Polako, vrlo ležerno sam se spakirao, pozdravio sam se sa ono dvoje privremenih suputnika i nažicao od čovjeka na recepciji da mi na farsi jeziku napiše poruku za šofera autobusa: ”U slučaju da mi stomak opet pravi gadne probleme neka zaustavi autobus.” Ovaj put sam se osigurao od jezične barijere u slučaju frke. U strahu su velike oči, ponekad i gigantske.

Na autobusni kolodvor me vozio navodni nećak od ovog recepcionara, dečko je bio jako mlad ali je zato spremno trabunjao neke budalaštine o USA i Izraelu… No dobro, možda i nisu budalaštine, ali ovo je bio prvi put da od bilo kojeg Iranca čujem tako nešto a i nisam baš bio raspoložen za nekakve političke diskusije, govore ili šta god. Cijena te kratke vožnje s političkim ispiranjem mozga bila je uobičajenih 1000T.

Na kolodvor sam stigao 45 min. prije polaska autobusa. Još jednom sam se mogao uvjeriti kako su Iranci ljudi od pomoći. Čim sam došao upitao sam jednoga ako mi zna reći koji je od parkiranih autobusa moj budući da nigdje ni slova nije pisalo na latinici – nije znao. Otišao sam u čekaonicu gdje sam proveo nekih pola sata, a kad sam izašao vani sad već zaboravljeni tip kojeg sam upitao za informaciju mi je pristupio i odveo me do pravog autobusa. Oduševio me je. Uz to još sam jednom skočio na WC dok mi je jedan drugi Iranac malo pričuvao stvari. Pa neka kažu da su ovdje ljudi ovakvi i onakvi… U autobus sam ušao tek nakon šta sam još jednom provjerio da li je to pravi bus, iako su ljubazni u želji da ti pomognu znaju ponekad dati i krivu informaciju. A stvarno ne bi bilo zgodno kad bi umjesto na zapad krenuo recimo u kontra smjeru. Sarah na kraju ipak nisam nazvao, bilo mi je malo krivo ali tako je ispalo.

Vožnja busom činila se beskonačna, barem sam ja imao osjećaj da je nevjerovatno spor. Pored mene je sjedio proćelav čovjek tridesetih godina, dobroćudnog izgleda i oskudnog poznavanja engleskog jezika. Rekao je da u Esfahan odlazi u potrazi za poslom, nadam se da je imao uspjeha. Još je rekao kako se boji da će ih Amerikanci bombardirati… lako meni kao turistu, ja dođem – pogledam – odem. A oni tamo moraju živjeti u strahu od novog ratnog užasa. Već do tada sam si umislio da sam bolestan i da mi nešto sa stomakom ne valja pa sam puhao na hladno. Pozatvarao sam svu ventilaciju iznad mene da mi ne puše vjerujući da će mi to pomoći. Na moje iznenađenje i curica u sjedalu s druge strane prolaza je krenula zatvarati ventilaciju iznad nje kako bi mi pomogla. Na kraju vožnje dao sam joj kolač i sok koji su nam podijelili na početku vožnje. Točnije, utrapio sam to njenoj materi jer je malecka bila toliko sramežljiva da se nije usuđivala to uzeti. Vidjelo se iz aviona kako su oči silno htjele ali ruke se baš nisu slagale s tom odlukom. Super dosadna vožnja po pustoši bez kraja završila je negdje oko 17.00 i to na jednom manjem sporednom kolodvoru.

Ima još jedan glavniji na koji moj bus nije odlazio. S jedne strane je to dobro jer nema velike gužve i mogućnost da sretnem nekog gnjavatora koji želi zaraditi na meni je osjetno smanjena. Tu sam naišao na jedan mali neočekivani problemčić koji je s obzirom na vrućinu, ruksak, i muke sa stomakom bio i dosta nezgodan: nije bilo taksija!? Da ne povjeruješ, obično oni mene nanjuše i prije nego promolim nos iz busa ali sada od taksista nije bilo ni traga i glasa. Zbunjeno sam se na vrućem asfaltu okretao oko sebe i tražio bilo šta da me odveze do centra. Gotovo većina autobusnih kolodvora u Iranu je smještena na periferiji gradova, tako da taksi uvijek treba… osim ako se baš ne želim samoubit kilometrima tegleći sebe i ruksak na +50°C.

Prvo sam odbio jednog sumnjivog tipa i tek onda sam nekako našao taksi… pitao sam se da li sam još uvijek u istoj zemlji.

Odvezao sam se do hotela Amir Kabir, preporučenog u LP-u, mjesta gdje čak imaju i sef na recepciji, internet, mjesto gdje ti posreduju kod kupovine karte busa, vlaka, aviona ili i space shutla ako treba… kako će se kasnije pokazati bit će to pogreška. Imali su samo trokrevetnu sobu, bar mi je tako rečeno, i to za povisokih 10.000T. Jedino šta je u sobi bio umivaonik i frižider koji nije bio uključen. Hotel se nalazi gotovo u centru, točno na jednoj od prometnijih avenija tako da je na prvi pogled izbora restorana bilo dovoljno.

