Do aerodroma sam namjeravao ići dolmušem koji je polazio ispred poslovnice Turkish airlinesa… problem je samo bio naći ispred koje. I taj sam misteriji riješio dan prije tako da sam mogao mirne duše donijeti svoje stvari u poslovnicu i čekati. U mojoj glavi je povratak kući već započeo tako da su se sva čekanja kao i obično činila dužima nego inače. U čekaonici je direktno tuklo jako jutarnje sunce. Vrijeme sam kratio ispijajući ponuđeni čaj i pokušavajući pogledom pomaknuti kazaljke na satu. Jedino šta mi je od svega toga uspjelo je uspješno ispijanje čaja.

Brzo smo se dovezli do omanje aerodromske zgrade. Bio je samo jedan šalter za check in, sasvim dovoljno jer sumnjam da osim tog leta za Istanbul ima još koji. A i ako ima definitivno nemaju u istom terminu. Jedino šta je trebalo malo duže čekati… no, da je sva životna muka u čekanju bilo bi to super.

Prtljagu koju sam predao na šalteru opet sam vidio netom prije ukrcaja u avion. Bila je vani na podu ispred zgrade, i to ne samo moja nego je tu bila poslagana prtljaga svih putnika. Imaju zanimljiv i jednostavan sistem: prije ulaska u Airbus prođeš pored raznoraznih kufera, pokažeš na svoj i uđeš u avion. Ovi dole zgrabe ono šta si pokazao i ubace u prtljažni prostor. Jednostavno i efikasno, heh… kome još trebaju kompjuteri, pokretne trake, označavanja i šta se sve ne koristi prilikom ukrcaja stvari u avione. Ovako sam barem bio 100% siguran da stvari lete skupa sa mnom. Međutim iako se procedura čini toliko jednostavna da jednostavnije ne može biti ipak se našlo nekoliko lumena koji su u avion uletjeli kao tuke. Ne znam, bilo je dovoljno gledati šta drugi rade a i prošli su na dva metra pored svojih torbi. Na kraju se desi da svi sjede u avionu a pored aviona na pisti leži još desetak kufera. Ljudi dole trčkaraju oko njih, gledaju brojeve pa onda njihov kolega u avionu proziva zaboravnog i smušenog putnika. Putnik trči dole, pokazuje na svoju imovinu i opet juriša gore u avion. Taj mali leteći cirkus potrajao je dobrih 15-ak minuta.

Nakon polijetanja nisam znao šta da mislim. Pilot je nekako neobično upravljao, iako je polijetao s jednog pustog aerodroma na istoku Turske nekako je čudno vrludao. Vjerojatno ima takav plan puta ali meni je svejedno svo to nebesko vijuganje bilo pomalo neobično. Ali jednom kad je ulovio pravac prema Istanbulu let je protekao ugodno.

Idući let za Zagreb imao sam tek drugi dan tako da sam si trebao naći nekakav smještaj. Na kraju je ispalo da je to u kolovozu lakše pomisliti nego napraviti. Veliki ruksak sam ostavio u garderobi na aerodromu jer nije imalo ikakvog smisla tegliti ga do centra.

Do Sultanahmeta sam došao uobičajenim načinom, kombinacijom vlaka i tramvaja. Efikasno i jeftino. Sobe koje su bile slobodne bile su preskupe, one su dolazile u obzir tek u slučaju da se ne nađe ništa drugo. Ovaj put sam se preračunao i dosta sam se nahodao po vrućini u potrazi za smještajem. Sve puno. Tek sam našao slobodno mjesto u jednom mjestu i to za 18TL. Problem je bio da sam za tu cifru sobu trebao dijeliti sa još drugih petoro ljudi: tri Koreanke koje su engleski jedva natucale i jedan talijanski par. Pored toga je soba bila toliko mala da su svi kreveti bili praktički jedan do drugoga. Nisu čak imali ni posebne ormare s ključem gdje bi mogao ostaviti svoje stvari. Kao, reče dečko sa recepcije, još nikad tamo nisu imali neku krađu. Ma naravno, a i ja sam do Istanbula doletio letećim tepihom… Bezvezarija, ali nakon dugotrajnog lutanja po cijelom kvartu to je bilo jedino šta sam uspio naći a za one skupe sobe bio sam preškrt.

