Tečaj u vrijeme putovanja:
1 euro = 1,58 TL (turska lira)
1 euro = 7,29 Kn
1 TL = 4,6 Kn

Nakon raspitivanja o cijenama avionskih karata pala je definitivna odluka: letim (opet) Turkish Airlinesom ali ovaj put do Trabzona na istoku Turske, aerodroma najbliže Gruziji. Ujedno je u Trabzonu i gruzijski konzulat gdje se najlakše i najbrže dobije viza. Iako sam želio obići Armeniju i Iran, zbog zatvorene armensko-turske granice morao sam tranzitno proći upravo kroz Gruziju. Iz Armenije bi zatim ušao u Iran odakle bi se trebao opet vratiti u Tursku, točnije u Van i od tamo odletjeti doma uz jedno noćenje u Istanbulu. Turska, a samim time neizbježno i Gruzija bili su uključeni u ovo putovanje radi 200-300eura niže cijene avio karte, a uz to ću još nešto i vidjeti. Cijelo to tramakanje i nije bilo neki problem budući sam opet putovao sam, po starom običaju.

Želja da odem u Vijetnam i Laos je ovaj put ostala neispunjena. Iran je bio zemlja koja me oduvijek intrigirala, želio sam na svoje oči vidjeti kako tamo život funkcionira, zanimalo me kako izgleda zemlja koja živi striktno po islamu. Normalno kao i uvijek uz to je išao i posjet jednoj susjednoj zemlji. Turkmenistan je otpao radi nemogućnosti dobivanja vize, prije bi me proglasili vrhovnim vladarom SAD-a i Rusije nego mi odobrili Turkmenistansku vizu. Ostale su Armenija i Azerbajdžan, neko vrijeme sam se dvoumio oko te dvije zemlje. Nakon malo vrludanja i raspitivanja po internetu odlučio sam se za Armeniju, više ljudi kaže da je zanimljivija. I tako bi Armenija. Jedina stvar u ovoj putničkoj konstrukciji koja mi nikako nije štimala bila je Gruzija, prema dostupnim informacijama nimalo bezopasno mjesto.

Kad sam planirao ovo putovanje često sam kolutao očima. Kome god bi spomenuo svoju namjeru da odem u Iran taj samo šta ne bi pao u nesvjest. Komentari u stilu ”ubit će te tamo”, ”pa šta te nije strah”, ”ti nisi normalan”, ”šta si poludio” i dr. su me izluđivali. Na moje pitanje šta to tamo ne valja i odakle im informacije nikada nisam dobio suvisli odgovor – ni od koga. Zato, kad bi spomenuo da ću proći kroz Gruziju, nitko, ali baš nitko nije ni trepnuo. Znao sam od ranije da je Iran vrlo sigurna zemlja isto kao što sam znao da je Gruzija sasvim suprotno. Moji sugovornici nisu imali pojma, imali su samo mišljenje temeljeno na TV vijestima u negativnom tonu. Međutim u tim vijestima se isključivo govori o iranskoj vladi i njenim čarkama sa zapadnjačkim vladama, nikad ni o čemu drugome. O Gruziji u našim sredstvima informiranja se rijetko govori tako da je o toj zemlji teško imati ikakvo mišljenje dokle god se čovjek ne odluči malo samostalno istražiti.

Avionska karta je bila rezervirana a destinacija odlučena, ostalo je još samo pitanje viza. Armensku se može dobiti na granici prilikom ulaska, Gruzijsku u Trabzonu u roku od 5 minuta ali je zato postupak dobivanja iranske vize u Zagrebu bio prava procedura. Trebao sam osobno otići u njihovo veleposlanstvo u Zagrebu predati zahtjev, obaviti razgovor sa konzulom i uplatiti 300kn (s tim da mi je lopovska banka pokupila na to i 10% provizije). Konzul je naravno Iranac ali zato govori odlični hrvatski. Razgovor je potrajao 10 minuta, konzul a i ostali zaposlenici u tom veleposlanstvu su jako ljubazni i ugodni ljudi. Zanimalo ga je kako to da sam se odlučio baš za Iran, kako sam čuo za njih i kamo i kako tamo namjeravam otputovati. Kada je sve to završilo ostalo je još samo čekanje. Zahtjev naime odlazi na odobravanje u Teheran i treba čekati barem tri tjedna da bi se saznao ishod. Taj zahtjev sam predao još početkom svibnja. Mislio sam da kad mi viza bude jednom odobrena da mi je može netko drugi podići. Mo’š si mislit’ – šipak. Opet sam morao doći osobno s tim da vizu moram iskoristiti najviše 14 dana nakon izdavanja. Gnjavaža. Stvarno mi je bilo nezgodno s posla uzimati slobodan dan radi toga, pa još se teliti do Zagreba, a i trošak je nepotreban. Na kraju sam se sjetio da bi je mogao pokupiti na sam dan odlaska, dakle ujutro po vizu – popodne na avion.

