Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 440 Dr (armenski dram)
1 US$ = 6,04 Kn
100 Dr = 1,37 Kn

Ujutro sam se probudio kao što sam i legao, mora da sam spavao tvrdo kao cok. Kad sam na recepciju otišao po putovnicu ponovno nije bilo ni ”dobro jutro” ni ”hvala” ni ”izvolite”. Pokupio sam se i bez riječi otišao ispred zgrade. Za Erevan kažu da ne voze autobusi nego samo minibusi a to su isti Fordovi kombiji kakve koriste za prijevoz u Turskoj. Kartu sam platio na šalteru, 25 larija. Ja babi novac a ona meni rukom ispisan papirić!? Papirić je izgledao kao neki šalabahter. Zbilja zemlja čudesa.

Minibus se relativno brzo napunio. Krenuli smo u 08.20., bar sam tada tako mislio. Tek kasnije sam se sjetio da je gruzijsko vrijeme dva sata ispred turskog a ne jedan kao šta sam računao. Dakle realno smo krenuli u 09.20. Prije polaska se šofer umalo poklao sa šoferom jednog drugog minibusa, vjerojatno radi voznog reda, odnosno tko će prvi na vožnju. Primijetio sam da je uzeo papirić koji mi je dala baba na šalteru i otišao s njim do šaltera. Možda je radi toga bila galama? Ali to su samo moje pretpostavke, šta se mene tiče mogli su se poklati i zbog manje gluposti.

Kroz centar grada nismo ni prošli već smo direktno odjurili na glavni put prema granici. Počela je mahnita vožnja. Vozaču se jako žurilo. Taj je vozio kao da je stavio ciglu na gas. Znao sam da su ceste užasne ali ono po čemu je divlji vozač jurio se jednostavno ne može nazvati cestom. Točnije, ne može se nazvati nikako. Ipak to je bio glavni pravac koji povezuje dva glavna gradu dvaju država. Kombi se sav tresao, bio je na rubu dezintegriranja. Nije bilo 10m ravnog dijela ceste, sve grbavo i puno rupa. Cesta je bila osrednje prometna i voziti se po njoj bilo je pravo umijeće. Prvo radi katastrofalnog stanja asfalta, a drugo radi svih tih vozila koja su pri punoj brzini nastojala izbjeći sve te rupe i grbe. Tako smo se i mi vozili malo na desnoj malo na lijevoj traci. Sreća u svoj toj nevolji je da je cesta dosta široka, pa se nekako svi uspiju i stisnuti i proći. Takva vožnja potrajala je dobrih 45 minuta. Prisjećao sam se svih onih vožnji po neasfaltiranim cestama Bolivije, čak te ceste su bile daleko udobnije nego ove kvaziasfaltirane. Gledao sam kako sve te Lade i Volge poskakuju uokolo, staroj Ladi ispred nas se zadnji kotač odvojio od asfalta od silnih rupčaga.

Imao sam tu čast vidjeti i putnički vlak na liniji Erevan-Tbilisi, pruga je neko vrijeme išla usporedno sa cestom. Išao bi bio vlakom da nema nekakav blesavi vozni red, parne dane vozi u pravcu Erevana a neparne u pravcu Tbilisija. Kako sam ja putovao na neparni dan vlak sam mogao i zaboraviti. Možda je i bolje, vozi cijelu noć a sudeći po oronulom izgledu vagona prepunih rđe sumnjam da je unutrašnjost na boljem nivou.

Do gruzijsko-armenske granice nije trebalo dugo. Granica je bila čista suprotnost od one na kojoj sam čamio prije dvije noći. Most preko rijeke, sa svake strane kontejner ili kućica, zastava i vojska. Mi putnici smo se iskrcali i čekali red na šalteru dok nas je vozač pričekao s druge strane granice. Vidjelo se da je svakodnevno tamo, možda i više puta, sve pandure je poznavao.

