Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 1,8 Lr (gruzijski lari)
1 US$ = 6,04Kn
1 Lr = 3,4Kn

Pomislio sam da se granica konačno odčepila i da će uskoro i moj bus stići na red za pregled, ipak je sada ispred njega bio još samo jedan. I opet optimizam bez uporišta. I opet je sve stalo. Mi smo bili u Gruziji a autobus s druge strane u Turskoj. Osoblje iz busa, dva vozača i stjuardesa bili su u busu. Bar su oni imali gdje sjesti i odspavati. Mi ostali smo morali sjediti na betonu ili stajati. Na cijelom prostoru nije bilo jedne jedine stolice, klupe da i ne spominjem. Vrijeme je stalo. Sati su prolazili, ništa se nije dešavalo. Odjednom je Gruzijka iz mog busa jednostavno poludjela. Otišla je do carinika i počela vrištati. Nastupila je prava pobuna. Ona i carinik urlali su jedno na drugo, kasnije mi je Makedonac rekao da su si opako i majku spominjali. Zato je i carinik krenuo da joj odvali šamarčinu ali ga je skupina nekako uspjela zaustaviti. Sve je to bilo van pameti. Nakon i te jako bučne i duge svađe činilo se da se nešto pokrenulo ali samo za kratko.

Zanimljivo, za svo to vrijeme odnosno cijelu noć su granicu prelazili skupi automobili, uglavnom sa njemačkim privremenim tablicama. Iako je bilo Opel Vectri, Audia i Volva, najviše je bilo Mercedesa i BMW-a. Nije to baš slika koja bi se mogla očekivati na ulazu u jednu siromašnu državu. Sve je to bilo namijenjeno tržištu kavkaskih republika i vjerojatno tržištu obližnje Rusije. Mogao bi se okladiti da je dobar dio tih vozila ukraden na zapadu. Vozači tih vozila nisu dugo čekali, maksimalnih sat vremena bili su sitnica u odnosu na moje čekanje. Ispada da bi brže prešao granicu da sam negdje popalio kakvu limuzinu i krenuo na istok.

Naš autobus je došao na red tek pred jutro, a i tada je stajao nekoliko sati bez da itko mrdne. Kao da su svi iznenada umrli. Došlo mi je da od muke iskočim iz kože ali nisam imao snage ni za dignuti glavu. A i u čiju kožu bi mogao uskočiti? Nije baš da je bilo nekog izbora u bližoj okolici. Umor je bio sve veći a i glad je postajala sve jača.

Svanulo je a mi smo još sjedili svuda uokolo po betonu čekajući čudo. Primijetio sam da ne vidim dosta faca koje su do pred nekoliko sati bile u blizini. Dosta ljudi je usred noći jednostavno odustalo od čekanja, pokupili su stvari i bez da čekaju bus otišli dalje.

Ujutro smo Makedonac i ja krenuli potražiti nešto za jelo. Tek tada sam vidio da je u krugu graničnog prijelaza i mjenjačnica. Za 40US$ dobio sam 72 larija, 1US$=1,8 lari. Jutro je pokazalo i na kakvom sam mjestu proveo noć – svuda uokolo po brdima su ograde, karaule i ostali vojni objekti. Stvarno nalikuje na logor. Ostavili smo dokumente na porti i odšetali se do susjednih trgovinica. Kupio sam si nekakve bijedne nejestive kekse. Greška. Makedonac je bio pametniji i naručio si je kachapuri, nešto nalik našem bureku ali daleko, daleko ukusnije. Natrag sam se vratio prije njega iz straha da u međuvremenu ne počnu pregledavati naš autobus. Makedonac se vratio lagano bez žurbe, podijelio kachapuri sa mnom a oko autobusa nitko nije ni mrdnuo. Spasio mi je život jer sam umirao od gladi. Stvarno, čovjek je inzistirao da uzmem pola, nije htio ni čuti riječ ”neću”. Kachapuri je bio veličine kao veća pizza ali debljine bureka. Bio je odličan. Stomak mi je pjevao od sreće.

Dok je naručivao kachapuri sreli smo dvije cure, vjerojatno Gruzijke. Jedna od njih je bila tako lijepa i zgodna da je se još i danas dobro sjećam. Nakon ispijenog pića pokupila je svoj kufer i gracioznim hodom skupa s prijateljicom krenula u smjeru Turske. Šteta šta nije putovala mojim busom u kontra smjeru. Svo ono silno čekanje bi mi sigurno lakše palo.

