Noć je prošla uz mnogobrojna buđenja. Iako sam bio umoran i neispavan bila je živa muka spavati na tvrdoj drvenoj klupici. Na kraju sam skoro zaspao na avion. Polijetao je u 07.00 a ja sam po sistemu ”još samo malo” odkunjao do 06.00. Zavarao me mir oko mene pa sam mislio da nije više od 04.00. Dobro da sam bacio pogled na sat. Popeo sam se gore do šaltera i tek tamo vidio uobičajenu gužvu. Nešto novaca sam promijenio večer prije i za 50 eura sam dobio 79TL, tako da nisam i na to morao gubiti dodatno vrijeme.

Let do Trabzona trajao je nešto manje od dva sata. Pored mene je sjedio izraelski par. Oni su počinjali kraće putovanje po istočnoj Turskoj. Cura je još i bila za razgovor dok njen dečko nije rekao ni riječi. Jedino se malčice zaprepastila kad sam rekao da putujem u Iran. Vidio sam nevjericu u njenim očima iako se pokušavala držati iskulirano. Od Izraelaca drugo nisam ni očekivao.

Avionska pista u Trabzonu je doslovce na samoj obali, točnije uz lijevi rub gledajući prema istoku. Prije početka i nakon kraja piste isto je more. Čini se kao da je izgrađena na nasutom terenu. Aerodrom je malen, provincijski. Vjerojatno ima jedan ili dva leta dnevno. Aerodromska zgrada je kao malo veća garaža. Vrijeme u Trabzonu je bilo mutno i teško.

Namjeravao sam pokupiti prtljagu, ostaviti je negdje na aerodromu i odjuriti u grad vidjeti realne mogućnosti da Gruziju prođem na šta lakši način. Najbolja opcija bila bi direktan autobus do Tbilisija s tim da je dolazak tokom danjeg svjetla. ”Pokupiti prtljagu” je ostala samo misao. Čekao sam, čekao… ali mog ruksaka nije bilo. Zgrada se polako ispraznila, na pokretnoj traci je ostalo svega nekoliko komada nečije prtljage koja je očito bila na krivom mjestu. Krasno, nema mi stvari, noćna mora za početak putovanja. Ruksak je mogao biti bilo gdje, u Zagrebu, Istanbulu, negdje drugdje u Turskoj ili Bog te pitaj u kom djelu svijeta. Tmurno vrijeme, umor i prtljaga koje nema nisu baš idealni recept za ugodan dan.

Primijetio sam da još jedan putnik ima iste probleme kao i ja. Bio je to Gruzijac koji je doputovao noćas iz Kine. Putovao je doma u Batumi (Gruzija). U slučaju da sam išao direktno u Gruziju i da mi nije bila potrebna viza imao bi dobrog vodiča. Međutim imao sam drugačije planove.

Službenik na aerodromu nas je pokupio u svoj kamionet i odveo na drugi kraj aerodroma u drugu zgradu gdje su nas čekale naše stvari. Moj ruksak i njegova torba su ležali usred tog velikog, pustog i praznog prostora. Pao mi je kamen sa srca. Pretpostavljam da su moj ruksak frknuli automatski na onaj prvi let koji sam namjerno preskočio, pogledali su valjda samo destinaciju a ne i oznaku leta. Uvjeren sam da je taj problematični ruksak došao u Trabzon nekih 6 sati prije mene. Kako god, to više nije bilo važno. Imao sam sve šta mi je bilo potrebno i mogao sam krenuti u grad.

Ostavio sam ga u jednoj maloj trgovini u aerodromskoj zgradi koja je služila i kao odlagalište prtljage, a uslugu čuvanja sam platio 3TL. Nije baš bilo jeftino ali bilo mi je svejedno. Do minibusa koji vozi prema centru morao sam malo protegnuti noge nekih 500m uzbrdo do glavne ceste s više traka. Kao i obično čitajući vodič sve se čini jednostavno i razumljivo. U praksi sve izgleda naopačke. Našao sam se na jednoj autobusnoj stanici uz brzu cestu po kojoj su jurišala svakojaka vozila. Tu i tamo bi stao koji minibus (kombi marke Ford preuređen za prijevoz putnika) u kojega bi uletio tko bi prvi stigao jer bi bilo više potencijalnih putnika nego slobodnih mjesta. Po običaju pitao sam nekoga za ”otogar” tj. međugradsku autobusnu stanicu i taj netko me ubacio na pravi minibus. Zgodno je u tim minibusima šta pored sjedećih mjesta ima i jedan manji slobodan prostor gdje putnici mogu eventualno odložiti torbu ili neki drugi predmet. Vožnja u jednom smjeru košta 0,75TL bez obzira na udaljenost.

