Vožnja do Tabriza potrajala je još podosta vremena. Čak nam se u vožnji otvorio i poklopac prtljažnika. Taksist nije ni skužio dok ga ja nisam na to upozorio. Cesta je bila odlična uskoro prešavši u pravu autocestu. Nevjerojatno nakon svih tandrkanja prethodnih dana. Ulazak u predgrađe Tabriza me malo iznenadio, parkovi i ostale zelene površine bili su puni mladih ljudi, i to upravo tada – usred noći. Bilo je čak i dosta cura, istina, jedino razotkriveno šta se na njima moglo vidjeti su lica i dlanovi.

Arapske žene si pokrivaju lice tako da im se vide samo oči, ponekad čak ni one. Za razliku od njih iranske žene lice ne pokrivaju ali je zato u Iranu kažnjivo zakonom pojavljivanje žena u javnosti bez pokrivala za kosu. To vrijedi i za strankinje. Jedino u svojoj hotelskoj sobi smiju skinuti sve sa glave. Boja pokrivala nije bitna, jedino je crvena boja ženske odjeće zakonom zabranjena. Unatoč tome, većina Iranki koje sam kasnije viđao na ulicama su bile odjevene u crnu, sivu ili neku drugu tamnu i tmurnu boju. One koje su bile odjevene u ležernije boje bile su rjeđe. Jedino je muškarcima dozvoljeno da se oblače zapadnjački ako žele, mada dobar dio njih i po najvećim vrućinama nosi duge rukave, pa čak i sakoe. Kratke hlače jednostavno ne postoje, isključivo duge. Po onim vrućinama mora da se svi skupa osjećaju kao nacija ekspres lonaca.

Kad smo se nakon neka tri sata vožnje dočepali Tabriza napokon sam odahnuo, jedva sam čekao da se bacim na bilo kakav krevet. Mučio sam se da ne zaspem na zadnjem sjedalu, sa dva neznanca to mi ne bi bilo baš pametno. Tom mom olakšanju je vrlo brzo došao kraj, ispostavilo se da taksist nema pojma gdje je mjesto kamo nas treba odvesti. I eto ti noćnog lutanja u sitne sate. Čak sam stekao dojam da je prvi put tamo. Vrtili smo se po periferiji i svako toliko pitali šetače za pravac.

Bar ovdje nije bilo nikakve opasnosti da se naleti na nekog pijanca jer je alkohol zabranjen, mada ga se na crno vrlo lako može nabaviti. Inače kazna za pijanstvo je 17 udaraca bičem. Jednom prilikom su mi Iranci rekli da je u Iranu sve zabranjeno ali ljudi ionako sve rade po skrivečki. Zabranjen je čak i ples. Čak i na svadbama, koje muškarci i žene moraju slaviti strogo odvojeno. Izuzetak je jedino kršćanska zajednica (Armenci) kojoj je dozvoljeno da svadbe slave svi zajedno. U LP piše da se u vlaku Teheran-Istanbul jako dobro može vidjeti koliko su ljudi gladni obične slobode. Čim se uđe u Tursku dobar dio žena skida maramu s kose a muškarci počnu potezati pive.

Mislim da se taksist zbunio sa jednom zatvorenom avenijom koja je zbog radova pretvorena u slijepu ulicu. Lutali smo po periferiji Tabriza dobrih 20-30 minuta. Dva puta smo naletili na zatvorenu cestu. Na kraju smo krenuli obilazno po nekom kvartu sa uskim uličicama kojima, izgleda, u normalnim uvjetima auti ne prolaze ili prolaze rijetko. Međutim tamo su nas uputili a i ostali vozači su se koristili njima. To šta su uske i nepregledne uopćeih nije diralo, vozili su prebrzo tako da sumnjam da bi uspjeli na vrijeme stati u slučaju nailaska na bilo kakvu prepreku.

Kad smo se napokon zaustavili uz rub jedne puste avenije skoro sam se onesvijestio od umora. Bio je to napokon kraj tog beskonačnog i napornog puta. Pozvonili smo na vrata i pospani Iranac nas je propustio unutra. Cijena sobe je bila viša nego je Cheema ranije rekao. 4000T ili službenih 40.000Rl, zato jer sam stranac. Svejedno cifra je bila mala a i u tom trenutku bi za bilo kakav krevet platio puno više.

Soba je bila s WC-om u hodniku i s tvrdim krevetom. Činilo se da spavam direktno na dasci. Nije me bilo briga. Mogao sam napokon leći, odmoriti se i opustiti se. Sve je prošlo dobro unatoč nekim mojim dubiozama tokom zadnjih nekoliko sati. Opravdanim ili ne, neću nikada saznati. Na rastanku se taksist rukovao s nama, kakva promjena u odnosu na nekoliko sati ranije.

Ujutro, iako još uvijek umoran, krenuo sam u potragu za autobusnom stanicom. Bio je to prvi put da šetam ulicama iranskog grada. Nakon Armenije bio je to drugi planet. Noću pusta avenija sada je bila puna vozila i pješaka. Prvi problem je bila orijentacija, nisam znao prema čemu se mogu orijentirati, tj. nisam znao s koje strane ulice se nalazim u odnosu na mapu koju sam imao.