Kad je pregledavanje robe iz autobusa počelo pomislio sam da mi se priviđa. Potrajalo je sve skupa nekih pola sata, sitnica u odnosu na cijelu noć provedenu na granici na betonu. Nije mi padalo na pamet da se guram, bilo mi je svejedno jer ionako moram biti tamo, bio ja prvi ili zadnji na redu. Ušao sam u praznu garažu (autobus je već bio vani na parkingu) i uzeo svoj ruksak – carinik je samo odmahnuo uz osmjeh. Pustio me bez pregleda. A i šta će mene pregledavati, vidi da sam ja samo jedan od blesavih turista.

Još uvijek nisam vjerovao kad je autobus krenuo. Babe koje su sinoć izazvale svu onu gužvu još su bile tamo. Izašli smo van tog prostora i krenuli preko Batumija prema Tbilisiju. Samo sam čekao kad ćemo se okrenuti i vratiti natrag. Ni najmanje me to ne bi čudilo. Kad smo krenuli bilo je 11.00 po gruzijskom vremenu koje je 2 sata ispred turskog. Dakle na prelazak te nesretne granice čekao sam punih 12 sati! Bus je bio poluprazan.

Za razliku od prethodnog, dan je bio sunčan. Cesta do Batumija, najvećeg Gruzijskog grada na moru, vodi uz obalu punu kupača. Na moj užas vidio sam da posred ceste sasvim slobodno klati stoka bez ikakvog nadzora. Zapitao sam se da li je to već Indija? Kasnije sam viđao još svinje, magarce i perad. Sve te životinje su imale svog vlasnika samo šta izgleda nikoga nije brinulo kamo to blago luta, čak ni to šta luta posred magistralne ceste. Cesta je dosta široka, onako kako sam si je zamišljao da bi trebala biti u bivšim sovjetskim republikama. Iz autobusa sam gledao sve one jadne kuće, sve je to djelovalo zapušteno i siromašno.

Nedugo poslije granice opet smo stali pored jedne male improvizirane benzinske pumpe. Iščuđavao sam se gdje ti ljudi toče gorivo. U prizemlju kuće uz cestu bila je nekakva trgovinica sa vrlo limitiranim asortimanom. Vlasnici su u sklopu toga imali i točionicu diesel goriva. To još ni ne bi bilo toliko neobično koliko je neobičan izgled te točionice – odmah uz kuću nalazi se malo dvorište ograđeno valovitim limovima koji su traljavo naklepani jedan na drugoga. Iza tih limova nalazi se veliki limeni rezervoar u kojem se nalazi diesel gorivo. Na rezervoar je nataknuta klasična pipa za utakanje goriva, pipu potegnu preko zida, utaknu u vozilo i natoče gorivo. Nisam Primijetio nikakvo brojilo, čak i ako ga imaju sigurno je i ono neke zastarjele i primitivne izrade. To malo dvorište mi je prije izgledalo kao kokošinjac nego išta drugo. Izvana sa ulice bi se teško moglo zaključiti šta se nalazi iza ograde.

Međutim i prilikom kupovine goriva bilo je problema, opet prepucavanja između šofera i trgovaca. Makedonac je skužio da se radi o nekom prethodnom dugovanju sa strane šofera pa mu ovi nisu htjeli natočiti autobus. Već mi je svega bilo dosta, ovo je bila kao zona sumraka, nikako se voziti 30km u komadu. Ipak morao sam biti tamo. Da je sve išlo po svom toku u ovo vrijeme sam već trebao biti na putu iz Tbilisija u Erevan a ja nisam stigao još ni u Batumi…

Nekoliko kilometara i pola sata kasnije prolazili smo kroz lučki grad Batumi. To je ujedno i glavni grad Adjarie, suptropske pokrajine koja se prije nekoliko godina htjela odcijepiti ali ju je gruzijska vlada silom spriječila. Lider nesuđene nove države je kliznuo. Sjećam se snimki s dnevnika kad su prikazivali nerede i ulice pune uniformiranih ljudi. I Makedonac je rekao da je prošli put kad je tamo prolazio bila sva sila vojske, policije i kontrolnih punktova. On naravno nije imao pojma da se nalazi usred revolucije!? Pričao mi je kako se nije baš ugodno osjećao u toj zemlji i kako je bivšoj ženi umalo pozlilo kad joj se javio i rekao da zemljom putuje sam. Pričao mi je još kako je u Crnoj Gori sreo Gruzijca sa malim sinom i kako se ovaj iznenadio kad je saznao da je Makedonac bio nedavno u njegovoj zemlji. Dao mu je savjet da u njegov rodni kraj nikad ne putuje sam, pogotovo da ne luta vani noću i da se čuva kriminala. Sve stvari koje sam i prije znao a koje nije bilo ugodno za čuti. Nije ni Makedoncu bilo svejedno, da mu nema sina ne bi mu nikad palo na pamet da onamo putuje. Ovo mu je već treći dan da je na putu, došao je busem skroz iz Makedonije. Nisam bio jedini koji nije mogao stajati na nogama od umora.