Nakon kraće i brze vožnje izašao sam pored autobusnog kolodvora. Taman da ne znam da sam van Europe skužio bi prema spremnosti vozača da me propuste preko ceste. E ta spremnost jednostavno nije postojala. Srećom promet nije bio gust pa se nekako i dalo preći višetračnu cestu bez nekog rizika. Sistem prodaje autobusnih karata bio je već viđen: svaka autobusna kompanija ima svoj šalter. Čim sa promolio nos u prostor prodaje karata prikačio mi se jedan od letećih bookera. Od njega sam saznao ono šta mi je trebalo: direktan autobus za Tbilisi kreće u 15.00 i stiže drugi dan oko 08.00. Cijena 30$ nije baš jeftina s obzirom na područje ali meni u ovom slučaju nije smetalo. Preostalo mi je još samo da podignem gruzijsku vizu i potvrdim rezervaciju povratne karte.

Minibus za centar našao sam bez problema, ionako gotovo svi voze preko centra. Centar Trabzona je određen trgom koji je načičkan mnogobrojnim ugostiteljskim objektima i popratnim sadržajima kao šta su npr. čistači cipela. Usred tog trga bogatog stablima strši kip jednog od turskih junaka, čije sam ime zaboravio sekundu nakon što sam ga pročitao. Bilo mi je malo teško se orijentirati, nikako nisam mogao naći neku referentnu točku, nešto jasno vidljivo a da je nedvojbeno označeno na mapi u LP-u. Tražio sam ured Turkish Airlinesa koji nije bio tamo gdje je mapa kazivala. Otišao sam u prvi ured Fly Aira koji sam vidio odakle su me uputili na pravu adresu. U biti traženi ured je bio tamo pod nosom, u jednoj uličici koja izlazi na trg. Nije me ni čudilo šta je slabo označen, nije me čak čudilo šta je ured u staroj zgradi na katu do kojeg se dolazilo tijesnim kućnim stepenicama. U uredu je bilo kao u sauni. Klima nije radila, prozori su uzalud bili otvoreni jer nije bilo ni daška vjetra. Službenica se uzaludno borila sa papirima koji su joj se poput pijavica lijepili za kožu. Neopisiva vlaga joj je bila jedino društvo. Ta neizbježna potvrda rezervacije potrajala je duže nego što sam očekivao s obzirom da sam bio jedina stranka i da se službenica odmah primila posla. Svaka minuta viška u onom zagušljivom uredu bila mi je beskonačna.

Idući zadatak bio mi je pronaći gruzijski konzulat. Ne znam ni sam zašto, otišao sam u obližnji turistički ured za koji u LP piše da su od velike pomoći. Stekao sam dojam da kad je tip skontao da putujem dalje u Gruziju da me se što prije htio riješiti. I nije bio od neke velike pomoći, dao mi je nekakvu turističku mapu i gore načrčkao moj trenutni cilj. Kako je bilo relativno blizu krenuo sam pješice. Dok sam došao do mjesta gdje se konzulat trebao nalaziti uspio sam vidjeti na šta Trabzon liči – ni na šta posebno. Grad koji me ama baš ničim ni najmanje nije zaintrigirao, samo jedno od dosadnih mjesta u tranzitu. Put me vodio po velikoj nizbrdici, nesretnik koji se saplete u toj ulici neizbježno stiže na njen kraj u podnožju – i to leteći. Stigavši na željeno mjesto shvatio sam da se u tom nesretnom Trabzonu sve živo seli. Tako se preselio i taj prokleti konzulat negdje pored ruskog konzulata. A gdje bi to moglo biti imao sam samo jako mutnu predodžbu. Ipak prijateljski raspoloženi Turci su mi na papir napisali odredište na turskom. Bilo je dovoljno da nađem odgovarajući minibus u odgovarajućem smjeru i pokažem papirić šoferu.

