U Tabriz sam napokon došao u 09.00. Od samog svitanja bio sam potpuno budan stalno zvjerkajući oko sebe pokušavajući skontati kad će doći trenutak ulaska u grad. Na autobusnoj stanici sam odmah vidio da u ovom djelu zemlje ljudi i nisu tako dragi i fini kao niže, u centralnom. Htio sam ostaviti ruksak na informacijama na nekoliko minuta kako bi mogao slobodno otići do kolodvorskog WC-a, međutim tip unutra me otpilio bez pardona. Nakon kraćeg lutanja to mi je uspjelo tek u obližnjem kolodvorskom restoranu.

Do Bazargana sam trebao otići savarijem, neoznačenim taksijem koji vozi između gradova a polazi s jednog kutka autobusnog kolodvora. 4000T koje je LP navodio bilo je nemoguće postići. Probao sam spuštati sa traženih 7000T i bio sam uporan jer mi je izgledalo kao da plaćam više nego bi trebao, ali uzalud. Mogao sam ili prihvatiti najnižih 6000T ili otputovati pješke. Na kraju kad sam preračunao valute ispalo je da me komotna trosatna vožnja Peugeotom 405 koštala jedva 10 US$. Kad sam nakon kraćeg natezanja dogovorio cijenu uskoro su se našla još dva putnika tako da smo konačno mogli krenuti.

Vozač nije štedio auto, nije dugo ni vozio a već je morao platiti prometnu kaznu. Čini se da je negdje uletio u radar. Hm… čini se da panduri s radarom imaju pune ruke posla s obzirom na način na koji se vozi. Ili su ti Iranci bogat narod, ili su im kazne bagatelne ili ih jednostavno nije briga… Možda je ovo samo jedna od rijetkih kontrola, možda se plaćanje kazni može u Iranu lako izbjeći… ma tisuće misli su mi kolale glavom dok se urbani krajolik polako mijenjao u ruralni a kasnije i pustinjski. Nakon možda dvije trećine prevaljenog puta morali smo stati radi manjeg kvara koji je uklonjen u svega nekoliko minuta, ajde dobro… bar sam imao priliku malo noge protegnuti. Iako je auto bio opremljen klimom, vozač se sjetio uključiti ju tek zadnjih 10km puta. Hvala lijepa, ako sam se do tada krčkao na vrućini mogao sam nastaviti tako i do kraja.

Bazargan, mali pogranični gradić čak i ne izgleda onako zapušteno kakvim sam ga zamišljao. Smješten je ispod visokih stijena pa ga i to malčice izdiže iznad prosjeka, bar na prvi pogled. Napravio sam grešku prije dolaska i nisam se raspitao o tečaju riala i turske lire tako da kad su na mene navalili šverceri valutom nisam imao pojma za koliko me pokušavaju preveslati. Da su nudili nepoštene transakcije nije bilo sumnje ali koliko nepoštene, e to je bilo pitanje. Pojavili su se čim sam se ulovio za ručicu vrata.

Sve sam ih odbio, pokupio stvari i iskobeljao se nekako iz one glasne skupine pobjegavši u zonu graničnog prijelaza. I granica nije baš kako sam si je zamišljao. Nakon policijske kontrole putovnice do same crte razgraničenja ima sigurno još kilometar, dva pogranične zone. No, krasno, slično kao i armensko-iranska granica ali radi ove ću se još morati i ubiti od planinarenja jer je granična crta skroz gore, na brdu. Toplina, umor i magareći teret na leđima baš mi nisu išli u prilog. Kakav prilog… ne znam šta je od toga bio veći uteg.

Nisam pošteno ni zakoračio a pored mene se zaustavio derutni plavi stari kamionet. Iranci mi nude prijevoz do crte za minijaturnih 50T, heh, očito ne znaju da bedaste turiste mogu odrati puno više. Uštedili su mi bar pola sata plivanja uzbrdo u moru vlastitog znoja. Kad sam im na kraju u ruke tutnuo 200T, skoro su popadali iz kamioneta od iznenađenja. Nije bilo skokova veselja ali su se zato na njihovim licima upitnici dali jasno iščitati.

