Jednodnevni tour u okolicu Yazda započeo je u 07.30. Doručak je bio poslužen oko ”recepcije”. Nije me bilo volja jesti i nisam naravno jeo ali su me nemalo iznenadili pogledi ostalih turista kad sam to rekao. Da sam došao namazan kao indijanac manje bi se iznenadili. Nitko nije rekao ni riječ, ali oni pogledi puni upitnika su sve govorili.

Uskočili smo u minibus i krenuli na periferiju Yazda na mjesto gdje su Zoroastarijanci dovodili svoje mrtve. Danas se ne koristi iako se to pogrebno mjesto upotrebljavalo do prije samo 20-30 godina. Prostorom dominiraju dvije niže i široke kule smještene svaka na svom brdu. Jedna za muške a druga za ženske pokojnike. Gore bi doveli leš, stavili ga u sredinu i otišli. Svi osim svećenika koji je čekao lešinare i dobro pazio koje će pokojnikovo oko prije pojesti. Ovisno o lešinarevom izboru svećenik je zaključivao da li je pokojnik imao dobru ili lošu dušu. U podnožju dva brda nalaze se danas već ruševne manje građevine koje su služile za pripremu pokojnika. Svaka obitelj je imala u vlasništvu svoju zgradu. Zanimljivo mjesto sa još zanimljivijom pričom.

Nastavili smo dalje prema Kharanaqu, prastarom malom gradiću, danas uglavnom napuštenom. Na putu do tamo ponovili su se moji stomačni problemi od prethodnog dana, samo šta sam ovaj put osjećao i trnce u rukama. Za poluditi. Nije bilo druge nego zaustaviti bus, bar je ovaj put to bilo jednostavno izvesti. Zaposlenik iz hotela koji je ujedno bio i vodič rekao je šoferu da stane a da se pritom nitko od suputnika nije okretao i gledao šta se dešava. Naravno, kad smo svi bili turisti. Bar me ovaj put nitko nije požurivao.

Kharanaq je zbilja u ruševnom stanju i zahvaljujući njegovom labirintskom stilu izgradnje lako se izgubiti u uskim uličicama i prolazima. Srećom mu je površina malena. Sve je boje pijeska: i podovi, i ulice, i zidovi, i krovovi, i minareti… ma čudi me da je nebo ostalo plave boje.

Put do Chak Chaka je brzo prošao zahvaljujući zanimljivom okruženju. Za razliku od većine dosadne pustinje koja me pratila zadnje vrijeme ovdje su posvuda stršale planine i stijene. Upravo na jednoj takvoj okomitoj stijeni nalazi se Chak Chak, izletište omiljeno i među samim Irancima. Bus može samo do parkinga nakon čega slijedi naporno pentranje do gore. Ajd’, graditelji ga nisu smjestili na samom vrhu stijene, bar nešto. Gore se nalazi i džamija za čiji posjet je potrebno sačekati da je čuvar otključa. S obzirom na sitnu starčevu građu i poveći lokot reklo bi se da ključ moraju u dvoje nositi unaokolo.

Vrućina je bila strašna, svuda uokolo je sve suho i spaljeno, nigdje ni naznake ikakve biljčice. Kao na Marsu. Pored toga još se činilo da ni tim stepenicama prema gore nema kraja. Na odlasku slikao sam jednu iransku obitelj koja je marendala na jednoj od terasa u debeloj hladovini, jedna od cura je bila poprilično lijepa. Šteta šta mora biti pokrivena maramom. Iranci su bili neopisivo gostoljubivi, spremno su pozirali svi skupa i još su me nudili jelom. Rađe bi bio ostao s njima nego otišao dalje sa tourom… ali šta je tu je, nije baš da sam imao nekog izbora. Ustvari jesam, ali da sam tamo ostao bez prijevoza danas bi moj kostur krasio omanju površinu usred pustinje.