Vožnja je potrajala, konzulat je iz centra preseljen daleko na periferiju. Šofer minibusa je za točnu lokaciju pitao pripadnike osiguranja ruskog konzulata. Izašao sam vani i jedan od njih me odveo do stotinjak metara udaljenog cilja. Moram priznati da me sama pozicija a i izgled konzulata razočarao. Nalazi se u jednoj uskoj sporednoj uličici uz čije rubove stoje hrpice smeća. Na takvom mjestu bi čovjek prije očekivao da će vidjeti uboge skitnice kako se griju oko vatre iz bačve nego konzulat ičega. Ispred ulaza nema nikakve zastave, samo jedna ploča s grbom i natpisom potvrđuje da se nalazim ispred diplomatskog predstavništva jedne zemlje a ne ispred sasvim običnog ulaza u nečiji stan ili garažu.

Pozvonio sam i neke mafijaške face su mi rekle da pričekam dok me ne pozovu. Pored glavnog ulaza bila su nekakva jadna vrata koja su izgleda vodila u neku šupu… ili možda spremište kostura. Bezveze. Čekao sam tako nekih 10 minuta. Iznenada je iz taksija iskočio još jedan stranac crvenkaste kose i spaljene polovice lica, čak mu je i jedno uho bilo dobrano deformirano. Prvo me na engleskom upitao odakle sam da bi na moje iznenađenje odmah potom nastavio na hrvatskom!? Rekao je da je iz Makedonije, i pitao se odakle znam da mi je potrebna viza. Odmah sam vidio da to nije turist, tko zna zbog čega on poteže u Gruziju? Prvo, a i jedino šta mi je palo na pamet su mutni poslovi. Nisam imao vremena čavrljati s njime jer su me uskoro pozvali unutra.

Ispunio sam formular i pričekao da bradati službenik (možda je to bio i sam konzul s obzirom da je potpisao vizu) nalijepi vizu u putovnicu i pokupi mojih 19TL. Sada sam imao gotovo sve i mogao sam otići natrag na autobusni kolodvor po kartu.

Minibus do centra je bilo jednostavno naći, međutim od centra dalje sam se morao malo nalutati uokolo. Jednom na kolodvoru booker me odmah prepoznao i odveo do šaltera. Imao sam dovoljno vremena pa sam prvo svratio u obližnji internet caffe kako bi se javio doma. Naišao sam na uobičajeno zbunjujuću tipkovnicu, sva je bila puna turskih slova koja u našem jeziku ne postoje. Dobro je, viđao sam i gore. Jednostavni ručak u jednom od lokalnih restorančića preko puta kolodvora platio sam 4TL. Tek sada, punog trbuha mogao sam na miru otići na aerodrom po svoj ruksak. Sada sam bio siguran da ipak putujem prema prvobitnom planu.

Trebalo je biti jednostavno a ispala je prava gnjavaža – stajao sam pored ceste i zaustavljao jureće minibuse. Prošlo je više od 20 minuta dok nije naletio onaj pravi, svi prethodni bi na moj upit odmahnuli i nastavili dalje. Tek nakon nekog vremena sam shvatio da na pločici ispod vjetrobrana treba pisati ‘havalimani’ tj. aerodrom. Da sam ranije na to obratio pozornost ne bi kao zadnji glupak nepotrebno zaustavljao sve odreda.

Vodeći računa o tmurnoj reputaciji Gruzije i o tome da nikad ne znam kamo, kada i gdje mogu završiti odlučio sam sakriti novac. Uzeo sam široku ljepljivu traku iz ruksaka i otišao u WC. Većinu novca sam trakom zalijepio za taban lijevog stopala. Bila je to prava akrobacija jer je pod bio sav mokar a WC je bio čučavac, nisam imao kamo sjesti ni za šta se uloviti. Tu akrobaciju nije bilo baš tako lako provesti u djelo. Zbog tako sakrivenog novca umjesto sandala morao sam na nogama imati tenisice i čarape. Osim šta mi je bilo toplo na nogama, zbog novca na neobičnom mjestu nije baš bilo ni ugodno hodati. Možda nisam mogao trčati maraton, ili propješačiti cijeli grad ali za hodanje na kratkim relacijama bilo je sasvim ok. Nikad ranije nisam sakrivao novac na taj način, ali htio sam poduzeti sve šta sam mogao za slučaj da dođe do neke gužve.

