Beč, 12.12.2010.

Jutros nema snijega, samo povremena kišica. Nebitno, ionako smo namjeravali jutro provesti u dvorcu. Krenuli smo rano, čim smo spakirali Tarmu i njene stvari. Pretpostavljao sam da ćemo izbjeći veće gužve bar u početku i bio sam u pravu. Na Schönbrunnu najbližem parkingu stigao sam skoro pa prvi. Cure sam iskrcao pred samim ulazom, K će se s malom polako dovući do ulaza i kupiti ulaznice dok ću ja za to vrijeme ostaviti auto i doći na gotovo. Pošteno, svakome njegov dio posla. Parking koji košta 3,70 eura na sat je samo jedan komad asfalta ograđen žicom. Skupo je ali za neka dva sata neću valjda bankrotirati, ionako sam do sada što se parkinga tiče prošao izuzetno dobro.

Uzeli smo ulaznicu tipa ”Winter pass”, koja uključuje posjet samom dvorcu, zoološkom vrtu, muzeju kočija, velikom stakleniku sa tropskim biljkama i prostoru sa pustinjskim biljkama. Znao sam da ćemo nešto obavezno propustiti od svega toga ali zoo je K htjela posjetiti radi malecke a kako je cijena zoo-a, dvorca i kočija ista kao Winter pass, zašto ne? Ako imamo vremena pogledati ćemo još one staklenike mukte, ako ne danas onda barem sutra ujutro. Kako god okrenem nismo na gubitku. Cijena takvog paketa ulaznica je 25 eura po glavi. Tarmina glava je premala pa se ona naravno legalno šverca.

Dok sam stigao do ulaza na šalterima se već počelo okupljati nešto ljudi. Sitnica u odnosu na onu hrpetinu ljudi koju smo sreli kad smo opet tamo prolazili prilikom izlaska. Tarma opet nije htjela u kolica. Srećom je K malo mekša od mene pa ju je uzela u naručje i nosala uokolo. Šta se mene tiče, utrpao bi ju u kolica pa nek si ona misli. A nek’ si misle i ostali, ja čepove za uši imam. Vjerujem da bi s cendrajućim djetetom privlačili pozornost ali isto tako vjerujem da bi nam se svi sklanjali s puta. Ma šta s puta, bili bi sami u svakoj prostoriji. Ništa, K je šetuckala po dvorcu s malom u naručju dok sam ja vozikao prazna kolica. Bilo bi najlakše Tarmu spustiti pa neka hoda. To bi potrajalo šta bi nam odgovaralo… ali čim smo to pokušali ova se zaletjela prema crvenim špagama ograđenom muzejskom prostoru. Ovaj put smo ju zaustavili, a šta ćemo kad ne stignemo? Jer djeca su zajebana mala stvorenja koja se noćima prave da mirno spavaju a u biti siguran sam da za to vrijeme kuju tajne planove kako danju zajebavati roditelje. U ovom slučaju bi se lako moglo dogoditi da fino hoda uz nas do zadnje sobe gdje bi kad nam koncentracija popusti mogla šmugnuti u zabranjeni prostor. U onom gorem scenariju, ako je moguće nešto bi mogla i dohvatiti. I šta ćemo onda? Ima rješenja za takve šetnje među brdo no-no zona, zove se uzica ali nekako mi se čini da ne bi to baš fino izgledalo.

Schönbrunn, Schönbrunn, Schönbrunn… godinama sam slušao o tom dvorcu, možda i previše. Čovjek si pod utjecajem svih tih veličanja stvori velika, ma enormna očekivanja a da toga nije ni svjestan. Šta je rezultat tome? Rezultat je neimpresioniranost. Da, unutrašnjost dvorca je prekrasna i zanimljiva ali slično sam vidio i u drugim dvorcima koje sam imao prilike posjetiti. Možda bi se neki istinski zaljubljenik u te stvari ili povjesničar više oduševio. Vjerojatno će se istinski oduševiti oni koji nikad nisu kročili u neki ovako uređeni prostor. Ja eto, nisam. Jaka reklama i izvikanost nekog mjesta su definitivno ubojica svih iznenađenja. Pored toga, šetnja dvorskim prostorijama mi je nekako prebrzo završila šta bi trebao biti dokaz da mi se usprkos neimpresioniranosti dvorac naravno svidio.

Za obilazak postoje dvije vrste ulaznica, skuplja u koju je uključeno razgledavanje cijelog kata i jeftinija koja omogućuje razgledavanje samo dijela tog istog kata. Pogrešno sam mislio da je u Winter pass paketu uključena ona skuplja. Ne znam gdje sam gledao ali nije, tako da smo obavili samo jeftinije razgledavanje. Šta je tu je, nećemo sad rezati vene radi toga. Pa čak ni svoje. I ovako su mi već počele lagano ići na živce grupe turista koji misle da su oni jedini došli u Beč, da je Schönbrunn otvoren samo za njih i da imaju pravo svima ostalima blokirati prolaz. Na momente bi najradije zavitlao onim praznim kolicima i nekima odvalio noge. Možda bi tada dotične osobe pogledale oko sebe i vidjele da nisu same.