Do zadnjeg dana nisam bio 100% siguran da ću zbilja i vidjeti Iran, iako su mi rekli da je viza odobrena bojao sam se npr. da se ne dogodi da mi je baš taj dan nema tko potpisati jer je, eto, taj netko morao hitno negdje otići. Za taj slučaj imao sam i neku rezervnu varijantu: Gruzija, Armenija, Azerbajdžan i Turska, mada bi to bio nevoljko prihvatio.

Knedla u grlu mi je zapela dva dana prije samog polaska kada sam išao malo više čeprkati o Gruziji. Na LP forumu pročitao sam svježi post jedne turistice koja se u tom trenutku nalazila u Batumi, Gruzija. Napisala je da su nju i njenog supruga tog dana, par sati ranije oko 17.00 na plaži napala tri naoružana bandita. Njega su dobro prebili, pucali mu tik uz lice ozlijedivši ga, a iz auta su ukrali sve šta se moglo ponijeti. Usred bijela dana. Upozoravala je sve turiste da dobro pripaze. Nakon toga uletio sam na stranicu britanskog ministarstva vanjskih poslova koje ima uvijek friške i dobre informacije i upozorenja o određenoj dastinaciji. Za Gruziju je pisalo sve i svašta ali ništa dobroga i ništa lijepoga. Upozoravali su na otmice, oružane pljačke pogotovo u Tbilisiju i to usred dana, upozoravali su da se tamo ne putuje sam i da se ne putuje noću. Savjetovali su također turistima da se odijevanjem ne odvajaju od stanovnika i da ne nose neke klasično turističke torbe i ruksake, uglavnom da što je manje moguće skreću pažnju na sebe. Skoro sam pao u nesvijest, pa na kakvo ja to mjesto odlazim?

Prvotni plan da se jedan dan zaustavim u Tbilisiju je otpao. Pored sve sile zanimljivih mjesta prema kojima krećem nema smisla riskirati. Gruzijom ću proći isključivo tranzitno i to nastojati obaviti direktnim busom Trabzon-Tbilisi koji u Tbilisi stiže tokom dana. Jeftinije i brže bi bilo ići samostalno do granice, samostalno je prijeći pa onda kombinirati prijevoz od granice do Batumija pa onda dalje do Tbilisija… ali sudeći po svemu pročitanom i dosta riskantno. Razmišljao sam i o opciji da prvo odem u Iran pa Armeniju a da iz Erevana,Armenija do Istanbula letim Armaviom, armenskom avio kompanijom izbjegavajući time Gruziju. Preko interneta sam mogao doznati samo red letenja, cijenu i brojeve telefona poslovnica u Istanbulu i Erevanu. Za broj u Erevanu je velikim slovima naznačeno da je to za međunarodne pozive, dakle za strance. Odlično, šteta samo šta papak s druge strane žice nije govorio engleski… Nazvao sam poslovnicu u Istanbulu, službenica je nešto engleskog i natucala ali uzalud, nikakvu informaciju osim nekakvog telefonskog broja nisam uspio dobiti. Nula. Na kraju sam odustao. Nisam imao pojma da li ću putovati po prvotnom grubom planu ili ću otići sasvim na desetu stranu. Ako nešto zašteka sa iranskom vizom morati ću se smucati Gruzijom više nego što sam želio. Ako dobijem vizu, ako ima odgovarajući bus, ako… bilo je tu previše krupnih ”ako”.

Uglavnom u mojoj glavurdi se rojilo milijun kombinacija u vezi moguće rute. Naravno za Gruziju je bilo i pozitivnih iskustava, nije sve tako crno kao šta bi se dalo zaključiti iz ovih mojih razmišljanja. Ali to su isključivo bila iskustva ljudi koji su tamo odlazili kod nekoga ili su putovali u većim grupama. To se na moj slučaj teško dalo primijeniti.

