao na nekakav aerodrom. Uskoro sam se lagano uspaničario jer sam skontao da sam izgubio onaj nesretni papirić s porukom na farsi jeziku za vozača autobusa u slučaju stomačnih tegoba. I šta sad? Samo kad bi se sjetio muke kad sam prije nekoliko dana vozaču objašnjavao rukama i nogama da se loše osjećam i da zaustavi bus – zaboljela bi me glava. Tako da sam se sada našao kako lutam po cijelom svemirskom kolodvoru i uzaludno tražim nekoga tko razumije engleski. Od šaltera pa do raznih kolodvorskih restorana, uvijek bi me upućivali na nekog vrhunskog poliglota za kojeg bi se na kraju ispostavilo da osim ”hello”, ”thank you”, ”yes”, ”no”, ”sorry” i sličnih jednostavnih uobičajenih fraza ne zna ni guknuti. Ništa, nula od nule. Sto puta sam razno raznim ljudima pokušavao na najednostavniji način objasniti šta mi je potrebno. Kao da pričam kineski… ustvari, da sam kojim slučajem i pričao kineski možda bi me netko i razumio? Šanse da naletim na Kineza bile su veće nego da naletim na Iranca koji razumije išta drugo osim materinjeg jezika.

Spas sam našao u jednom dečku koji je stajao vani na peronima i koji je za divno čudo zbilja govorio solidan engleski. Osim šta mi je napisao novu farsi poruku još je i ostao sa mnom čekati autobus koji je kasnio. Ali ne zato jer se i on trebao ukrcati, već samo zato da mi pravi društvo. Naše kratko druženje je zapravo i počelo radi tog fantomskog busa. Busa nije bilo i nitko mi naravno nije znao objasniti da li kasni, da li će uopće krenuti, da li je već na stanici ali ja to ne znam, ili jednostavno čekam na krivom mjestu. Moj novopečeni frend me prosvjetlio rekavši da samo moram čekati na tom i tom mjestu i da će bus prije ili poslije stići. Inače on je dopratio svog prijatelja na autobus a sa mnom je ostao skroz do 18.40 iako sam mu rekao da slobodno može otići dalje svojim poslom. Na kraju je i otišao, ali ne zato jer ga nije bilo volje više tamo čekati nego zato jer ga je mater davila na mobitel tražeći da se vrati doma. Rijetko sam gdje mogao vidjeti takvu susretljivost i želju za pomoći kao kod ovih ljudi.

Bus kompanije ”Iran Peyma” doslovce je dojurio na stanicu tek oko 19.00 sa sat vremena zakašnjenja. Da je iskočio tip sa crno-bijelom kockastom zastavicom i počeo mahati F1 ugođaj bi bio potpun. Dobro, bitno da se krene pa makar i kasnije, ako ništa drugo bar su davali veće pakete kolača i soka nego ostali. Bus je bio star ali je zato bilo puno mjesta za noge. Noćna vožnja je bila preduga, činilo se da nema kraja. Skoro pa da sam brojao kilometre do svake iduće stanke. Oko 21.30 smo stali u jednom usputnom megarestoranu radi večere. Nisam znao šta je gore, beskonačna čekanja ili beskonačne vožnje… čini se da sam tada imao nekih problema sa vječnosti. Čekajući pred restoranom malo sam se zapričao s Irancem srednjih godina koji je bio na putu za Teheran. Zavidio sam mu na novom novcatom busu kojim se vozio. Tokom noći sam pokušavao zaspati ali uvijek na kratko. Spavanje do jutra bio bi spas, ali kako ja obično po autobusima uvijek teško odspavam više od pola sata u komadu to je i ovaj put bio slučaj.