Lijenost je pobijedila tako da sam u šetnju gradom krenuo tek oko 10,30. Dobro sam se osjećao. Ceste prometne, kroz križanja se juriša na crveno i zeleno, kako kome padne na pamet. I to pored policije koja stoji pored križanja i sve to naravno tolerira. Pločnicima jurišaju motoristi pa ni tamo nema nekog mira. Krenuo sam u obilazak džamija. U prvoj sam već naletio na društvo. Odmah su mi se prikrpala dva Iranca koji su vladali dosta dobrim engleskim jezikom. Dečki su bili ok i prepuni pitanja i želje za jednostavnim razgovorom. Sjedili smo na tepisima prekrivenom podu džamije i klafrali. Vrijeme nije postojalo, imao sam ga na izvoz.
Kasnije su naletili Nicolas i Ainoa pa sam im se prikačio za daljnji obilazak. Ove Irance sam još jednom nakratko sreo u drugoj džamiji. Nicolas je vodio pa smo se nas troje fino pogubili, nismo imali pojma gdje smo. Moja standardna greška kad s nekim idem uokolo je da ne razmišljam više o pravcu. Malo po malo ulovila me malaksalost i slabina. Vrućina je ubijala. Još sam uz to stekao dojam da im dođem kao neki višak pa sam se uskoro pokupio na svoju stranu. Ni sam ne znam kad sam uspio raskrvariti nožni palac… sve bolje od boljega. Vratio sam se u hotel da bi kasnije završio u nekom bezveznom, mračnom i praznom no name restoranu na prometnom križanju. Jeo sam samo rižu, nema šta… dosadno bezukusan ručak.
Poslije podne kad sam malo došao k sebi otišao sam si kupiti kartu za Esfahan, odabrao sam polazak u 12.30 kako bi izbjegao eventualne ranojutarnje muke sa stomakom. Za natrag sam uskočio u prvi taksi i budući da nisam znao kako objasniti na farsi jeziku ”Alex prison” rekao sam šoferu da me vozi do jednog hotela blizu ”Alex prison”. Taman kad smo došli u poznatu zonu iskočio sam vani. Taksist je bio primjetno zbunjen, nije mogao povezati da meni taj hotel služi samo kao pravac i da nemam nikakvu namjeru ići tamo. Nije ni bitno, nije mi bilo ni na kraj pameti objašnjavati mu išta. Hvala lijepa na vožnji, platio sam i otišao svojim turističkim putem.
Alex prison i nije baš neko posebno interesantno mjesto, dođe kao neki omanji muzejčić. Na ulazu su bila dva starčića koji su me podsjećali na mog pokojnog djeda. Ulaznica je bila 200T, na izlazu sam im dao još 100T. Kasnije sam se kajao šta im nisam dao i više… utisak koji su na mene ti starci ostavili i sjećanja koja su izazvali bili su prejaki. Jedino stvarno zanimljivo je bio toranj vjetrova koji sam napokon mogao vidjeti iznutra. Radi se o posebnom kvadratastom tornju izgrađenom na način da ispod njega uvijek pirka neki osvježavajući vjetrić i tako rashlađuje ukućane. Ima ih podosta po cijelom gradu ali tek ovdje sam se mogao uvjeriti kako to doista funkcionira.
Vratio sam se lutajući po uličicama starog grada. Motoristi po svuda, odsvuda, i stalno. Ne postoji mjesto gdje oni ne voze. Na Amir Chaghmagh (pred hotelom) sreo sam Mađare. Dečki su preko studentske iskaznice kupili ulaznice za ulaz u građevinu koja krasi trg. I tako jeftina ulaznica bila je još jeftinija. Kartu su kupili i meni ali nisu htjeli ni čuti da ju platim. Skupa smo se popeli do gornje terase od kuda puca pogled na grad. Kružno i usko stepenište do gore vodi kroz ”minarete” koji to u stvarnosti nisu, već samo imitacija.
Još sam se malo vrtio po krovu hotela i napravio nekoliko noćnih slika prije nego sam se povukao u sobu na spavanje. Ali ovaj put sam zatvorio klimu i spavao u majici.