Onih 500m udaljenosti između aerodromske zgrade i ceste činilo se trostruko duže sa ruksakom na leđima i novcem pod tabanom. Bilo je sparno a čak je i sunce počelo pržiti. Hladovini ni traga. Uzbrdica. Umor. Još je samo falilo da me šleper pregazi. I to onaj pun tereta tako da bude što teži.

Već oko 13.30 bio sam na stanici i čekao. Vidio sam da se Turci voze u novim i dobrim međugradskim autobusima pa sam očekivao da ću se i ja klofnuti u neka dobra kolica.

Sporo ali sigurno došlo je i vrijeme netom prije polaska a autobusa nije bilo na horizontu. Pitao sam tipa iz kompanije gdje sam kupio kartu kad će stići autobus, a on mi je odgovorio da samo čekam i da će me on pozvati kad bude vrijeme. Lagano me počela loviti nervoza kako je 15.00 kad sam trebao krenuti odmicalo. Iako se na prvi pogled činilo da sve ide svojim tokom zaboravio sam da sam u Aziji i da ovdje rijetko nešto funkcionira na zapadnjački način. Pogotovo vrijeme polaska i dolaska javnog prijevoza. Malo me smirivala činjenica da nisam jedini koji čeka. Više puta sam davio ljude iz agencije, odgovor je uvijek bio ”evo, sad, za 15 minuta”. Tih ”15 minuta” potrajalo je do iza 17.00 kad su me napokon obavijestili da krenem u autobus, i to najedanput, u žurbi. Na moje iznenađenje vodili su me van kolodvora. Autobus je stajao na cesti, na kolodvor nije ni ušao. Drugo iznenađenje, ovaj put neugodno bio je sam autobus. Nije bio ni sjena onih blještavih buseva kakvima sam do prije koji minut bio okružen. Bio je to stariji rasklimatani Mercedes. I izvana i iznutra jasno je pokazivao svoje godine i istrošenost. S uzdahom sam ušao u prostor prepun putnika. Prtljažni prostor bio je prekrcan raznom robom, a još ju je dosta bilo gore u putničkom prostoru. Nisam mogao vjerovati da jedna takva karampana održava vezu Istanbul-Tbilisi. Da, autobus je dolazio iz Istanbula, s obzirom na udaljenost i stanje vozila dobro je da je kasnio samo dva sata. Treba li uopće napomenuti da klima uređaja nije bilo? Tj. bilo je, ali samo u bujnoj mašti prekuhanih putnika. Nakon kraćeg čekanja na vrelom suncu u užarenom busu, krenuli smo dalje na divlji istok.

Nismo se dugo vozili a vozač je pravio već drugu pauzu. Prilikom prve vidio sam da je u istom autobusu onaj isti Makedonac kojeg sam sreo ispred konzulata. Kad smo drugi put stali vidio je i on mene pa smo malo počeli razgovarati. Bio sam nepovjerljiv prema tom tipu, nije mi se dalo odgovarati na baš sva njegova pitanja.

Vozeći se crnomorskom obalom vidio sam da ovdje obala služi samo kao crta razdvajanja između mora i kopna. Pusta je i prazna. Gradovi uz obalu uopće nemaju ništa šta bi moglo nalikovati na rivu. Između zadnjih zgrada i same obale prolazi cesta. Nitko se nije kupao, nije bilo nikakvih barčica na vidiku. Bezvezna obala, bezvezni autobus, bezvezno vrijeme – sve mi je to skupa izgledalo nekako depresivno.