Naletio sam tako i na samo dvoje ljudi koje nisam uspijevao zaobići. Bili su pozamašnih dimenzija, vrlo polako su se gegali jedno uz drugo apsolutno ne vodeći računa da bi možda netko prošao pored njih. Aloooo… ekipica… ok, pretili ste, niti to meni smeta niti mi pada na pamet ikoga osuđivati zbog toga, ali dajte malo vodite računa o ljudima oko sebe. Pomaknite se malo, Isuse! Majku mu, imao sam filing kao da milim zavojitim planinskim cestuljkom iza dva šlepera. Ne, nisam ni njih ugrizao. Ne znam kako sam se suzdržao ali ipak nisam. Ipak bi ja trebao biti taj koji će svom djetetu davati dobar primjer iz lijepog ponašanja. Trganje skupocjene slike sa zida, premlaćivanje prestravljenih gostiju s tom istom slikom i antiknim stolicama, pa onda moje odvođenje sa strane zajapurenih stražara dok mi luđačka pjena šiklja na usta i dok psujem i prijetim čak i na jezicima koje ne govorim – heh, nisam baš 100% siguran ali mislim da to baš i nije pedagoški raditi pred klincima. I šta poslije… godinama kasnije pitali bi moju malu gdje joj je stari a ona bi jadna morala stalno iznova objašnjavati kako je tatica u austrijskom bajbuku samo zato jer je stolicu od nekakve babe Marije Terezije nabio u rektum sirotog gospodina Hansa iz Njemačke. I kako je onda gospodin Hans jako, jako drečao i skvičao pa je onda tatici valjda bilo krivo pa ga je grlio desnom rukom ali je onda gospodin Hans postao plave boje kao štrumpf i prestao disati. Pa bi onda jadno dijete moralo objašnjavati kako su taticu nekoliko razbijenih njuški, slika i stolica kasnije odveli ća… khm…. odvukli. Nema smisla da se mala maltretira pričama u budućnosti, stisnuo sam zube i fiksirao pogled dalje od stolica koje su mi neodoljivim nježnim glasom šaputale:
– Zgrabi me… zavitlaj me… samo ispruži ruku…-

Muzej s kočijama je još uvijek bio zatvoren a K nije imala strpljenja pričekati još koji minut. Kao, navratiti ćemo poslije. Ono čime bi vjerujem bio impresioniran su vrtovi koji su sada po zimi praktički bezbojni. Mokar šljunak, ledeni vjetar i povremena kišica nisu baš najbolji uvjeti za brijanje s djetetom i kolicima na duže staze tako da smo ubrzo odustali od dulje šetnje. Zadržali smo se u neposrednoj blizini dvorca još neko kraće vrijeme nakon čega nas je sve jača kiša potjerala. Hodajući prema parkingu prolazili smo pored kolone parkiranih turističkih buseva. Da čovjek podivlja kad vidi ponašanje nekih ljudi. Jednostavno izađu iz busa i onda cijela grupica zauzme cijeli jebeni pločnik ni najmanje ne mareći šta su potpuno blokirali prolaz ostalima. Prostora ima za sve, samo treba malčice biti svjestan postojanja ostalih živih bića. Idioti, za takve mogu samo reći da su idioti. Vidjeli su samo sebe i svoje kompanjone. Mi ostali smo ih morali zaobilaziti preko kojekakvih lokvi i blata. Probijanje kroz njih je uzaludno jer u žaru međusobnog čavrljanja rijetki od njih čuju i vide kad netko pokušava proći. Čak i kad primijete prave se da te ne vide, jer valjda će se netko drugi maknuti. Još uvijek sam čuo razne predmete kako mi šapuću, ovaj put glasnije:
– Zgrabi me… zavitlaj me… ozlijedi nekoga… –

Parking se već bio dobrahno popunio, stvarno, što ranije dođeš tim bolje. Pogotovo u ove dane adventa kad se izgleda čitav planet stuši u ovaj grad. Dok je Tarma spavala ostao sam ipak u apartmanu. Nije mi se dalo nikamo ići po tom vremenu.

U Tiergarten zoološki vrt krenuli smo nešto kasnije nego smo planirali. Naša nadanja da će se vrijeme malo popraviti bila su uzaludna. Povremena kišica bila je sad nešto stalnija. Umjesto da ponovo krenem ravno na parking odlučio sam prvo se provozati po okolnim ulicama. Tiergarten je na sasvim suprotnom kraju od parkinga pa bi radije platio ako treba čak i nešto skuplje samo da smo bliže. Garaža u koju sam krenuo bila je zbog nekih radova zatvorena pa sam krenuo dalje. Na samom početku Eduard Klein Gasse odmah do Kennedyevog mosta dobio sam jackpot u vidu parkirnog mjesta. Koliku sreću moraš imati za naći besplatni parking na samo 200m od ulaza u Tiergarten? A taman sam krenuo prema parkingu gdje sam auto bio ostavio to isto jutro. Nakon šta sam dobro pregledao kako sam auto parkirao i uvjerio se da nisam previdio neki blokirani ulaz ili sakriveni znak mogli smo krenuti dalje. Do ulaza sam skakutao na jednoj nozi. Drugom sam se tukao u guzicu od puke sreće šta sam našao tako dobar parking. Mora da je to iskupljenje za onu gužvu u dvorcu. Zanimljivo koliko čovjeku treba malo da se veseli. Najradije bi se bio i onom tipu na ulazu pohvalio s mjestom.