Granicu sam prešao pješke, u malom kontejneru sam u roku od 15 minuta dobio vizu. Cijena 30US$. Odmah zatim sjedio sam u jurećem kombiju za Erevan. Prelazak granične crte bio je brz i bezbolan.

Cesta kojom smo prolazili bila je uža od prethodne ali u osjetno boljem stanju mada još uvijek daleko od normalne ceste. Putem smo pokupili još putnika. Bio je tu i jedan bračni par sa dvije curice. Nakon nekog vremena curama je pozlilo. Roditelji su im davali nekakve najlone gdje su obje praznile sadržaje svojih želudaca. Nije baš bila neka scena, gledao sam u zelenilo kroz koje smo divljački vijugali. Kako su prozori bili otvoreni, propuh je sve neugodne mirise raznosio prije negoli sam ih mogao osjetiti.

Nakon kraće vožnje stali smo na jednom odmorištu uz rijeku. Odlična prilika da malo protegnem noge. Odmorište je sačinjavalo nekoliko sklepanih baraka sa drvenim klupama i stolovima.

Pored svih ostalih čuda nisam se mogao načuditi glupom načinu krpanja ceste. Zbog štednje i nedostatka novca ne obnavljaju cijelu dionicu nego samo dijelove ceste u najgorem stanju, tj. rupe. Odrežu komad asfalta u kvadratnom obliku a rupu prekriju friškim asfaltom. Međutim oni prvo odrežu više takvih kvadratnih rupa raznih dimenzija pa ih onda sve skupa zakrpaju. Rezultat je apsolutno cijela širina ceste prekrivena kvadratnim rupama dubine i do 10 centimetara!? Dužina tako izrovanih dijelova ceste bila je i po nekoliko stotina metara. Rupe nije nikako bilo moguće zaobići, vozač je usporio i iako ih je maksimalno nastojao izbjeći krivudanjem po cesti, jednostavno je morao voziti i po njima. Katastrofa. Na takve raskopane dionice nailazili smo cijelim putem sve do Erevana. Od silnog drmusanja bio sam lud k’o bik.

Ulazak u Erevan bio je sličan ulasku u Tbilisi, korov, zapuštena okolina, stara ruska vozila i miris siromaštva. Dolazak pred poluraspadnuti autobusni kolodvor nije bio traumatičan. Taksiste koji su mi nudili prijevoz sam s lakoćom odbio. Kolodvor je opet na periferiji, nisam imao armenske valute i nisam znao gdje bi mogao kupiti nešto armenskih drama. Pitao sam vozača koliko drama mi nudi za 10 larija – 2000 drama. Nisam imao ni najmanje ideje koliko je to blizu realnom tečaju pa sam se poslužio jednostavnim i logičnim trikom – složio sam facu u stilu ”’to je malo, jesi li ti lud?”. Ovaj mi je brže bolje rekao da ako mi ne odgovara da odem u mjenjačnicu u zgradi kolodvora. Odlično, na jednostavan način sam došao i do te informacije. Da sam išao pitati bilo koga drugoga vjerojatno bi to rezultiralo zbunjenim pogledima jer se i tu može na prste nabrojati ljude koji govore engleski. Armenski je zato za mene potpuna nepoznanica, ali ionako skoro svi znaju ruski pa sam se nekako i uspijevao sporazumjeti. Ali samo sporazumjeti na nekoj vrlo osnovnoj razini, sve kompliciranije kao pitanje ”gdje je mjenjačnica” bi bio napor i za mene i za potencijalnog sugovornika.

U mjenjačnici je tečaj naravno bio bolji i tamo sam za preostala 23 larija dobio 5060 dr. Za 1US$ su inače nudili 440 Dr. Mjenjačnica se nalazi unutar oronule zgrade kolodvora uz rub većeg prostora koji služi kao čekaonica. U čekaonicu se nalazi nekoliko redova prastarih i olinjalih fotelja, mislim da se nisu čistile od kad su prije 500 godina tamo montirane.

