U Kerman smo stigli sat vremena ranije nego šta sam očekivao. Bilo je 05.00 i još uvijek je bilo mračno tako da sam odlučio pričekati da se razdani. Ubrzo sam na stanici ostao gotovo sam. Grad je spavao i sa prvim zrakama sunca još uvijek je bio pust. Tek tada sam krenuo potražiti taksi i odvesti se za 700T do nekog jeftinog hotela. Mjesto koje sam odabrao za prenoćište bilo je nešto van centra ali je trebalo biti jeftino. Normalno i ovaj put nije bilo tako jeftino kao šta LP kaže ali još uvijek u granicama sitniša. 4000T je bila cijena noćenja i recepcionar nije htio ni čuti o spuštanju cijene. Ajde, neka… ali ono šta me malo izrevortiralo je bilo kad je za korištenje tuša zatražio još 500T. E tu sam popizdio.

Do centra je stvarno bilo dosta za hodati, odlučio sam otići pješke jer ionako po običaju nisam nigdje žurio. Kerman je inače baza za posjet Bamu, malom gradiću tvrđavi na istoku koji izgleda kao da se nalazi još u srednjem vijeku. Nažalost 2003. godine Bam je pogodio katastrofalni potres koji je većinu gradića sravnio sa zemljom. S obzirom da je rekonstrukcija proces koji traje godinama i godinama, a pogotovo ovdje u Aziji, tamo osim ruševina i nije bilo ničeg za vidjeti. U to sam se uvjerio pogotovo nakon šta sam u hotelu vidio veliki poster koji je prikazivao Bam nekad i sad, prekrasno mjesto koje danas postoji samo u sjećanjima i na fotografijama, i planinu ruševina koja je današnja realnost. Tužna slika.

Svejedno, u Kerman sam došao jer mi je djelovao zanimljivo, grad usred pustinje ne može biti dosadan. A bio je. I to dosadno dosadan. Uskoro sam shvatio da je put u ovo mjesto bio ćorak. Još mi je najinteresantniji bio ogroman kružni tok na mom putu do centra. Pješački most okruglog oblika proteže se po svuda uz rub tog križanja i bio je pravi spas. Dole ispod mene bila je džungla jurećih automobila kroz koju su se nekim čudom provlačili motoristi, biciklisti i suludi pješaci. Čak i da su oznake na kolniku postojale nitko ih ne bi primjećivao, tamo vozi (čitaj: divlja) kako tko stigne. Ako u tvojoj blizini ima prostora a ti se krećeš u tom smjeru – jednostavno zauzmeš taj prostor i paziš da ne udariš u vozila ispred tebe. Ovi iza paze da ne udare u tebe. I tako se taj ludi promet odvija. Žmigavci ni ovdje nisu potrebni, ali je zato sirena obavezni dio opreme.

Već kad u samom gradu nema nekih većih atrakcija krenuo sam u turistički ured kako bi se raspitao šta ima zanimljivog u okolici , kako do tamo stići i po kojoj cijeni. Vukao sam se kao prebijena zmija orjentirajući se pomoću mape iz svetog LP-a. Nekako sam pronašao ulicu u kojoj je trebao biti turistički ured, prošao sam je uzduž i popreko nekoliko puta ali od ureda ni traga ni glasa. Pomislio sam da sam možda slijep pa sam pitao ljude koji imaju trgovinu u toj ulici. Nemaju pojma, nikad čuli. Jedan je čak rekao da je turistički ured na putu za aerodrom daleko na periferiji. Odlučio sam ih nazvati, sveti LP ima i brojeve telefona. Iz jedne trgovine sam to i učinio ali uzalud. Telefonski broj nije bio dobar, da li su ga promijenili ili je krivo napisan – ne znam. Znam samo da sam se malo napilao jer sam se dosta nahodao kako bi došao do cilja. Dakle turističkog ureda nema, nalazi se možda tamo a možda i ne, telefonski broj je neupotrebljiv, grad je dosadan i ljudi po ulici zure i dave sa ”hello”. Odavno sam izgubio volju svima odgovarati, ali ovdje u Kermanu pogotovo. Ponašaju se kao da nikad nisu vidjeli stranca. Znam da je to uglavnom prijateljski ali postalo je zamorno. A što se zurenja tiče, mislim da im i rogati zec ne bi toliko privlačio pažnju.

Dok sam tako lutao gradom naletio sam na jednu gospođu koja je tražila od mene kovanice, ali ne iranske nego iz moje zemlje. Valjda ih njen sin skuplja. Dao sam joj 2Kn koje je spremila bez da ih je pogledala ponudivši usput nekakve svoje turističke usluge… razočarano sam otišao dalje.

Već kad sam tamo, pokušao sam pogledati šta je u gradu zanimljivo. Prvo sam krenuo na bazar. Što se mene tiče mogao je to biti i bazar u Shirazu. Daleko od toga da je nezanimljiv, ali nije ni bitno drugačiji od ostalih. Ako ništa drugo, u bazaru uvijek vlada hladovina iako ljudi koji tamo prodaju po cijele dane ne vide danje svjetlo.

