Shiraz, 06.08.2005.

Nakon dugog puta iz Erevana, stigao sam u Shiraz, moju prvu pravu stanicu u Iranu. Taksi do hotela sam ovaj put platio 1000T. Kasnije sam shvatio da je to cijena za strance, domaći naravno plaćaju manje. Hotel je bio naveden u LP-a, cijena od 6000T je bila očekivano viša nego šta vodič kaže. Nešto zbog inflacije a najviše izgleda zbog toga šta je naveden u LP-u. Uostalom to je izgleda uobičajena praksa u iranskim hotelima i prenoćištima.

Tip na recepciji nije htio ni čuti za spuštanje cijene, pokušao sam na 5000T ali nije išlo. Dakle, tako to ide ovdje – cjenkanje im baš ne leži za razliku od Arapa. To sam vidio i na taksistima, ne dolazi u obzir promijeniti cijenu – uzmi ili ostavi i idi pješke.

Hotel je imao bezobrazno strme stepenice i očekivano mali sobičak, nalazi se u samom centru, u ulici gdje ima bezbroj malih trgovina tehničkom robom. Te trgovinice su veličine malo šireg kioska ali zato prenatrpane do stropa sa hladnjacima, usisavačima, mikserima i ostalom robom. Sad sam mogao ostaviti stvari, istuširati se i krenuti u laganu šetnju gradom.

Jedna stvar koja je zajednička svim iranskim gradovima u kojima sam boravio su sveprisutni kanali. Između svakog kolnika i pločnika ima kanal, uz ama baš svaki rub ceste. Širi ili uži, dublji ili plići, suhi ili puni vode… ali uvijek ih ima. Nekad su služili za dovod vode a danas služe da bi se višak vode odveo. Ne sjećam se dobro obrazloženja o tim kanalima pa nisam baš siguran u ovu teoriju.

Otišao sam potražiti telefon, linija je bila živi užas. Razgovor s drugom stranom je tekao s prekidima, prava gnjavaža. Preferirao sam internet i meilove, jeftinije, bez prekida i možeš daleko više toga reći bez da ti se dimi iz novčanika. Telefon sam još nekako i našao, međutim naći trgovinu gdje bi mogao kupiti najobičniju flaširanu vodu je bio pravi izazov. Bio sam lud, gmizao sam svuda po kvartu a od vode ni ”v”. Samo neki sokići a slatko po toj vrućini mi se i nije dalo piti. Ustvari najbolje bi po vrućini bilo piti vrući čaj kao šta to rade Iranci. Meni zapadnjaku je to već muka, iako znam da topli napitak po vrućini smanjuje žeđ. Kad sam napokon pronašao tu nesretnu vodu pomislio sam da haluciniram, ali ne, to je stvarno bila najobičnija boca vode. I bila je prekrasna.

Dok sam se smucao po kvartu prišao mi je jedan dobro odjeven muškarac tridesetih godina. Predstavio se i rekao je da je odvjetnik, čak je za razliku od većina vladao engleskim jezikom. Sad je meni malo čudno bilo šta jedan odvjetnik hoće od mene, jest da sam se nalazio blizu suda ali ipak mi je to bilo malo neobično… sve dok nije ponudio svoje usluge za razgledavanje grada. Utrapio mi je vizitku i rekao da ga slobodno nazovem ako mi zatrebaju usluge vodiča. Svašta, uvijek neko iznenađenje, ovdje čak i odvjetnici jure za turistima. Da sam izašao iz kakvog skupog hotela možda bi i sudac vrhovnog suda jurio zamnom?

Na ulici ispred suda nalazili su se daktilografi. Sjedili su na malenim portabl stolicama sa pisaćom mašinom ispred sebe i tipkali su šta god je mušteriji trebalo. Vjerojatno dopisi za sud. Da li su to bili obični daktilografi ili odvjetnici, nemam pojma ali sjedili su na pločniku kao čistači cipela. Sud je lako prepoznatljiv, velike slike iranskih dužnosnika krase prednju fasadu.

Potražio sam jednu džamiju koja je trebala biti negdje u blizini. Zanimala me radi lijepih potpornih stupova u njenom unutrašnjem dijelu. Za divno čudo, postojali su dobri stari turistički putokazi tako da nije bilo problema sa lutanjem. Na putu do džamije prošao sam kroz bazar, splet nekoliko krovom natkrivenih uličica uz čije krajeve se nalaze bezbrojne trgovine svega i svačega. Tu se može kupiti začin, odjeća, obuća, tepisi, lonci itd itd… Bazar je očekivano krcat ljudima, na momente je teško probiti se kroz svu tu masu ljudi. Nedostatak danjeg svjetla niti ne smeta već daje tom prostoru neku bezvremensku crtu. Istočnjački bazari, pa tako i ovaj, su jako zanimljivi turistima. Bilo ih je i ovdje, i bili su to Talijani.