Kroz Batumi smo samo prošli bez stajanja. Široke ulice bile su pune starih ruskih vozila. Vidjelo se da grad ima dugačku ravnu plažu, to je bila upravo ta plaža gdje su neki dan bili napadnuti, pokradeni i ozlijeđeni oni turisti od kojih je žena postavila upozorenje na LP forumu.

Nedaleko od obale bili su usidreni trgovački brodovi. Ulice pod drvoredima obasjane suncem mamile su na šetnju koju nisam mogao odšetati. Preda mnom je bilo još nekoliko sati vožnje. Nadao sam se da ćemo bar stići po danjem svjetlu. Makedonac me malo zabrinuo jer je rekao da je zadnji put stigao na neki autobusni kolodvor na periferiji koji je više ličio na odlagalište nego na kolodvor. Po opisu nije baš mjesto gdje bi bilo ugodno šetati sam noću, pogotovo ne s ruksakom na leđima.

Put kroz unutrašnjost Gruzije se nastavio. Svuda uokolo bilo je zelenilo, bar u šumama ne oskudijevaju za razliku od novca. Gledao sam sela i kuće pored kojih smo prolazili. Sve je ponovo bilo zapušteno i zaraslo u korov. Ljudi su tamo siromašni, to se moglo vidjeti iz aviona. Teško je povjerovati da netko tamo uopće može živjeti, možda je ispravnije reći da se tamo može eventualno preživljavati. Prolazili smo cestom pored Kutaisija, grada u kontinentalnom djelu zemlje. Stjuardesa u busu je svako toliko nosila hladnu vodu šoferima, tek ako bi joj šta ostalo u rukama dala bi i ostalima. Makedonac je zatražio vodu – nešto mu je odfrfljala na svom jeziku i otišla. Nije dobio ništa, što se nje ticalo mogao je krepati od žeđi.

Negdje na pola puta stali smo radi ručka u selu posred kojeg prolazi cesta. Jedva sam dočekao jer sam umirao od gladi. Okrenuo sam se oko sebe – okruživale su me trošne drvene kućice, imao sam dojam kao da će se svakog trena urušiti. To razmišljanje pojačalo je i ono što sam vidio kad sam ušao u gostionicu: osim stolova i par baba koje služe hranu nisam vidio ništa. Menu, cjenik i engleski jezik je za ovo mjesto bio SF. Nisam znao šta naručiti, kako naručiti ni gdje sjesti. Okrenuo sam se oko sebe i pogledao šta jedu ostali. Kad sam vidio nešto šta je pristojno izgledalo pokazao sam babi prstom i rekao da hoću to isto. Uskoro nam je baba donijela ručak za stol. Makedonac i ja sjeli smo za stol na malenoj terasi pred ulazom. Gušeći se u začinjenoj hrani mogao sam ”uživati” i u pogledu na selo. BMW serije 5 parkiran pred gostionicom izgledao je smiješno pored onih kućeraka. Sa nama je za stolom sjeo i jedan dečko iz Azerbajdžana. Taj pak nije jeo punih 24 sata. Ne znam kako se mogao konrolirati, na njegovom mjestu počeo bi gristi ljude oko sebe. Ručak sam platio 2 larija. Nisam sve pojeo do kraja jer sam od silnih začina sav tinjao. Bolje je ne odmah spalit grlo i želudac ako već nisam navikao na takvu napalm prehranu. Ali da je bilo ukusno, je.

Nisam mogao dočekati taj nesretni Tbilisi. Bilo mi je dosta putovanja, noć prije polaska na put sam proveo jureći uokolo radi pokvarenih auta, drugu sam proveo na drvenoj klupici na aerodromu a treću na betonu na granici. Jedva sam čekao da se klofnem u nekakav krevet, bilo kakav. Cilju smo se sporo približavali, na moj blagi užas autobus je na jednoj nizbrdici drastično usporio. Nismo se kretali brže od 40km/h usprkos tome šta je cesta bila široka i blagih zavoja a gužve nije bilo. Prvo šta mi je palo napamet bilo je da je bus riknuo i da ćemo opet stati. U tom slučaju bi noć dočekali na cesti što nije bilo ni najmanje blistava opcija. Međutim Makedonac je govorio da vozimo tako sporo zbog jako loše ceste. Cesta je zbilja bila izrazito grbava ali ostala vozila su pičila mimo nas normalnom brzinom. Pao mi je kamen sa srca kad smo nakon nekoliko sporih kilometara ulovili uobičajenu brzinu. Ne znam da li je šole usporio zbilja radi loše ceste, da li je bus ipak pravio probleme, da li je čuvao kočnice ili mu se jednostavno vozilo sporo.

