Rano ujutro sam već bio na stanici. prije toga sam morao čekati neko vrijeme da se recepcionar probudi i da mi otključa vrata. Bus se uskoro napunio i četverosatna vožnja za Yazd je započela. Na izlazu iz grada smo stali kako bi stjuard iz busa nakupovao malih keksa i malih sokova za podijeliti putnicima. Eh, šta konkurencija radi, to u našim busevima ne postoji. Taj dan sam napokon obukao hlače normalne dužine i: više me nitko nije primjećivao. Točnije, nitko mi više nije zurio u noge. Neopisivo olakšanje.

Međutim te hlače su bile hlače na lastik koji me lagano stiskao a i ovako sam osjećao da mi stomak ne funkcionira baš onako kako bi trebao. Nakon sat vremena vožnje stomak me za pravo počeo mučiti – oblio me hladan znoj. Iranski busevi nemaju WC-a, svuda oko nas je gola pustinja, nitko oko mene ne priča engleski a do idućeg stajanje tko zna koliko ima? Moja nada da ću izdržati se uskoro pokazala uzaludnom. Nije mi ništa drugo preostalo nego zamoliti šofera da stane. Bilo gdje, samo da se zaustavi. E tu je iskrsnuo drugi problem – ni šofer ni ovi oko njega nisu znali ni riječ engleskog. Pokušavao sam im objasniti rukama i nogama u čemu je problem… nakon nekoliko beskonačnih trenutaka čovjek je nekako shvatio i rekao da će stati za deset minuta!? Ma kojih deset minuta??? Treba stati ovog trena jer ja sam se jedva suzdržavao. Napokon je počeo usporavati dok sam ja stajao na još uvijek zatvorenim vratima spreman za juriš. Bio sam već totalno lud. Obavio bi to bilo gdje, čak i pred publikom da se nije dogodilo čudo – usred pustinje su uz cestu izronile nekakve kuće i radione. Pomoćnik šofera, klinac od max 18 godina me odveo do jednog vanjskog WC-a. U zadnji trenutak… trčao sam do njega.

Međutim nisam se stigao ni isprazniti kako treba a ovaj je već počeo trubiti. Ubrzo je pomoćnik počeo kucati na vrata i požurivati me. Uh, noćna mora se nastavlja. Pomoćniku sam rekao da mi je to od iranske hrane, nije mi padalo na pamet ni pokušaj objašnjenja uzroka moje nevolje.

Ostatak puta proveo sam nepomično na sjedalu prstom olakšavajući pritisak hlača na stomak. Ta mizerna tri sata preostale vožnje činila su mi se kao vječnost. Nakon nekog vremena skontao sam da cura ispred mene piše u bilježnicu nešto na engleskom. I stvarno, cura je vježbala engleski. Dakle ipak netko govori engleski u tom busu, pa zašto onda ona nije prevela vozaču kad sam mu ja tamo rukama objašnjavao da ako ne stane u minuti da ću mu unerediti bus?

Sad to već nije bilo bitno. Nakon kraćeg razgovora pozvala me da sjednem kraj nje!? Nisam vjerovao svojim ušima. Tri puta sam je pitao da li je sigurna. Kod njih je zabranjeno da u busu sjede muško i žensko zajedno osim ako nisu u bližem srodstvu ili u braku. Čak i kad sam se prebacivao sjedalo naprijed očekivao sam nekakve komentare ili bar negodovanje, nitko nije ni trepnuo. Ipak, nije sve tako kruto ni kod njih. Sarah je bila ugodan sugovornik, pričala je dobar engleski pa sam pored nje zaboravio na svoje nezgodne probleme a i vrijeme mi je daleko brže prošlo.

Putovala je mužu u Yazd gdje on studira. Ona živi kod roditelja u Kermanu i studira tamo. Kao i ostale s kojima sam do tada pričao i nju je sve zanimalo u vezi zapada, pogotovo pitanje nevjere. Zanimalo ju je da li je uobičajeno da muškarac vara ženu. Očito ju je malo mučila ljubomora u vezi muža. Dobrahno me iznenadila kad je rekla da joj muž dozvoljava da spava s nekim drugim ako ona to želi, iako to još nije iskoristila. Svašta!? Ovako otvoren razgovor zbilja nisam očekivao od jedne Iranke. Još mi je i pokazala neke slike od nje i njene familije kod kuće a to znači da su žene na slikama bez marama na glavi. Rekla mi je još da ako hoću da mogu u Yazdu prespavati kod njih. Nisam pristao, jedno da me pozovu oboje, ali kako da znam kako će joj muž reagirati kad ona dovede stranca u kući i kaže mu: ”pripremi mu kauč, ovaj će spavati ovdje”? Izašla je u Yazdu prije redovne stanice, dala mi je broj telefona i mail adresu.

Mada me praktički pozvala da izađem na toj polustanici pa da idemo istim taksijem tvrdoglavo sam nastavio do glavnog kolodvora odakle sam uskočio u svoj taksi.