Odmah na izlazu iz bazara nalazi se ulaz u džamiju. Polukupola iznad ulaza ukrašena je na poseban način kakav nisam primijetio na džamijama u ostalim muslimanskim zemljama u kojima sam bio. Kročio sam unutra. Na ulazu nije bilo nikoga. Krenuo sam dalje u dvorište ali ni tada se nitko nije pojavio da naplati ulaznicu. Baš me briga, ja sam razgledavao a ako se pojavi nekakav blagajnik, slobodno neka si naplati ulaz. Džamija ionako nije neko čudo od ljepote. Stupovi koji su me se dojmili na slikama su lijepi, ali ne onako kako sam ih ja zamišljao. Još jedan dokaz kako odlična fotografija može bitno uljepšati određene stvari. Spiralno uz stupove se uzdižu kanali dajući dojam kao da su obmotani širokim konopcima. Jedan stup sam po sebi stvarno nije ništa posebno ali više njih na jednom mjestu je već pravi prozor.

Dakle to je bilo to. Krenuo sam natrag na bazar pa onda opet u glavnu ulicu gdje mi se nalazio hotel. Shiraz kao grad me se isto nije baš dojmio. Nema tu nekih reprezentativnih građevina vrijednih dolaska sa drugog kraja svijeta. Međutim Shiraz se nalazi nedaleko Perseopolisa, središta antičke Perzije. A to je već nešto zbog čega se kreće na tako daleki put.

Malo sam šetao gradom, ulice sve jedna slična drugoj, cure i žene sve omotane, a promet je bio najluđi i najdivlji koji sam ikad vidio. Prelazak ceste je noćna mora. Nije ni to dovoljno već se motoristi vozikaju i po pločniku.

Tako sam uskoro došao do obližnjeg većeg trga gdje se nalazi zidinama i kulama opasana građevina. LP kaže da se unutra nema ništa posebno za vidjeti. Poslušao sam ovaj put svoju knjižicu i zaključio da je plaćanje ulaznice za nešto nezanimljivo loša ideja. Malo sam zujao oko tih zidina, jedna od kula koja se nalazi na kutu je jako nagnuta, mislim da ima sindrom kosog tornja u Pisi.

Sve u svemu grad mi je bio pomalo dosadan, šetao sam glavnom avenijom do kraja i natrag. I dok sam tako šetao nisam mogao ne primijetiti kako svi, ali ama baš svi, svaka osoba bilo muška ili ženska zuri u moje noge. U početku sam mislio da mi se pričinjava ali nakon šta sam par sati hodao uokolo svo to zurenje me počelo smetati. Problem je bio u mojim hlačama od 3/4. Nisu bile kratke ali nisu bile ni do gležnjeva, a ja sam vjerojatno bio jedina osoba u Iranu tako odjevena. Da čovjek ne povjeruje zbog kakve se gluposti može osjećati neugodno.

U toj glavnoj aveniji jedan mlađi Iranac je počeo pričati samnom, međutim taj nije nudio ni turističke usluge niti je išta htio prodati ili reklamirati. Šetao je sa prijateljima. Taman sam mu naletio da popriča sa jednim strancem. Dečko je jednostavno bio znatiželjan, zanimalo ga je sve o zapadu tako da sam stekao dojam da njima jednostavno manjkaju prave informacije o svijetu s druge strane državne granice. Za svo vrijeme razgovora njegovi prijatelji su klipsali za nama i zapitkivali ga o čemu je riječ, oni nisu znali ni riječ engleskog a bili su isto tako znatiželjni.

Dok je on kao sugovornik bio sasvim ok, jedan drugi na kojeg sam naletio na trgu blizu one krive kule bio je davež. Ne zato jer se meni nije dalo pričati ni sa kim, nego zato jer je dečko jedva natucao koju riječ engleskog. Komunikacija s takvima je nažalost više nego naporna, pogotovo kad me ulove već umornog od obilaženja.

Pravi razlog mog dolaska u Shiraz je Perseopolis, a kako je to mjesto udaljeno od grada najpametnije je do tamo otići nekom od lokalnih agencija. Tako sam i napravio, odabrao sam onu koju preporuča LP, zakoračio unutra i rekao šta želim. To sam i dobio, čak i jeftinije nego sam očekivao – 6US$. U tu cijenu je bio uključen prijevoz, vodič i ulaznice!? Inače, da idem samostalno samo ulaznice bi platio približno istu cifru. Zbilja bagatelno.

Glad je u međuvremenu napravila svoje pa sam krenuo u potragu za jednim pristojnim restoranom. Taj u koji sam se zaputio nalazi se u sklopu jednog skupljeg hotela i dosta je nahvaljen. I stvarno, čim se uđe vidi se da je to malo bolje mjesto a ne nekakva prčvarnica. Ono šta me neugodno iznenadilo je menu, tj. izbor hrane. Sve je stalo na jednoj stranici. Bilo je malo izbora, kako li je tek u jeftinim restoranima? Vidio sam da i sami lokalci jedu u tom restoranu, bila je to garancija nevisokih cijena. Zbilja, cijeli ručak sam platio tek nekoliko US$ i to bez da ostanem gladan. Ustvari, gladan je nemoguće ostati jer se dobije količina riže dovoljna za dvije osobe. Uskoro sam se vratio u hotel, odmor mi je nakon tolikog puta bio neophodan.