U 08.00 bio sam pred vratima agencije. Sa malim zakašnjenjem stigao je prijevoz. Nema veze, ionako nikamo ne žurim. To da da je bilo iznenađenje – do Perseoplisa sam sa još dvoje turista trebao ići u novom klimatiziranom autu. Usput je trebalo pokupiti i vodiča. Da li ja to sanjam ili sam stvarno za to platio 6US$!? Auto je bio iranske proizvodnje ali moderan, udoban i izglancan. Očekivao sam hrpicu turista i neki poluraspadnuti kombi. Samnom su još išli i Ainoa i Niels, Španjolka i Danac. Ona radi u Parizu, on nakon Irana namjerava otići u Siriju. Inače isto su samostalni putnici koji su se tog jutra upoznali upravo tamo na vratima agencije.

Utrpali smo se u auto i krenuli. Vozač je vozio odlično, bez tipičnog iranskog naguravanja na cesti i bez divljačkog trubljenja, čak se ni ne sjećam da je uopće upotrijebio sirenu. Vožnja je bila i više nego udobna, mogao bi tako cijeli Iran preći.

Prije Perseoploisa stali smo u Nekropolis ili pravim imenom Naqsh e Rostam , mjesto gdje se nalazi nekoliko (vjerojatno kraljevskih) grobnica visoko u okomitim stijenama. Djeluje zbilja impresivno. Prostor oko otvora grobnice ukrašen je ogromnim reljefima. Čovjek je tako malen u odnosu na njih. Na cijelom prostoru nije bilo gotovo nikoga. Osim nas bilo je još nekoliko iranskih posjetioca. Ne dešava se često da dođem na neko turističko mjesto i da je to isto mjesto pusto. Bilo je jutro ali vrućina je nemilice tukla, već je prelazila granice podnošljivosti. To je sve pustinjski kraj, kao i većina zemlje. Nije mi jasno kako svi ti ljudi prežive pod svom tom teškom odjećom koju nose na sebi.

Nakon nekog vremena krenuli smo dalje do sad već obližnjeg Perseopolisa. Tu je već bilo nešto više turista ali to je bilo daleko od ikakve gužve. Vodič je kupio karte i mogli smo ući. Pokušao sam si složiti računicu o isplativost agencije: gorivo, vozač, vodič, ulaznice, čak smo dobili i flaširanu vodu… Agencija vjerojatno plaća simboličnu cijenu ulaznica, drugog rentabilnog objašnjenja nemam, gorivo je isto jako jeftino – nekih 0,10 US$ po litri.

Do platoa na kojem se nalaze ruševine Perseoplisa stigne se širokim i niskim blago nagnutim stepenicama. I to je to, Perseopolis, glavni grad stare Perzije kojeg je jednom davno razorio Aleksandar Makedonski. Vodič je nas troje vodio po svuda i trudio se objasniti sve šta se objasniti moglo. Na zidovima ruševina mogu se vidjeti brojni reljefi koji prikazuju predstavnike tadašnjih naroda kako nose darove perzijskom kralju. Prikazani su redom prema njihovoj važnosti. Najbolje od svega je da su ti reljefi jako dobro očuvani pa se može vidjeti i dosta detalja.

Vrućina je već bila strašna, pustinjsko područje usred ljeta. Vukao sam se uokolo za ostalima i nakon nekog vremena jedva čekao da taj obilazak završi. Klima dostojna pećnice me dotukla. Činjenica da je dio gdje se nalazila palača zatvoren zbog restauracije skratila je obilazak automatski skrativši prženje na suncu. Na kraju smo se popeli do ulaza u stijenu poviše samog Perseoplisa. To je vjerojatno ulaz u jednu od grobnica i još uvijek se na okolnoj stijeni vidi koliko je sve to bilo zatrpano prije otkopavanja. S ovog mjesta puca predivan panoramski pogled na sve ruševine. Tek tada sam stekao pravi osjećaj o veličini samog prostora.

Prilikom obilaska sreli smo dvije mlade Iranke iz Teherana naoružane šiltericama i sunčanim naočalama. Nisu propustile se nahvaliti kako su bile u Brazilu, Južnoj Africi… i tko zna gdje još. Vidjelo se iz aviona da pripadaju gornjoj klasi. Čim si mogu dozvoliti takva putovanja novaca im sigurno ne fali. Za Irance je inače svugdje izvan zemlje skupo, i čak i u svojoj zemlji većina je siromašna.