Prihvatio sam, jednostavno me nije bilo briga. Tu zadnju noć ću nekako izgurati. Kad sam na ulici vidio prodavača hamburgera po 1TL raspoloženje mi je naglo poraslo. Kad sam taj isti hamburger nakon par minuta držao u rukama smijao sam se sam sebi i svojoj naivnosti. Ja budala sam očekivao da ću dobiti jedan od onih pravih hamburgera koje jedem po fast foodovima kakve imam doma. Na kraju sam dobio jedan od onih hamburgerčića kakvi se mogu naći u McDonald’su.

I cijene u restoranima su mi izgledale previsoke. Ok, u odnosu na cijene kod kuće bile su u redu ali nakon jeftinog Irana i drugih dijelova Turske ovi su stvarno bili skupi. Trebalo je malo potražiti izvan glavne turističke zone pa bi se dalo naći nešto po normalnim cijenama, ali svoje zadnje sate radije sam želio potrošiti na obilazak.

Otišao sam na čuveni istanbulski bazar, ”strašno” mjesto gdje se siroti nezaštićeni turisti trebaju mučki cjenkati za suvenire dok ih istovremeno povampireni trgovci na sve moguće načine nastoje odvući i zatočiti u svoje trgovine – bar sam takav dojam stekao slušajući i čitajući mnoga iskustva svojih zemljaka koji su prije mene na tom mjestu krenuli trošiti svoje novce. Zanimalo me da li je to stvarno tako strašno. Nije. Točnije, trgovci k’o trgovci, ali ni izdaleka to nije izgledalo kao šta neki vole napumpati.

Bazar je jako velik, čak nije ni velik, ogroman je. I dobro izgleda, sve načičkano trgovinicama i puno ljudi. Međutim nitko nije jurio zamnom, navlačio me ili bio neugodan. Većina njih je potpuno mirno stajala pored svojih trgovina. I kad bi pitao za nešto, ni u jednom trenutku nisam osjetio nikakav presing da nešto moram kupiti. Normalno da ti oni pokušavaju uvijek nešto uvaliti ali je sve to na nekom normalnom nivou. Trgovci na istanbulskom bazaru su dobra mala djeca u odnosu na njihove kolege u nekim drugim dijelovima svijeta.

Jedini pravi problem bila je orijentacija u onom labirintu, bio sam sav nekako smušen. Na kraju sam jedva pronašao izlaz. Odnio sam novokupljene suvenire u rupu zvanu hotel i otišao dole do Bospora. Ovaj put sam htio probati toliko hvaljenu frišku ribu ulovljenu na obali. Pecaroši je ulove i odmah tamo ispeku. Riba k’o riba, nije loša ali je ovaj gdje sam je uzeo nije očistio od kosti tako da sam više vremena potrošio čupajući kosti iz grla i zubiju nego uživajući u jelu. To šta je riba ulovljena u vodama kojima plove nebrojeni trgovački i putnički brodovi svih vrsta i veličina bilo je potpuno nebitno. Znao sam da je vjerojatno zatrovana kao nuklearka iako se na to nisam obazirao previše.

Uskočio sam na jedan od putničkih brodova koji povezuju dva kontinenta i otplovio u Aziju. Na drugoj strani nisam naišao na ništa vrijedno spomena. Zadržao sam se u ograničenom području uz obalu, prošetao malo gore-dole pa opet drugim brodom natrag u Europu.

Ako je spavaonica gdje sam trebao provesti noć imala nešto pozitivno onda je to pogled sa Plavu džamiju. Noću je lijepo osvijetljena. Dole na ulici razni restorani i barovi bili su puni. Dobra vijest za one koji su imali nekakvo društvo za provesti večer vani.