Sva moja skeptičnost vezana za dobivanje iranske vize raspršila se tek onaj trenutak kad sam je napokon gledao zalijepljenu u putovnici. U 09.00 sam bio u veleposlanstvu, predao sam putovnicu i nakon 20 min. čekanja uz čaj sve je bilo gotovo. Ništa više nije trebalo potpisati, ništa ispuniti, nikakav dodatni razgovor obaviti, ništa više platiti… Pitao sam se zašto sam morao dolaziti osobno??? To je komotno mogao netko drugi obaviti umjesto mene. A što se tiče onih 14 dana roka za ulazak, nije bila istina, viza traje mjesec dana a rok za njeno korištenje bio je do devetog mjeseca. Bit će da je tajnica koja mi je telefonom dala krive informacije nešto pobrkala.

Bilo kako bilo, sad je ionako svejedno. Nalazio sam se u Zagrebu, bilo je divljački vruće, nisam imao kamo otići, bilo je 10.00 a avion je polijetao tek u 16.15. Dakle bar do 14.00 se ne moram ni pojavljivati na aerodromu. U jednom od onih parkovskih kafića ispred ulaza u aerodromsku zgradu malu bočicu vode platio sam 15kn!? Jasno mi je da su cijene na aerodromima uvijek visoke ali ovo je bezobrazno. Još bi pregrmio da je takva cijena u nekom uređenom prostoru ali ovo je bio običan mali kućerak usred parka. Žeđ me natjerala da ne razmišljam o cijeni.

Na aerodromu sam sreo jednog starog poznanika, točnije u prostoru gdje se čeka na sam ukrcaj u avion. Tako da sam si uz njegovu pomoć skratio ionako predugi dan. Let do Istanbula je prebrzo završio. Volio bi da je umjesto uobičajena 2 sata let trajao 12, bar ne bi morao noć provesti na aerodromu kao što sam ranije odlučio. Ovako, bilo je nešto poslije 19,00 po tamošnjem vremenu a idući let imao sam tek idući dan oko 07.00. U početku sam si rezervirao let za Trabzon u 01.30 međutim nekoliko dana prije polaska promijenio sam to za kasniji let. Nisam imao pojma kako izgleda taj mali lokalni aerodrom, da li mogu tamo dočekati jutro i da li je uopće kako tako sigurno. Zato sam i zaključio da je možda bolje odkunjati negdje na ovom Istanbulskom, pogotovo jer sam znao da ima udobnih stolica iako se nisam baš sjećao točno i u kom djelu aerodroma se nalaze. I stvarno, taman prije pasoške kontrole bilo je podosta tih udobnih metalnih stolica. Relativan mir remetila je masa Kineza. Iskrcali su se s nekog leta i okupirali cijelo to područje s tim stolicama. Bilo ih je posvuda, i s lijeve i s desne strane i ispred i iza mene… bili su bučni, stvarno su bili bučni. Odjedanput sam se praktični našao usred jedne glupe kineske tržnice. Užas, nisam imao pojma kad će oni krenuti dalje a i nisam bio siguran koliko vremena nakon iskrcaja moram proći pasošku kontrolu, ako uopće i postoji koje pravilo vezano za to. Na svakom šalteru za kontrolu putovnica nalazila se mala stolna kamera. Policajac je fino usmjeri došljaku u facu i snimi ga. I tako sa apsolutno svakim putnikom.

Popustio sam i otišao u nadi da ću i s druge strane pasoške kontrole naći neko mirnije i kako tako udobno mjesto. Mogao sam o tome samo sanjati jer su s druge strane bili samo hodnici i glavni hol. Na moju žalost terminal za domaće letove je na daleko nižem nivou od onoga za međunarodne. Kao da se ne nalaze na istom aerodromu. Mjesta za sjedenje se uvijek nađe ali uvijek je nekakva gužva u blizini, tamo se sigurno nema gdje odspavati. Malo sam njuškao uokolo, nikako nisam pronalazio logiku da se na taj domaći terminal mora proći kroz kontrolu a istovremeno se iza ćoška nalaze još jedna glavna vrata za izlaz koja se apsolutno ne kontroliraju!? Uz neki širi prolaz našao sam jedan bar koji je bio zatvoren. Ispred su bile drveni stolovi i drvene klupe, djelomično zaklonjene ukrasnim vazama. Bilo je dalje od gužve i dovoljno mirno, nije bilo nikog. Legao sam na klupicu, mali ruksak stisnuo uz sebe i pokušao odspavati bar malo. Uskoro je za susjednim stolovima sjelo još nekoliko osoba, da me nije bilo tamo vjerojatno ne bi ni primijetili to mjesto.