Nedugo nakon drugog zaustavljanja skrenuli smo s glavne ceste u jedno malo mjesto, ustvari skrenuli smo u jednu zonu na obali prepunoj raznoraznim skladištima i sličnim građevinama. Pored jednog hangara smo stali, nas nekolicina putnika je izašla a bus je u rikverc ušao unutra. Pao sam u nesvijest kad sam shvatio razlog – popravak!? Zbog tog kvara smo i stajali tako često. Šta je točno bilo, nemam pojma. Čekali smo tamo među skladištima nekih dobrih pola sata. Malo sam razgovarao sa Makedoncem. Znao je njemački pa je još razgovarao i sa jednim Turčinom koji je potvrdio da postoji direktna jutarnja veza Tbilisi – Erevan.

Pored mene je sjedio drugi Turčin koji je radio u Tbilisiju, bar je tako rekao. Meni je bilo zanimljivo šta je čovjek govorio ruski pa smo se nekako i sporazumjeli. Izašao je par kilometara prije granice kako bi prespavao u jednom od hotela.

Na tursko – gruzijsku granicu stigli smo oko 21.00. Računao sam da ćemo se zadržati oko dva sata i da ćemo put nastaviti preko noći. No kasnije se ispostavilo da je to bio neosnovan optimizam.

Na Turskoj strani pred šalterom se stvorila gužva i nered. Tu sam vidio da je većina putnika gruzijske nacionalnosti. Ti ljudi jednostavno nisu znali što je red. Svi su se gurali kao zadnja bagra, kao da nije svejedno jer ionako autobus ne bi krenuo bez zadnjeg putnika. Uz to bili su i dosta svadljivi. Dečko koji je stajao iza mene požurivao me prema naprijed, stalno je ženi ispred mene govorio ”mici mici”!? Ma nabijem ja njega na ”mici mici”. Ne znam točan prijevod ali je služilo za požurivanje. Sve bi to bilo u redu ali… ta žena nije jednostavno imala kamo otići naprijed! Ispred nje je bila hrpetina ljudi koji su opsjedali šalter. Riječ po riječ i došlo je do nepotrebne svađe između njih dvoje. U trenu su se uključile i ostale babe. Samo mi je još i to trebalo, stajao sam tamo kao sardina i pokušavao doći do koje molekule svježeg zraka. Kad sam se nekako domigoljio do šaltera turski policajac me ulovio zajebavati. U svoj onoj gunguli još mi je i on falio… predivno. Gnjavio me zbog slabo vidljivog ulaznog pečata u mojoj putovnici. I šta da sad radim? Mogao sam se postaviti na glavu ali pečat nisam mogao izmijeniti. Uostalom mogao je u kompjuteru provjeriti datum mog ulaska u zemlju ali bilo mu je valjda dosadno pa je nekoga morao gnjaviti. Dobro da nije dugo potrajalo, opalio je svoj pečat i vratio mi putovnicu.

To je bilo to, preda mnom je bila gruzijska strana. Realno preda mnom je bila visoka ograda u mraku. Malo sam se ogledao oko sebe i vidio da cijelo to područje izgleda kao neki logor. Visoka ograda i naoružane straže posvuda. Jedan gruzijski vojnik je propuštao po 5-6 osoba preko granice. Odškrinuo bi dugačka vrata i grupica ljudi bi se pokušala iskobeljati unutra. Sve se to odvijalo u mrklom mraku. Svjetla je bilo tek uz same objekte. Kad sam uspio preći granicu morao sam otići na šalter ispred mene. Gruzijska policajka je dugo u polumraku upisivala podatke u kompjuter. Nakon dobivenog pečata morao sam putovnicu pokazati još jednom vojniku. Nakon njega još jednom i to sve na potezu od 50m. Znatiželjne babe, bilo bi im bolje da rješavaju nekakve križaljke nego da tamo pune jaja umornim putnicima. Prošao sam kroz jednu veliku garažu koja služi za pregled autobusa. Provjerama je napokon bio kraj. Prošlo je daleko lakše nego sam očekivao. Gruzijski pogranični policajci su poznati po tome da od stranaca uvijek nastoje iskamčiti nešto US$. Već sam pripremio laž da nemam keša već samo kreditnu karticu ali nije trebalo. Izgleda da su se neke stvari zadnjih mjeseci promijenile uzimajući u obzir i da je donedavno gruzijska viza koštala i do 80$ a sada samo 15$.