Odmah uz mjenjačnicu nalazi se mala pošta, a to je ono šta mi je trebalo. Izvukao sam svoj LP i počeo nazivati telefonske brojeve kako bi si našao privatni smještaj bez suvišnog lutanja. Na papir bi zapisao broj koji bi cura s druge strane pulta nazvala. Nakon šta bi se raspitao za smještaj vratio bi slušalicu službenici kojoj bi osoba s druge strane žice izdiktirala svoju adresu. Službenica mi je tako na armenskom napisala nekoliko adresa koje je bilo dovoljno pokazati taksistu bez suvišnog objašnjavanja. Jednostavno. Te napisane adrese su za mene bile enigma, Armenci osim svog jezika i svoje posebne armenske crkve imaju i svoje posebno armensko pismo. Imaju više od 30 slova a neka istovremeno mogu poslužiti i kao brojevi. I sama spoznaja da imaju takva pravila nepovratno mi je odagnala želju da pokušam prepoznavati armenska slova. Nema smisla si zamarati mozak. Ionako su svi važniji natpisi napisani na ruskom a to je bilo sasvim dovoljno, ćirilicu znam čitati a ruski je ponekad dosta sličan hrvatskom. Kad sam završio s telefoniranjem ispalo je da mlađahna službenica sasvim solidno govori engleski. Pa šta ne kažeš?

Potraga za taksijem nije stresna kao na nekim drugim meridijanima. Točnije ima ih, ali ni jedan ne juri za strancem čim ga vidi. Šta se njih ticalo mogao sam do centra i na noge. Moja želja da se odvezem velikom starom Volgom je propala jer ovaj iz ne znam kog razloga nije vozio do centra. Ušao sam u jednu prastaru Ladu, auto u takvom stanju da ga kod nas čak ni u otpadu ne bi rado primili. Tarifa do cilja 1500 Dr. Nisam se puno ni cjenkao, sve je bilo obavljeno u dvije rečenice.

Čim smo se spustili u širi centar vozač je stao, izvadio plastičnu 1,5-litarsku bocu s benzinom i ulio u rezervoar. Vidio sam da još nisam ni svjestan razmjera besparice u ovoj zemlji. Ovo sipanje litre i po benzina je bila pretužna scena. Pogotovo šta je taksist bio jedan sasvim normalan čovjek koji je samo razvozio ljude uokolo, za razliku od svih onih barakuda koji samo gledaju kako da ti zavuku prste u džep. Na kraju mi je pomogao naći točan ulaz gdje sam trebao poći. Izašao je van auta i potražio skupa sa mnom, a da to od njega nisam očekivao.

U Armeniji je najjeftinije unajmljivanje sobe u privatnom stanu. Hoteli su osjetno skuplji. Baba Anahit, kod koje sam uzeo sobu je kćer poznatog armenskog slikara i živjela je potpuno sama. Stan je bio velik i prostran ali ono najzanimljivije su bile slike, ama baš svaki zid u stanu bio je prekriven slikama, najvjerojatnije uradcima njenog oca. Soba je bila velika, sunčana, a sa svim onim slikama i klavirom djelovala je kao samo jedna od prostorija muzeja. Međutim u toj sobi je bila jedna sitnica koja mi se nikako nije svidjela a to je da sam imao cimera.

Bio je to jedan mladi Iranac armenskog porijekla, dečko iz bogatije familije koji valjda redovito dolazi u Armeniju na odmor. U sobi na drugom kraju stana su bila još dva brata, njegovi prijatelji. Kako sam se ubrzo uvjerio dečki su bili jako pristojni tako da su se sve moje dvojbe oko cimera uskoro pokazale neosnovanima.