Nije dugo trebalo da me taksist počne uvjeravati kako je hotel po mom izboru loš i prljav i kako bi on mene, eto rado odveo u neki bolji. Svakako, u onaj u kojem će si zaraditi proviziju. Znao sam vrlo dobro u koju klasu spada moj odabrani hotel tako da su njegova uvjeravanja bila uzaludna. Vozeći od kolodvora prema centru putem je paralelno vozio sa još jednim drugim taksistom i oboje su imali otvorene prozore. Ta dvojica su se u vožnji svađala. Pogotovo na svakom semaforu bi si razmijenili par oštrijih riječi. U početku nisam bio siguran da li su na rubu izlaženja iz auta i razmjene udaraca kurblom i drugim priručnim alatom ili je to neka čudna vrsta zajebancije. Kako sam bio bliži centru to sam bio sigurniji u ono prvo. Možda je ovaj šta me vozio preoteo mušteriju tj. mene ovom drugom, a možda su se jednostavno zakvačili jer jedan ima ljepše trakice na autu od drugog. Sudbina je odredila da to nikada ne saznam.

Uskoro sam se iskrcao u centru gdje bio moj hotel. Na moje iznenađenje hotel je bio odmah na Amir Chaghmagh trgu, kažu najfotografiranijem trgu u Yazdu. Krasi ga velika i lijepa građevina s dva tornja poput minareta. Izgleda kao džamija ali nije džamija već samo ulaz na bazar.

Hotel je na katu i sve sobe su u jednom dužem hodniku koji je išao s kraja na kraj neugledne niske zgrade. Na lijevom kraju je recepcija gdje je sjedio gazda za povećim mafijaškim stolom. Na drugom kraju hodnika je bilo nekoliko zajedničkih WC-a jer su sve sobe bile bez. Dobio sam trokrevetnu sobu odmah do recepcije s pogledom na trg. Soba je bila nekog čudnog oblika i totalno bezveze. Ali bar je soba imala dobar pogled, istina kroz prašnjave i nikad oprane zavjese ali ipak je to bio pravi pogled.

Prvo je na redu bio oporavak i odmor. Trebalo mi je nakon jutrošnje crijevne gnjavaže. Tek nakon toga sam otišao u šetnju. Za ručak sam odabrao neki navodno dobar i među strancima omiljen restoran negdje u bazaru. Hodao sam kroz dugačak hodnik bazara i tražio znak koji bi pokazivao gdje se nalazi restoran. S lijeve strane prošao sam kroz vrata i ušao u uski prolaz koji je oblikom i osvjetljenjem podsjećao na klaustrofobične hodnike starih srednjevjekovnih dvoraca. No, na kraju tog hodnikića nalazi se oveći prostor nalik na dvorište unutar zgrade koji je visoko gore natkriven ogromnim pomičnim platnom. Restoran izgleda relaksirajuće i nekako otmjeno. U sredini stolovi a uza zidove nešto nalik na tvrde velike krevete na koje se sjedne ili zavali u jastuke i uživa. Istočnjačka alternativa klasičnom sjedanju za stol. Tamo su neki sjedili bosi, pijuckali čaj, čitali ili pušili nargilu. Meni je bilo dovoljno da sjednem za stol i nešto pojedem jer sam umirao od gladi. Menu je bio ipak malo raznovrsniji nego u prethodnim restoranima, heh, ovdje su imali čak i pileći kebab. Čak i ta sitna promjena je bila dobra, ako ništa drugo bar je ručak bio odličan… po cijeni od 4500T. Konobar nije imao sitnog pa sam mu još ostao dužan nekih 200T. Nemalo sam se iznenadio kad mi je rekao da ću platiti drugi put, ili je stvarno imao povjerenja ili jednostavno imaju viška novaca.

Pokušao sam pronaći bolji hotel ali bez većeg uspjeha, za razliku od telefona. 5min. telefoniranja 830T. Već sam se bolje osjećao i odmah me došla volja za fotografiranjem. Jutrošnje muke bile su daleko iza mene. Kasnije sam pronašao jedan internet caffe sa sigurno najsporijom vezom na svijetu. Brzina od 0,1 Mbps je bila dobra jedino za sustavno trganje živaca. Mojih živaca. Sjedio sam na željeznoj platformi tik ispod plafona i šizio. Nije pomogao ni besplatni sok koji sam dobio, nije ni meni a ni PC-u. On je ostao jednako spor a ja jednako napilan.

Pred večer u hotelu netko mi je pokucao na vrata. Bila su to dva Francuza sa zaposlenikom hotela koji su skupljali ekipu za sutrašnji izlet u okolicu. Cijena 10000T, a ako se skupi više ekipe bit će jeftinije… navodno. Prihvatio sam, dobra prilika da upoznam malo okolicu Yazda koji bi inače sasvim sigurno propustio.

Uskoro sam shvatio da je ta bezvezna soba još i bučna, a kako i ne bi kad se izgleda svaki galamdžija u Yazdu napenderi na tkz. recepciju i laje, laje, laje… Nevjerojatno, činilo se kao da sam na kolodvoru, i tako sve do skoro ponoći kad su im valjda jezici utrnuli od sveopćeg lajanja.