I eto me tu, dugačka i visoka ograda iza koje se nalazi turska zemlja. A s jedne i druge strane ograde hrpetina unezvijerenih ljudi koji se vičući i mašući dokumentima nastoje probiti na drugu stranu. Propusnost je bila zabrinjavajuća, uniformirani gospodar prelaza granice puštao je sporo jednog po jednog zadržavajući ostalu rulju zatvorenim portunom. Taman kad sam se već vidio kako ovdje dočekujem Božić čekajući na prelazak, uniformirani gospodar prelaza granice me pozvao čim me je primijetio. Bacio je pogled na putovnicu i pustio me pored svih ostalih domorodaca. Ponekad je tako dobro biti stranac… granicu sam prešao u samo nekoliko minuta dok je iza mene s druge strane ograde u daljini ostajala graja nesretnika koji nemaju odgovarajuće državljanstvo.

Čak i u toj uskoj pograničnoj zoni su mi prilazili trgovci valutom. Tvrdoglavo sam ih odbijao. Zadnji mi je rekao da činim grešku jer je sa turske strane tečaj nepovoljniji. Nisam vjerovao a trebao sam. S druge strane pustoš. Nema gužve, nema preprodavača valute. Osim nekih bezobraznih tipova. S njima nije bilo pregovora, ili ćeš kako oni kažu ili nikako. Znali su da su jedini. Prihvatio sam tečaj od 9500T za 11TL. Ostale opcije su mi bile da tvrdoglavo zadržim novac i odem znajući da iranski riali van te pogranične zone ne vrijede ništa ili vratiti se nazad u Iran šta je naravno bilo nemoguće. A ovi Turci su definitivno bili odvratno bezobrazni, gledali su me skoro pa s gnušanjem, bacivši mi na kraju novčanice turskih lira na stol. Čak se i psu lutalici ostaci hrane bacaju na decentniji način.

Na izlasku iz pogranične zgrade još veća pustoš. Nema ni traga ljudima koji će me nagovarati da mi je najbolje upravo s njima otići do prvog grada i da upravo oni imaju najpovoljniju cijenu. Ništa. Nula. Zbunjeno sam rotirao oko sebe, polako sam se dovukao do nekoliko parkiranih dolmuša. Dolmuš nije ništa drugo nego kombi vozilo (najčešće marke Ford) koji je uređen u verziji za prijevoz putnika, i to na turski način – sa milijun ugrađenih sjedala na mjestu gdje bi sav normalan svijet ugradio deset sjedala. Pored dolmuša stajao je Kurd koji je dobro spikao po ruski. Čovjek je bio ugodan sugovornik, pravo osvježenje nakon onih barakuda kod kojih sam promijenio novac. U razgovoru s njime kratio sam vrijeme do polaska tj. dok se dolmuš nije dovoljno napunio. Njegova životna priča nije bila ni malo svjetla, uostalom Kurd u Turskoj teško da može na život gledati s optimizmom.

Vožnja do Dogubayazita potrajala je nekih 20 minuta. Usput smo morali proći obaveznu kontrolu na jednom vojnom punktu. Mlade vojnike ja kao stranac nisam uopće zanimao ali zato moji suputnici šverceri cigareta jesu. Malo su površno prekopali po dolmušu ali nedovoljno dobro. Ovi gelipteri su sve posakrivali dole oko nogu, a glavnu riječ u komunikaciji sa vojnicima vodio je jedan stari lisac. Bilo je tu dosta smijeha i iako nisam razumio ni riječi stekao sam dojam da svi skupa igraju samo jednu malu predstavu. Vojnici traže cigarete i znaju da se šverca. Šverceri su znali da vojnici znaju ali su se svejedno opušteno smijali s vojnicima. Da je netko baš htio mogao nas je sve pobacati van i pronaći cigarete kojih ima i kojih nema međutim ništa se od toga nije dogodilo. Samo smo mirno nastavili dalje. Vožnja je koštala 2,5TL.