Bar sam ja tako mislio da bi na kraju skopčao da sam uglavnom osuđen na minijaturne fast foodove. Nevjerovatno je kako su u mali prostor uspjeli uglaviti ne samo maksimalni broja mikro stolova i stolica već su zahvaljujući i visokim stropovima uspjeli dodati i nekakav međukat. Ušavši u jedan od tih, nazovimo ih fastfudića, osjećao sam se kao u Barbie kućici. Još je tamo gdje sam jeo posluživao patuljak tako da je osjećaj bio potpun. Falafel i sendvič – 500T. S obzirom da je bio neradni petak i da je većina toga bila zatvorena još sam dobro i prošao. Prije toga sam uletio u Sady restoran preko puta hotela. Ušao sam u veliki pusti prostor prepun postavljenih stolova. Konobar leži na stolicama, nitko ni da trepne. Kad sam skontao da je to zatvoreno, pokupio sam se ća, šta ću.

Odgegao sam se lagano do Imam squera, kažu drugog po veličini trga na svijetu. Zbilja je impresivno velik, ali lako za veličinu, građevine tj. džamije kojima je okružen mu daju onu pravu ljepotu i sjaj. Površina trga prekrivena je šetnicom i plitkim širokih bazenima u kojima se klinci u igri zalijeću. Šteta jedino šta je bilo oblačno pa su slike ispadale suprotno od onoga šta sam želio. Uobičajenih gnjavatora koji vole turistima piti krv na slamčicu naravno da nije falilo.

Na povratku mi je na ulici pristupila jedna 15-godišnja cura, hm… izgledala mi je koju godinu starija… i upitala ako može malo razgovarati samnom. Taman, bar da s nekim ubijem vrijeme. Naravno, bila je u pratnji sestre i mame koje nisu kužile riječ engleskog pa su se kao privjesci vukli za nama. Heh, bila je kao ona situacija koja se vidi na filmovima čija je radnja smještena u nekom od prošlih stoljeća: par ode u šetnju, a za njima pol’ familije da se ne bi nešto neprilično desilo, ne znam, nekakav dodir rukama ili neka slična perverzija.

I tako smo mi šetuckali uokolo i pričali, pričali i pričali… iranskoj znatiželji nikad kraja. Pozvale su me doma kod sebe na ručak, poziv koji sam uljudno odbio. Vjerojatno sam pogriješio ali sad je ionako kasno za to. Na kraju sam se nakon beskrajnih razgovora jedva uspio nekako iskobeljati i otići svojim već ranije zadanim pravcem – pravac svoje preplaćene sobe. Usput sam stao na jedan hamburger, sok i bocu vode – cijena: nevjerojatnih 1500T!? Dobro, bar ću znati kamo ubuduće ne treba otići.

Ležim u krevetu mrtav umoran. 23.00. Pokušavam zaspati ali to je jednostavno nemoguće. Zašto? Pa zato jer je moja soba kao i izgleda sve ostale okrenuta prema unutrašnjem dvorištu gdje se nalaze stolovi i stolice. To samo po sebi i ne bi bila neka frka da na tim stolicama nije sjedila neumorna grupica Talijana koja je imala onu prokletu potrebu za prepričavanjem nekih svojih pričica. A kako sam bio u prizemlju, oni su sjedili na samo nekoliko metara od mene, sa druge strane stakla i neprozirne zavjese. Pravi pakao za umornog putnika kojeg stvarno ne zanimaju njihove pričice o nekakvim xy osobama koje su ogovarali. Kad sam vidio da ovi ne namjeravaju tako brzo začepiti i otići na spavanje otišao sam se pobuniti na recepciji. Debeli odvratnjaković mi je prvo rekao da im sam kažem da su preglasni da bi nakon moje više nego napilane reakcije odlučio ipak otići sam. Heh, da ne bi još slučajno ja ulazio u neke diskusije s bilo kim? To je njegov posao da održava nekakav red u hotelu.

Ubrzo sam čuo kako je došao kod ovih Talijana i zamolio ih je da više ne gnjave. Otišli su. Pomisao da sad slijede sati u tišini do jutra pogodni za spavanje je bila taaako pogrešna. Uskoro su neki drugi Iranci hodnikom počeli hodati i normalno razgovarati. Kao da su sami u hotelu. Kao da u hotelu osim njih nema žive duše. Kao da… ah… Soba mi je bila blizu kuhinje pa su sigurno imali tamo nekakvog posla… kakav je to posao bio usred noći nemam pojma, i mislim da mi to uopće nije bitno. Bilo je bitno jedino to da su bili bučni. A da je problem bio samo u njima to bi još bilo dobro, jer je prostor s kojeg su Talijani nedavno prognani uskoro popunjen još većom grupom stranaca i Iranaca koji su se razlajali kao da noć ne postoji. Bili su sami, nikome nisu smetali i mogli su na sav glas blebetati do jutra – bar su oni tako mislili, ili šta je bliže istini nije ih bilo briga ni za koga i ni za šta. Nisam imao izbora… morao sam otrpiti ovu noć, niti sam se imao kome žaliti niti sumnjam da bi ovaj put išta time riješio. Cirkus pred prozorima sobe je potrajao najmanje do 02.00. Ne da sam bio bijesan, bio sam lud, pogotovo kad sam pomislio na to koliko plaćam tu prokletu sobu.