Izašavši iz bazara nalazio sam se na drugoj strani centra, blizu nekakvog mauzoleja. Na žalost bilo je zatvoreno pa sam odlučio navratiti kasnije. U blizini sam naišao na ženu koja je prodavala kruh na pločniku. Ali doslovce na pločniku jer nije imala nikakav stolić. Sjedila je na podu s nogama u suhom kanalu i sa kruhom ispred nje. Ljudi su to kupovali, taj kruh u obliku tijesta za pizzu, prljav od podne prljavštine i zatrovam olovom iz ispušnih plinova jurećih vozila. Mrcvario sam se po vrućini gubeći i ono malo snage kojom sam raspolagao, otišao sam potražiti telefon. Logika mi je govorila da ću ga pronaći u pošti, pogotovo u glavnoj zgradi pošte. Nisam ni slutio kakvu sam beskrajnu potragu započeo.

Prvo sam se dovukao do kvarta gdje se pošta nalazi i tamo sam pitao za pravac do telefona. Prvi tip koji me uputio, uputio me je do javnih telefonskih govornica. Odlično i neupotrebljivo za međunarodne pozive. Nastavio sam dalje. Svi koje sam pitao su mi pokazivali smjer i govorili da je ”odmah tu blizu”. Naravno. Obišao sam cijeli kvart s osjećajem da mi zgrada pošte stalno bježi pred nosom. Čak sam skoro ušao u zgradu suda, u zadnji čas mi je bilo sumnjivo šta naoružani stražar radi pred vratima? Preko zgrada vidio sam velike antene i nastojao doći do te zgrade s antenama misleći da je upravo to pošta. Nije bila.

Tu nesretnu poštu sam napokon sustigao na jednom trgu. Čim sam ušao unutra bilo je jasno da od telefoniranja neće biti ništa iz jednostavnog razloga šta nisam vidio ni jedan jedini telefon. Samo šalteri za pisma, pakete i slične stvari. Ipak, već kad sam se toliko napilao da nađem tu nesretnu zgradu krenuo sam na prvi šalter upitati za telefon. Dvije vesele Iranke s druge strane šaltera nisu znale ni beknuti engleski, ali je njihovo dobro raspoloženje diglo i moje. Poslale su me na drugi šalter s druge strane velike prostorije. Službenik kojem su me poslale je navodno trebao znati engleski, super, bar će me sada netko uputiti u pravom smjeru. Malo sam zalutao u prostoru pa su me one uz provale smijeha i lamatanje rukama navodile na pravo mjesto. Znam da je to bila smiješna scena, zbunjeni stranac s 3/4 hlačama kako se gubi u velikom prostoru. Sigurno sam izgledao šašavo. Na tom drugom šalteru sam još pričekao jer navodni stručnjak engleskog nije razumio šta tražim pa je pozvao nekog drugog koji navodno stvarno dobro priča engleski. Za koji trenutak stigao je i taj drugi, saslušao me, i nastavio tupo buljiti u stol. Nije imao pojma o čemu pričam, njegov engleski vokabular je bio skroman, dalje od običnog pozdrava nije imao pojma. Vidio sam da u tom cirkusu gubim vrijeme, htjeli su mi pomoći ali nisu znali kako.

Telefon sam našao tek nekih pola sata kasnije na jednom obližnjem trgu, i to je bio mali prostor u koje je bilo nekoliko telefona i blagajnica. Veza je bila nikakva, jedva da sam čuo drugu stranu. Povukao sam se u hotel i odspavao. Bilo mi je nužno potrebno.

Kasnije, poslije podne, otišao sam na autobusni kolodvor kupiti kartu za Yazd. Pogriješio sam šta sam došao u taj grad, ima i zanimljivijih mjesta. Do kolodvora sam se nahodao misleći da je bliže. Međutim na kraju svake ulice pomislio bi ”evo ga, još malo” i tako propješačio tko zna koliko milijuna kilometara. Do centra sam se ipak odvezao taksijem. Ovaj put je začudo pamet pobijedila.

Odvezao sam se do centra i krenuo u onaj mauzolej koji je za mog jutarnjeg posjeta bio zatvoren. Ništa naročito, malo veći vrt i nekoliko prostorija prekrivenih tepisima. U jednoj je čak bio jedan par koji je ljubovao ne mareći za mene. To ljubovanje je bilo ograničeno na držanje za ruke i vatrene poglede, sve ostalo bi vodilo drastičnoj kaznio u ovoj zemlji. Bez suvišnog razmišljanja napustio sam to mjesto. Tražio sam nešto interesantnije.

Mislio sam da je to šta tražim nekoliko ulica dalje, LP je opisivao nekakvu stožastu građevinu koju sam na kraju i našao, međutim nisam znao kako da uđem unutra. Više nisam imao ni snage ni volje za istraživanje… a ni za hodanje. Izvana ta građevina nije imala ni jedan jedini otvor. Ona jedna vrata koja sam vidio bila su zatvorena. Polako je i sunce počelo zalaziti pa sam se lagano zaputio u hotel. Taksi se nađe u nekoliko trenutaka, ustvari on nađe mene.

Na večeru sam otišao u restoran susjednog skupljeg hotela. Večera je bila u redu, međutim očekivao sam sasvim drugačiji ambijent. Restoran se nalazi u podrumu i izgleda kao jedna studentska ili vojnička menza. Osim mene tamo je ručao još samo jedan stranac. Cifre su isto bile malo skuplje ali bar nisam otišao gladan.