Noć u pretrpanoj sobi je nekako prošla. Ovo dvoje Talijana se sa svojim malim noćnim šaputanjima ponašalo kao da su sami u prostoriji ili kao da su svi u dubokoj komi. Moji lutalački sati po Istanbulu bližili su se kraju, čak mi se ništa nije ni dalo više obilaziti. Jedini smjer kretanja koji je dolazio u obzir bio je aerodrom. Uzeo sam stvari u garderobi i napokon se ukrcao na zadnji let na ovom putovanju.

Ne znam da li su turski piloti ova dva zadnja dana nešto slavili ali i ovaj je prilikom uzlijetanja malo čudno vrludao dok nije dostigao određenu visinu.

U Zagrebu, klasika: avion je stigao taman na knap tako da sam jedva stigao na aerodromski bus. Ovaj bus je opet isto stigao taman na knap tako da sam jureći uletio u međugradski bus koji me napokon trebao odvesti doma. Toliko sam jurio s prijevoza na prijevoz da nisam stigao niti pošteno udahnuti.

Jednom kod kuće i ovo putovanje je došlo do kraja. Po dobrom starom običaju, još u busu za doma sam si razmišljao kamo bi mogao iduće godine.