Na ulici sam naletio na jednog turista. S autobusnom mi ni on nije mogao pomoći jer je i on tek stigao. Hodao je uokolo s otvorenim LP-em u rukama. Na kraju sam uzeo taksi i otišao taksijem. Bar je taksi jeftin i može ga se naći na svakom koraku. Do autobusne 750T.

Autobusni kolodvor se kao u većini iranskih gradova nalazi na samoj periferiji. Nisam baš bio siguran da li postoje nekakvi šalteri i kakva je procedura ili se karta može kupiti pored busa. Tražio sam bus do Shiraza na drugom kraju zemlje. I našao sam ga, točnije našao sam dilera autobusnih karata sa najlopovskijom njuškom koju sam vidio na tom putovanju. Cijenu karte mi je spustio sa 85.000Rl na 80.000Rl, znao sam da je i to skuplje nego bi trebalo biti ali nema veze.

Trebalo se još vratiti u hotel po ruksak. Taman kad sam krenuo prema taksistima čuo sam: ”Hey, do you remember me?” Bio je to Cheema kojeg od noćas uopće više nisam vidio niti sam mislio da ću ga vidjeti. Uvijek je dobro u tako stranom svijetu vidjeti poznatu facu, pa makar i friško poznatu. I ovdje mi je pomogao, odveo me do prvog taksista i dogovorio sa njim da me odveze do hotela, pričeka dok uzmem stvari i vrati me natrag. S obzirom na jako slabo ili nikakvo poznavanje engleskog jezika u toj zemlji, učinio mi je dobru uslugu. A uz to i cijena taksija sa čekanjem od 1500T (ili 15.000Rl) je bila niža nego šta bi je sam isposlovao.

Kad sam se vratio natrag na stanicu Pakistanca više nije bilo, vjerojatno je već bio u busu za Teheran kamo se bio uputio. Čim obavi posao čekao ga je isto tako naporan put za natrag. Bilo mi je žao šta se nismo uspjeli niti pozdraviti. Preostalo mi je da odem do svog busa i da čekam polazak.

Bus je bio nov. U Iranu se busevi dijele na ”Volvo bus” i ”Mercedes bus” šta označava klasu autobusa a ne nužno marku. Tako su ”Volvo busevi” noviji, luksuzniji i nešto skuplji. Uglavnom su upravo marke Volvo, što i nije uvjet. Riječ ”skuplji” treba gledati sa rezervom jer i ti skuplji busevi su za moj džep bili izrazito jeftini. ”Mercedes busevi” su stariji, sporiji i jeftiniji. Uglavnom su to prastari Mercedesovi autobusi proizvedeni prije bar 30 godina.

Dok sam čekao prišao mi je jedan tamnoputi klinac kose ofarbane u crveno. Dečko je govorio izvrstan engleski. Htio me navući da kad se vratim u Tabriz da mu se javim pa će mi on srediti nekakav smještaj. Dao mi je i e-mail adresu. Iako sam znao da mu se neću javiti nisam mu to rekao. Išao sam linijom manjeg otpora, slušao sam šta mi priča i time kratio vrijeme do polaska. Pričao je kako ima curu sa Filipina i kako će ona doći živjeti kod njega!? Priča mi se malo razbistrila kad je rekao da je zna preko interneta, u biti nikad se ni nisu vidjeli uživo. Ako taj 17-godišnjak zbilja vjeruje da će jedna mlada Filipinka doći živjeti u Iran sva zamotana… bojim se da će se grdno razočarati, a i bolje da počne vjerovati u vanzemaljce nego u tu svoju priču.

Stajao sam pored busa i pomalo u čudu gledao kako ukrcavaju šuplje blokove leda u nekakav manji prostor kod zadnjih vrata!? Po mojoj slobodnoj procjeni ti blokovi su bili dimenzija 15x15x50 cm. Vjerojatno ih koriste za hlađenje. Kako i na koji način nemam pojma.

Kad je došlo vrijeme ušao sam u bus i sjeo u zadnji dio. Uskoro je do mene sjeo jedan Iranac, muzičar na jednom od njihovih žičanih narodnih instrumenata. Čovjek je bio iz Orumieh i putovao je negdje u smjeru Shiraza na nastup. Stekao sam dojam da je nekakva zvjezdica, odmah mi je dao vizitku i bio je jako pristojan. Kad su mi se raspale sunčane naočale prvo mi je pomogao da potražim ispali minijaturni vijak, a nakon šta ga naravno nismo našli pomogao mi je da koncem privežem staklo za okvir. I tako, sad sam imao pokrpane naočale, izgledale su pomalo smiješno ali su i dalje služile svrsi.