Dogubayazit je malo mjesto s jednom glavnom ulicom, ništa naročito za vidjeti ali zato idealno za se odmoriti nakon napornog puta. U polupraznom hotelu sobu sam platio 6TL. Na večeru sam otišao u jedan biljar klub…hm, čudna kombinacija – stolovi za večeru nedaleko stolova za biljar. Za odličnu večeru od 9TL ostavio sam 10TL. Pravo osvježenje nakon jednoličnih iranskih restorana. Na kraju večere došao je konobar sa mirisnom vodicom. U početku nisam kužio šta hoće taj tip kad mi je nudio nekakvu bočicu. Demonstrirao mi je taj njihov zgodni običaj i moram priznati da mi se svidio, uliju si malo tekućine na dlan i razmažu je na obje ruke a ponekad i po vratu i licu. Kasnije sam vidio da to ljudi ovdje učestalo rade.

Morao sam nekako ubiti poslijepodne pa sam krenuo u šetnju glavnom ulicom u smjeru Ararata. Htio sam uloviti što bolji kadar ali nisam pojma imao o veličini vojne baze na izlazu iz grada. Uglavnom odmah iza zadnjih zgrada počinje ograda vojne baze i to s obje strane ceste. Baza je upečatljive veličine, ovo šta se vidi sa ceste je vjerojatno samo manji dio cijelog ograđenog područja. S lijeve strane je bio parkiran poveći broj tenkova i kamiona. Zanimljivo mjesto za turista. Naravno da se nisam usudio ni vaditi fotoaparat u takvom okruženju a kamoli ga usmjeriti u bilo kojem smjeru. Jer je vojska i bila u svim smjerovima a opće je poznato da njih nikad, nigdje i u nijednoj državi ne smiješ snimati a kamoli u uvijek problematičnom turskom dijelu Kurdistana.

Odlučio sam odhodati do kraja baze kako bi uslikao Ararat u daljini ali to je bilo lakše odlučiti nego postići. No, ionako nisam imao pametnijeg posla. Bazi čini se nije bilo kraja, usput sam popričao i sa jednim vojnikom na straži, služi vojni rok od 2 godine. Očito je i dečku bilo beskrajno dosadno a sigurno i nema baš priliku vidjeti stranca kako pješači po onim krajevima. Istina, u trenutku kad mi se obratio već sam pomislio da se nalazim na mjestu gdje je to zabranjeno i da nisam vidio znak koji to zabranjuje. Kad ono, čovjek samo željan malo čavrljanja. Kad sam se napokon dočepao kraja ograde s lijeve strane u daljini se opet nazirao nekakav vojni objekt. Ufff, gdje god se okreneš uvijek vojska, ne bi se čudio da je vojna baza veća od samog gradića. E tu sam ipak skupio svu hrabrost, izvukao fotoaparat i junački slikao Ararat u daljini. Nebitno šta sam se prije usmjeravanja fotoaparata u željenom pravcu sto puta bojažljivo okrenuo oko sebe, nebitno šta sam na povratku izvukao memorijsku karticu u slučaju da mi netko poželi oteti fotoaparat u ime snimanja nečeg nedozvoljenog… bitno je bilo jedino to da sam uspio slikati ono šta sam si zamislio, pa makar to bila sasvim osrednja turistička fotografija. Put za natrag izgledao je još duži, imao sam dojam da koliko god hodao da mi grad u daljini bježi istom brzinom.

U nesretnom hotelu nestalo je struje. Nema veze, imao sam svijeću pa nisam morao čamiti u mraku, a da mi usput ne bude dosadno pobrinula se i ta prokleta svijeća koja se počela savijati nedugo nakon šta sam ju zapalio. Još mi i to fali da se izvrne na krevet i zapali ostatak sobička skupa sa bedastim turistom. Pokušavao sam je uspraviti na razne načine, ma i da sam viagru imao i to bi joj dao, ali sve je bilo uzalud. Kako god je postavio uvijek se poslušno pokoravala zakonu gravitacije. Nikad mi nisu bili dragi zakoni koji se nisu dali kršiti, ovaj pogotovo. Na kraju sam priznao poraz – ugasio sam je i utonuo u san.