Na ovom jednodnevnom druženju s ostalim turistima bilo je svakojakih faca. Bio je tu Francuz Nicolas koji mi je po dolasku u Kharanaq dao jednu šumeću tabletu za stomak. Da ga nisam uvjerio da sam ok bio bi tamo čekao dok ju ne popijem iako je grupa već ušla među stare gradske uličice. Bilo je tu i petero Mađara koji su bili odlično društvo. Razgovarao sam s njima kao da se poznamo od ranije. A bile su tu i dvije Čehinje, jedna od kojih pogotovo antipatična. Iste slike je slikala sa digitalcem i sa prastarim crno bijelim fotoaparatom. Na moje sasvim znatiželjno pitanje da li je zbilja tolika razlika dobio sam otresit odgovor s visoka. Meni dovoljno za otpis sugovornice… A ova dvojica Francuza koje sam upoznao sinoć su sasvim druga tema, jedan od njih je porijeklom Iranac pa on i prijatelj često borave kod mnogobrojne rodbine ovog prvog.

Meybod je manji gradić na povratnom putu za Yazd. Prošetali smo po staroj utvrdi u ruševnom stanju i razgledali obližnji stari napušteni golubinjak gdje su nekad držali i 5000 golubova. Ono šta me iznenadilo je velika davidova zvijezda na podu. Vodič nije imao ni najmanju volju objašnjavati dio povijesti kad su se davidove zvijezde crtale po Iranu. Odmah do golubinjaka nalazi se jedno ogromno staro skladište leda. Građevina je u obliku šupljeg stošca iznad zemlje (po mojoj procjeni nekih 10-ak metara visokog), a ispod njega u zemlji je iskopana udubina polukuglastog oblika (po procijeni isto nekoliko metara duboka). Zimi su s planina dovozili led koji se tu čuvao tokom toplijih dijelova godine. Nezamislivo je kako su imali jednostavan način višemjesečnog očuvanja leda na +40°C. Sličnu građevinu sam bio vidio u Kermanu, samo šta tada nisam znao za njenu namjenu.

Na periferiji Meyboda smo stali u nekakvo prljavo razrušeno dvorište gdje nam je pokazana – deva. Wow! Kako su je izvukli na svjetlo dana tako su je vratili u štalu. Nitko nije ni trznuo, bit će da je svatko od nas ranije u životu imao prilike vidjeti devu i to u puno boljem okruženju od nekakvog dvorišta punog smeća. Nije bilo zainteresiranih ni za ručak pa smo lagano krenuli u pravcu Yazda.

Po povratku otišao sam sa Nicolasom i Ainoom (odsjela je u istom hotelu kao i mi) u jedan obližnji restoran odmah preko puta hotela. Ustvari, otišli smo jesti u mesnicu. Čovjek ima frižider s mesom i odmah malo dalje nekoliko stolova gdje se može i jesti. Kalkulator i stolice su umotani u najlone kako se ne bi zaprljali. Hrana je bila ”je šta je” ali najviše je smetao miris sirovog mesa koji je okupirao cijeli prostor. Upravo radi tog mirisa imao sam dojam da jedem sirovo, iako mi je meso u tanjuru bilo solidno pečeno. Ostao sam na kraju više gladan nego sit pa sam na kraju ipak ponovo otišao u onaj pravi restoran na bazaru. Ručak bez salate je ovaj put koštao 4200T.

Kasnije je uslijedio odmor i relaksacija. Malo sam s krova hotela promatrao ne baš impozantno osvijetljen grad. Nakon neugodnih iskustava u busevima lovila me paranoja pri samoj pomisli da imam još milijardu kilometara za proći s njima do Esfahana pa onda i dalje do Tabriza i Turske. Tražio sam način kako da do tamo dođem vlakom ili bar avionom. Na kraju je uvijek ispadalo da sam jednostavno osuđen na autobuse. Daleko do toga da su loši, ali meni ih je već bilo dosta.