Na kraju obilaska htio sam kupiti razglednicu šta se uskoro pokazalo kao nemoguća misija. One koje sam našao bile su bezvezne, uz to moglo ih se samo kupiti u kompletu. To me dosta iznenadilo jer sam bio uvjeren da će na takvoj turističkoj atrakciji kupovina razglednica biti najmanji problem. Na kraju sam odustao, kupit ću ih kasnije. Vremena imam. Ainoa je pila vodu iz slavine, rekla je da je u Iranu voda iz slavine nezagađena i da se može slobodno piti bez posljedica. Zato i je ponekad teško naći vodu u trgovini ali zato slavina ima posvuda po cesti i ljudi ih koriste za piće. Neka, dok ima flaširane vode neda mi se riskirati, pogotovo šta mi je stomak dosta osjetljiv.

Na povratku nam je vodič dao nekakav upitnik koji je trebalo ispuniti a pomoću kojeg agencija skuplja informacije o zadovoljstvu turista na kraju ture. Pitanjima je bilo obuhvaćeno sve: stručnost vodiča, njegovo poznavanje engleskog, ljubaznost njega i vozača, udobnost vožnje i sam način vožnje… Jako pohvalno. Za sve sam im dao najvišu ocjenu… osim za stručnost vodiča. Neke stvari je na brzinu objasnio. Vidjelo se da nije školovani vodič nego priučeni. Sve u svemu, usluga je bila odlična i zasigurno vrijednija od smiješnih 6 US$.

Niels i ja smo se iskrcali na autobusnom kolodvoru dok je Ainoa produžila do centra. nas dvojica smo krenuli kupiti karte, svaki za svoju destinaciju. Tu sam krenuo ravno na šaltere, pogrešku iz Tabriza da kartu kupujem na peronima nisam ponovio.

Na kolodvoru sam si htio kupiti nešto za piti, stao sam u gužvu ispred pulta trgovine. S druge strane je osim odraslog prodavača bio i jedan dječak. Taman kad sam htio naručiti mali je uzimajući neke druge stvari zakačio posudu sa slamčicama. Rasule su se na pod odmah ispred mojih nogu. Problem je bio u tome da mali nije skužio da ih je on bacio nego je ispalo da sam ja taj nespretnjaković. Pogledao me pogledom punim bijesa. Dobro da me nije pljunuo. Ovaj stariji mu je rekao da to pokupi šta je mali i napravio, usput me ošinuo istim bijesnim pogledom. Za njih sam ja bio krivac. I kako sad tim ljudima objasniti svoju nedužnost? Nikako, najbolje šutjeti i progutati. Istina, to je bila sitnica i nitko mi ništa nije rekao, međutim osjećao sam se neugodno. Na kraju nisam ništa ni kupio nego sam se izmigoljio kroz tu gužvu i nestao. Kupit ću piće na nekom drugom mjestu. Eh da, slamčice je pokupio s prljavog poda i stavio ih ponovo na pult.

Danac je išao u Hafezov mauzolej pa sam odlučio otići s njim. Kad sam sam onda redovito vadim mape i pazim kamo idem, kad sam s nekim obično podrazumijevam da ovaj drugi zna kamo treba ići. Tako je bilo i ovaj put. Zaputili smo se pješke po užarenoj periferiji u potrazi za mauzolejom. On je znao da je to tu negdje ali nije uopće provjeravao mapu, uglavnom nije se baš znao orijentirati. Umjesto da ja pogledam mapu i pokušam ustanoviti u kom smjeru trebamo ići, samo sam išao za njim. Nije me bilo volja ni razmišljati, kamoli pokušavati naći put. Nakon šta smo prešli nekoliko ulica bilo je potpuno jasno da nemamo pojma gdje bi se taj mauzolej trebao nalaziti.

Usput smo stali pored besposlenog prodavača voća. Bio je sav sretan da vidi potencijalne mušterije. Uskoro mu se osmjeh pretvorio u razočaravajući izraz lica nakon šta je Niels odustao od kupovine jer mu voće nije izgledalo svježe, i to mu je još i pokazao. Uh, bezveze je stvorio neugodnu situaciju, prvo se zainteresirao i počeo vaditi novac a onda odustao u zadnjem trenutku. Nedaleko smo našli jednu trgovinu gdje smo napokon mogli kupiti nešto hladno za piti. Taj Danac je bio nevjerojatno smotan, nakon one gužve sa voćem sad se uspio i propisno isprolijevati sa sokom. Kao malo dijete.

Na izlazu iz trgovine upitali smo jednog mladog Iranca za smjer a umjesto da nam pokaže on nas je pozvao u auto. Tip nam nije pokazao gdje treba ići već nas je tamo odvezao. Svaka mu čast, taman mi je dobro došla vožnja nakon svog tog silnog hodanja. Crni Peugeot 206 sa dva pogubljena stranca jurio je pustom pregrijanom periferijom Shiraza. Iranci su u ovo doba negdje u hladu, samo bedasti turisti hodaju po tom suncu. Klima je po dobrom starom iranskom običaju radila na maksimumu, u autu smo imali mali privatni tornado. Da nosim periku, silno vrtloženje zraka bi je tada sigurno odvojilo od lude glave. Kad smo napokon stali shvatili smo koliko nam je pješačenja taj Iranac uštedio. Nije htio novac, ništa. Napravio nam je uslugu potvrdivši time još jednom svu gostoljubivost ovdašnjih ljudi.