Priče o gramzivim policajcima i vojnicima potvrdio mi je i moj suputnik Makedonac. Prije tri godine isto je putovao u Gruziju, nije imao pojma da mu je potrebna viza. Nakon dva sata čekanja bio ju je dobio na granici. Svakom vojniku na kojeg je naišao platio je 5-20$, ovisno o tome koliko bi ovaj tražio. Na kraju je tada na granici ostavio ukupno 180$! Čovjek uopće nije bio informiran ni o čemu, idealna ovca za šišanje.

Već su svi putnici bili s ove strane granice, čekali smo da pređe i naš autobus. Kroz razgovor s Makedoncem saznao sam njegovu priču i razlog putovanja. Makedonac nije Makedonac već Albanac iz Makedonije. U Tbilisi je putovao kako bi vidio sedmogodišnjeg sina kojeg je imao s jednom Gruzijkom. Nju je upoznao u zapadnoj Europi, živjeli su u nekoliko država da bi ga na kraju ulovili sa lažnim dokumentima i deportirali u Makedoniju. Tamo je morao na odsluženje petogodišnje zatvorske kazne. Nakon tri godine bio je slobodan. U međuvremenu ga je žena ostavila i vratila se u Gruziju. Vratio ju je nekako natrag ali ne zadugo, opet je kliznula iz Makedonije. Rekao je da su ga nedavno čak i iz Hrvatske deportirali pokazujući mi i zabranu ulaska koja mu je nalijepljena u pasoš. Razloge zatvaranja i deportacije nije mi želio reći, točnije izbjegao je odgovor. Još je rekao da je 10 godina živio po zapadnoj Europi sa lažnim dokumentima. Čovjek je bio sitan kriminalac, bilo je to jasno ali istovremeno je djelovao potpuno u redu. Barem mi je pravio društvo u dugačkim satima čekanja.

Ispred našeg busa bila su još dva. Putnici su već poodavno prošli pasošku kontrolu a sada su čekali da se ocarini roba koju su vukli sa sobom. Za tu namjenu je služila upravo garaža kroz koju smo svi morali proći. Garaža je velika i sa svake strane ima velika staklena ”harmonika” vrata. Autobus se zaustavi unutra, vrata se zatvore, izvade se ama baš sve stvari vani i tada putnici jedan po jedan uzimaju svoje torbe ili pakete i dolaze pred carinika. Na kraju autobus iz garaže ulazi na parking, sva prtljaga se vraća unutra skupa s putnicima i put se nastavlja.

To u teoriji zvuči jednostavno. Praksa je noćna mora. Čak mislim da je ”noćna mora” preblagi izraz za sve ono šta je slijedilo. Sve je stajalo: autobusi, vojnici i carinici. Mislio sam da je pauza, ali svaka pauza ima limit. Nitko ništa nije pregledavao više od sat i po. Nitko nije znao zašto. Kad su na kraju počeli sa carinjenjem dvije babe iz jednog od ta dva busa su se opako posvađale sa carinicima. I tu je sve stalo… opet. Sva ta frka trajala je satima. Svađa, dreka i urlanje. Tek dosta kasnije sam saznao da babe nisu željele platiti carinu na hrpu robe koju su htjele unijeti u zemlju. Tada sam konačno i shvatio da su većina žena iz tih autobusa na toj liniji ustvari šverceri-trgovci. Sa sobom su vukle gomilu razne odjeće, obuće i kućnih potrepština, kasnije sam vidio da netko uvozi čak i kuhinjske stolice. Nedugo zatim se u svu tu gungulu umiješao i vozač zaustavljenog autobusa koji se posvađao sa babama. Nisam razumio ni riječi, babe su plakale, vozač bjesnio, carinici vikali… karneval. Nakon dosta vremena vozač je napokon krenuo bez tih baba i njihove robe. Šta se točno zbivalo nikad nisam saznao, Gruzijce je očito bilo sram svega toga i govorili su da je taj cirkus uobičajen prilikom prelaska granice.