Prije nego sam mogao odmoriti stare kosti Anahit me provela po stanu objašnjavajući svaku sitnicu. Svaku rečenicu kojom mi se obraćala započinjala je sa mojim imenom. Nakon kraćeg vremena mi je moje vlastito ime tuklo u glavi poput čekića. Tako sam doznao da imaju problema s vodom pa je preko noći ni nema. Ufff. Da bi doskočila redovitoj nestašici baba je u kupaonici parkirala nekoliko plastičnih kanti s vodom, a još pored njih je iznad kade dala napraviti dodatni otvoreni spremnik vode. Bio je napravljen od prozirnog pleksiglasa. Kako je spremnik praktički priljubljen uz plafon, da ne smeta bio je velike površine i niskih bočnih stranica. E taj spremnik se mogao koristiti samo u izuzetnim situacijama, tj. onda kad ni voda iz kanti ne bi bila dovoljna.

Jedva sam dočekao da odem malo u šetnju, i tu se suočio s prvim problemom. Bila je nedjelja. Pa dobro, nedjelja k’o nedjelja, problem je bio u tome da mjenjačnice nisu radile. Gdje god bi došao poljubio bi vrata. Dobro, nije panika… još. Sobu sam ionako plaćao po 10$ na noć i to u dolarima, a za svoje potrebe sam imao još dovoljno.

Nisam uspio naći traženi restoran pa sam ušao u prvi na koji sam naišao. Bilo je to pomalo čudno mjesto skriveno iza trgovine čaja!? Stječe se dojam da je čovjek prvo otvorio trgovinu a kako mu je odostraga ostala jedna neiskorištena prostorija rekao je sam sebi ”pa zašto ja tu ne bi imao još jedan mali restorančić?” I bi tako, a gladne mušterije prvo se moraju dodatno zbuniti. Čekajući na jelo uslijedili su trenuci beskrajne dosade, ništa se nije dešavalo. Mogao sam samo proučavati konobaricu koja je bjesomučno drndala po mobitelu šaljući SMS poruke. Na kraju su me još i zavaljali za bocu vode. Naplatili su je iako ju nisam naručio a ja nisam reagirao jer sam bio uvjeren da je to nekakav ”service charge”, ili kako god ovdje nazivaju one legalne pljačkaške dodatke uz redovnu cijenu hrane.

Prošetao sam gradom i moram priznati da u Erevanu nema baš ništa spektakularno za vidjeti. Nekoliko godina ranije, u širem centru izgrađena je nova velika crkva. Glatke i čiste linije unutarnjih površina uz sveprisutni minimalizam jasno svrstava ovu crkvu u moderno doba. Ono šta se nikako ne uklapa je okoliš. Široka staza koja vodi uzbrdo do same crkve prolazi kroz travnjak. Hm, travnjak nekad bio. Travurina je toliko visoka da sam stalno osluškivao hoće li neka divljač iskočiti van. Nikad se to ne kosi, a takvo je stanje i u ostatku grada. Korov visine pola metra gdje god se okreneš, osim na centralnom trgu koji je izveden u širokom sovjetskom stilu. Osim korova, posvuda po ulicama teče voda!? Cijevi nezaustavljivo puštaju na sve strane i čini se da nikoga nije briga. Tragično, koliko god imaju vode toliko imaju katastrofalnu vodovodnu mrežu tako da redukcije niti ne iznenađuju. Hodajući dalje došao sam do jedne od tržnica. Ovako poluprazna sa samo nekolicinom prodavača i kupaca djelovala je žalosno, mada sumnjam i da tokom radnog dana ostavlja bolji dojam.

450 Dr je bila cijena sata interneta, a Internet caffe je bio fenomenalan. Veliki prostor, udobne stolice, mogućnost naručivanja pića. Sve bi bilo u najboljem redu da tipkovnica nije bila naštimana da ispisuje rusku ćirilicu šta sam naravno primijetio tek nakon šta sam nakuckao nekoliko redova maila. Zovem plavušu koja naplaćuje sate, ona nema pojma ni o čemu. Ona je tamo ionako imala samo dekorativnu ulogu. Tek onda mi je pomogao jedan od korisnika pokazavši način za prebacivanje na latinicu.

Iako je cimer bio ok, hlače sa novcima sam noću držao ispod jastuka. Ne vjerujem nikome kad je novac u pitanju.