Ulaznica je koštala nešto sitno i vrijedilo ju je platiti. Koliko sam uspio shvatiti taj mauzolej je mjesto gdje je pokopan jedan od najvećih iranskih pjesnika. Sama grobnica se nalazi usred tog velikog parka, pokrivena je kupolom koja se oslanja jedino na stupovima. Zidova nema, tako da je grobnica praktički na otvorenom. Park je opasan visokim zidom i zbilja je to jedno lijepo, tiho, zeleno i uređeno mjesto. Odlično za opuštanje i odmor u tišini koju su remetili samo uobičajeno glasni talijanski turisti.

Na Hafezovom grobu jedan je mladi Iranac u društvu dviju cura čitao stihove, valjda tog isto Hafeza. No oni očito pripadaju onim poetskim tipovima, dakle drugom svijetu kojeg ja ne razumijem. Dobro, bar su bili dobri statisti za jednu fotografiju a da toga nisu bili ni svjesni.

Do centra smo ipak krenuli taksijem, samo samoubojica bi se uputio pješice. 1000T koliko je taksi koštao nisu bili vrijedni nikakve muke. E taj taksi je jedan od onih koje ću pamtiti. Taksist je bio simpatičan, daleko od gnjavatora koji ti samo hoće oteti novac. I prije šta smo ušli u auto pitao je da li smo prijatelji ili ”prijatelji” tj. gay-evi!? Nisam se mogao načuditi odakle mu ta ideja. Bio sam zgrožen. Tko zna odakle mu to, jest da je Danac imao malo dužu kosu i da je možda izgledao malo ženskasto ali šta je previše je previše. U istoj sekundi sam taksistu riješio sve nedoumice, bar mislim da jesam.

Ovaj u autu nije imao klimu šta ne znači da nije imao hlađenje. Između prednjih i zadnjih vrata s lijeve strane bio je montiran mali ventilator i bio je usmjeren ravno u vozačevu glavu. Udaljenost od glave je bila svega nekoliko centimetra. Šta još neću sve vidjeti… Nije ni čudo da mu na pamet padaju onako bedaste ideje o ”prijateljstvu”.

Odveo nas je do onog restorana gdje sam ručao dan ranije. Ručak me sada koštao 3100T. Nielsu baš to mjesto i nije odgovaralo, mada nije ništa rekao. Pitam se na kakvim je mjestima on jeo do sada? Na izlazu iz restorana smo se pozdravili i krenuli svaki svojim putem. Dosta je bilo druženja s njim. Nije loš ali nije ni osoba s kojom bi volio putovati uokolo.

Imao sam još cijelo popodne do večeri kad mi je kretao bus. Dogovorio sam ostanak u hotelu do 18.00 i za to nadoplatio još 2000T. Trebao mi je odmor a i ona vrućina vani je ubijala. U 18.00 sam izašao ali sam zato na recepciji ostavio veliki ruksak još nekih sat vremena. Otišao sam prošetati i tako izgubiti još malo vremena. Posjet internet caffeu je bio dio toga. Ovaj caffe me se baš i nije dojmio – veliki prostor, centar grada, spora veza ali zato si to dobro naplate.

Bus za Kerman kretao je u 21.30. Bio je to novi novcati Volvo, unutrašnjost je bila puna kojekakvih displaya na kojim su se vrtile svakojake poruke. Uza sve to sicevi su bili pretvrdi i neudobni. Klima je i ovdje radila na maksimumu ali ovaj put sam imao jaknu sa sobom. Kad sam je počeo oblačiti iza mene se čulo žensko hihotanje. Scena koju su gledale im je očito bila jako smiješna, stranac u polukratkim hlačama si oblači jaknu. Moram priznati da sam se malo napilao radi toga. Osjećao sam se glupo ali ja jednostavno nisam navikao na takvo maltretiranje rashladnim uređajima. Kasnije mi je i zapadnjački odjeven Iranac koji je sjedio pored mene potvrdio da su se žene smijale meni. Izgleda da se uvijek kad uđem bilo gdje pomno prati svaki moj korak. Stranaca nema previše i jako se razlikujemo od njih. Zato smo im i tako zanimljivi.

Odmah nakon polaska stali smo negdje u jednoj mračnoj ulici. Nakon nekoliko minuta autobusni stjuardi su se vratili u bus sa punim rukama malih sokova i keksa. Sve je to besplatno podijeljeno putnicima. Usluga na nivou, nema šta. Tako nešto u našim busevima možeš samo sanjati, i to ako imaš jako bujnu maštu.