Jednom kad smo ušli u Tbilisi to je sve bilo daleko iza mene i potpuno nebitno. Ulice su široke a promet rijedak. Od svih tih kariola šta se truckaju kolnikom uspio sam vidjeti i jedan Porshe 911. Istina bio je stariji model ali uvjeren sam da ga je vozio neki lokalni mafijaš.

Na kolodvor smo stigli negdje predvečer, još uvijek po danjem svjetlu. Imao je Makedonac pravo, kolodvor je izgledao kao neki bezvezni mali parking na periferiji. Mali prostor je bio načičkan parkiranim autobusima. Čim sam uzeo ruksak pitao sam šofera gdje se nalazi hotel na kolodvoru a ovaj mi je rekao da u okolici nema ni jedan hotel ali mi je eto preporučio jednog taksista. Rekao je da je to njegov brat i da će me on odvesti u koji god hotel hoću. Znao sam vrlo dobro da laže kao pas, po LP-u na samom kolodvoru morao je biti jedan hotel za sitnu lovu i u nikakvom stanju. Koliko para toliko muzike. Meni je najbitnije bilo da ne moram nikamo odlaziti, da nađem bilo kakvu sobu gdje mogu prespavati i da ujutro prvim prijevozom odem u Erevan (Armenija).

Dakle opet sam se morao snaći sam, kad sam rekao šoferu da znam da je tu hotel i da hoću tamo odmahnuo je napilano i otišao svojim poslom. Znao je i on za to mjesto ali majmun nije htio reći. Dobro došao u Tbilisi, pomislio sam ironično. Tkz. kolodvor se nalazi na periferiji tik uz jednu zgradu u sovjetskom stilu. U prizemlju su nekoliko majušnih poslovnica namijenjenih za prodaju autobusnih karata i nekoliko manjih trgovina. Starija plavuša koja je radila u jednoj od njih rekla mi je da je hotel na katu unutar zgrade. Bar netko da je od pomoći u toj nesretnoj zemlji. I stvarno, kad sam ušao u zgradu našao sam se unutar velikog praznog prostora iz kojeg su na kat vodile niske i široke stepenice. Odmah na katu bio je ulaz u hotel, hm, ustvari smrdljivu i prljavu rupčagu iznad koje je bio natpis ”HOTEL”. Ušao sam kroz neka vrata i pravo kroz hodnik do recepcije. Tamo sam skužio da sam ušao na drugi ulaz, onaj glavni je sa ulice. Dakle do bilo koje sobe je mogao doći bilo tko a da zaobiđe recepciju, sigurnost=0. Stari koji je radio na recepciji je bio oduran lik, neljubazan i bezobrazan. Nije tu bilo pozdrava ni smješka, čak ni normalne rečenice. Sobe su spadale u kategoriju ”pusti me da vrištim”, bilo ih je sa privatnom i sa zajedničkom kupaonicom. Sobu sa privatnom kupaonicom platio sam 20 larija.

Nakon šta sam otišao pozvati Makedonca i pomoći mu da dotegli nekakve sireve koje je vukao sa sobom planirao sam se napokon istuširati i leći. Nisam baš bio presretan kad sam vidio da je tuš u mojoj privatnoj kupaonici krepan. Ništa tamo nije radilo a ovaj stari sa recepcije se čudio šta mi to smeta. Na kraju sam uzeo sobu sa dijeljenom kupaonicom, koštala je 15 larija, dijelile su je samo dvije sobe ali je bar tuš bio poluispravan. O čistoći i ikakvom komforu ne bi se moglo pričati niti sa opasnom koncentracijom alkohola u krvi. Pretpotopne zavjese su bile nikakve, propuštale su svjetlo izvana, nije naravno bilo čak ni ventilatora a prozor nije bio uopće predviđen za otvaranje. Ništa mi nije smetalo, samo kad sam se istuširao već sam bio drugi čovjek. Na krevet sam rastegao svoje plahte i legao. Napokon.

Makedonca više nisam vidio, znam da je kad je vidio sobu odlučio samo se istuširati i odmah otići kod sina i bivše žene. Najbolje je bilo šta oni nisu imali pojma da je on došao, nikome se nije najavio. Isto tako on nije imao pojma šta ga čeka, da li bivša žena živi s nekim drugim, da li žive još na istom mjestu… Sina nije vidio više od godinu dana, a i kad ga je vidio nije mogao razgovarati s njime jer mali špreha samo gruzijski a ovaj zna sto jezika ali gruzijski ne zna. Tko zna šta se na kraju desilo s njim, nadam se samo da nije uzalud prevalio sav taj put.

Prije nego sam se opustio raspitao sam se za sutrašnji bus, sve je bilo ok, prvi je trebao krenuti već oko 08.00 a da sam htio mogao sam krenuti u roku od pola sata. Ipak bi to bilo previše., riskirao bi da se pretvorim u kofer.