Sjedio sam opušten i čekao polazak… ne zadugo. Do mene su došli nekakvi vozači, prodavači karata i šta ja znam tko sve još. Uzeli mi kartu, nešto raspravljali među sobom i izvukli me van. Nisam imao pojma šta se dešava. Uzeo sam stvari iz prtljažnika i krenuo za njima do drugog busa u blizini. Bus je bio lošiji od prethodnog, svo moje protestiranje nije pomoglo. Rekli su da onaj prvi bus ne ide u Shiraz, lagali su naravno, jer je moj nesuđeni suputnik putovao upravo u tom smjeru a ostao je u autobusu.

Ni do danas mi nije jasno zašto su me frknuli u drugi bus. Nisam imao izbora, kartu sam platio i htio sam se dočepati Shiraza što prije. Prethodni bus je polazio oko 13.00 a trebao je stići na odredište sutradan ujutro. Ovaj u kojem su me premjestili krenuo je tek u 14.00.

Krajolik kojim smo prolazili bio je dosadan, sama pustoš bez nekih posebnih zanimljivih oblika. Da li je to stvarno tako ili sam ja malo oguglao na pustinje ne znam, znam samo da sam se malo dosađivao. Uskoro smo stali pored jedne putničke trgovine uz cestu. To je bila živa ludnica, hrpa ljudi iz mog busa i tko zna sve od kuda, navalila je na šalter iza kojeg su trčkarali užurbani trgovci. Ono šta sam želio kupiti pokazivao sam rukama i nogama. Jezična barijera je ponekad nemilosrdna. Vozači su kupili hrpu dinja, nije mi bilo jasno šta će im toliko toga.

Pala je noć kad smo stali pored još jedne cestovne trgovine. Tu me malo šokirao jedan prosjak. Čovjek je sigurno stariji od 40g., mentalni i fizički invalid. Zbog deformacija nije mogao stajati na nogama pa se guzicom vukao po prljavom podu. I sam je sav bio potrgan i prljav. Jedan od onih slučajeva gdje su se Bog i priroda grubo poigrali ljudskom sudbinom. Njegova pojava je izazivala i žaljenje i šok. Vidjelo se da su i Iranci sami bili zatečeni njegovom pojavom. Za usporedbu, u Indiji se nitko na takvu osobu ne bi ni osvrnuo. Uspio je skupiti nešto sitniša i do tada je bilo sve ok. Međutim tada mu se jedan od putnika narugao na što je invalid burno reagirao – počeo je vikati i lamatati rukama. Odmah su se tamo stvorila dva dečka koji su na brzinu pokušali povezati tko ga je raspalio. Invalid je valjda neka vrsta maskote tog mjesta i ne daju nikome da ga zajebava. Krivac je naravno šutio, invalid se primirio, dečki odjurili na svom motoru a uskoro smo mi ostali nastavili put.

Nakon 2-3 sata počeo sam primjećivati tvrdoću sjedala, sve živo me boljelo a još se nije ni smračilo. Trebalo je izdržati do drugog jutra. Hlađenje u busu je bilo ok… tokom dana. Kad se smračilo i kad je nestalo direktne vrućine počele su moje muke sa smrzavanjem. Ista priča kao i godinu ranije u egipatskom vlaku – klima na maksimum pa tko živ tko mrtav.

Jedva sam dočekao pauzu kako bi izašao iz busa i ugrijao se na toplom noćnom zraku. U daljini su svjetlucala svjetla Teherana kojeg smo zaobilazili. Nisam imao ni najmanju želju da vidim taj ogroman i kaotičan grad. Uz tako limitirano vrijeme bolje ga je zaobići. Putnik koji je sjedio ispred mene na izlasku iz busa je obukao težak sako!? Ništa tu ne bi bilo čudno da van autobusa nije bilo osjetno toplije nego u samom busu u kojem je vladalo najnovije ledeno doba. Čovjek je natucao nešto engleskog pa mi je i postavio obavezno pitanje odakle sam. Iskoristio sam priliku i zamolio ga da kaže šoferu kako bi mogao smanjiti klimu.

Skupa sa šoferima počeo je kasapiti one dinje koje su kupili još tokom dana i iako nisam želio jesti nikakvo voće, morao sam popustiti pred upornim nuđenjem ovih ljudi. Nisu prihvaćali ”ne” kao odgovor, i ubrzo nakon šta bi pojeo nekoliko izrezanih komada odmah su mi u ruke turali nove. Nevjerojatno. Bio sam jedini stranac u autobusu a ovi su se trudili da budu što bolji sa mnom. Dakle to je ta čuvena iranska gostoljubivost o kojoj sam čitao više puta. Meloni su bili stvarno osvježavajući, znaju ljudi šta valja. Kad smo ušli natrag u autobus ovaj sa sakoom kojem sam rekao za klimu, dao mi je taj isti sako da se pokrijem u busu. I opet nije htio ni čuti da neću, bio sam mu beskrajno zahvalan jer me zbilja spasio zime. U međuvremenu šofer je nastojao da u busu ne bude prehladno, ali kako: klimu je gasio i palio svakih desetak minuta. Vjerojatno nema drugog načina nego ili ON na maksimumu ili OFF… Radio je to satima, ako nije bilo druge opcije svaka čast. Malo sam se i osjećao krivim šta sam mu dao posla sa tom prokletom klimom.