Velika većina životinja bila je u nastambama šta je u našem slučaju donekle bilo i bolje jer su nastambe tople pa Tarma može nesmetano šetati okolo a mi svi skupa se skloniti od kišice. Nije baš previše doživljavala životinje, čini se da je još premala za to iako ih poodavno sve poznaje preko slikovnica. Ustvari gledala je na njih kao na nešto normalno, kao da nam pande doma vise sa svakog drveta, slonovi upadaju u dvorište i jedu cvijeće a nilski konji se valjaju po uličnim lokvama nakon kiše. Kad smo kod nilskih konja, zanimljiviji su joj bili oni metalni po kojima se htjela penjati nego onaj pravi koji je spavao s druge strane debelog stakla. Mislim da tog pravoga nije čak ni primijetila jer je bio nepomičan. Tiergarten je ogroman i zasigurno treba imati cijeli dan i pristojno vrijeme na raspolaganju kako bi se sve pogledalo kako treba. Mi nismo imali ni jedno ni drugo pa smo se ograničili samo na veće životinje koje su maloj valjda zanimljivije.

Najradije bi se satima zadržao u nekakvoj umjetnoj tropskoj šumi proučavajući svaku biljku i tražeći pogledom male životinje. Špilja sa šišmišima me se pogotovo dojmila. U nju se uđe provlačeći se kroz guste i teške gumene trake. Unutra mrak. I šišmiši koji slobodno lete oko posjetitelja. Predivan osjećaj. Stajao sam i šišmiši su prolijetali tako blizu mene da sam mogao osjetiti vjetriće uzrokovane lepetanjem krila. Potpuno kriva je legenda da se šišmiši zalijeću i pletu u kosu. Nije točno. Pa nisu te životinje glupe i nikako ih se ne treba bojati. Iako bi se i tu zadržao malo više morao sam krenuti dalje… he he, K je prije izašla iz tog prostora nego je ušla. Vani je već pao onaj pravi mrak. Kiša je postala stalna i bližio se kraj radnog vremena. Iako mi se K-in prijedlog da odemo u zoološki vrt u početku nikako nije svidio, sada mi je bilo žao kao psu šta se naš posjet bliži kraju. Nije mi sa nikako dalo otići. Pogotovo kad sam stao pred veliki akvarij s morskim tropskim ribama. Festival boja i oblika totalno mi je zaokupio pažnju. I sam imam doma tropski akvarij ali slatkovodni. Morski na moju veliku žalost nemam iz nekoliko razloga, tako da kad negdje vidim takvoga obavezno zastanem. Kako onda da ne isplazim jezik pred ovim čudom ovdje?

Na izlasku sam znao: vratiti ću se u Tiergarten prije ili poslije jer ga jednostavno moram pogledati cijeloga i uz više vremena. Taman će i Tarma malo porasti, neće joj trebati obavezno dnevno spavanje i više toga će kužiti. Ali tada ćemo se vratiti negdje u proljeće jer drugi dobar razlog koji nas vuče natrag su fenomenalni parkovi koji po zimi nikako ne dolaze do izražaja. Da neke druge turističke atrakcije ne spominjem. Auto će tom prilikom ostati u garaži a mi ćemo fino koristiti puno brži i jeftiniji javni gradski prijevoz. Uostalom pa nije to ni tako daleko, treba ”samo” odvojiti nešto para i jedan produženi vikend.

Veliki tropski staklenik Palmenhaus je već zatvorio ulazna vrata iako još uvijek nije nastupio kraj radnog vremena. Pa jebemu, ako piše da je radno vrijeme do tada i tada onda bi do tog trenutka trebali puštati ljude unutra i računati na vrijeme koje je potrebno da se obavi prosječan obilazak. A ne ovako, planiraš si nešto s tim vremenima i onda kita, zatvore prije nego to očekuješ. Ovi u Wüstenhausu, hali sa pustinjskom florom i faunom su još uvijek bili otvoreni. Ušli smo vjerojatno zadnji i gospođa nas je upozorila da moramo biti brzi jer uskoro zatvaraju. Ufff, nabijem ih na to njihovo radno vrijeme. I šta sada, ništa. Obišli smo to na brzinu iako bi se rado zadržali malo duže. Kad smo izlazili umalo nisam dobio zatvarajućim vratima po petama. Muzej kočija je odavno zatvoren, vidjeti ću ga valjda sutra ujutro isto kad i Palmenhaus.

Na izlasku smo stali nešto pojesti s nogu. Za 3 i nešto eura dobio sam narezanu kobasicu, nešto senfa i gotovo proziran komad kruha, tek nešto deblji od salvete. Kobasica je bila ok ali čak i Tarmi bi trebala tri takva obroka da ih osjeti a kamoli nama odraslima. Jedina otvorena pekara na koju smo naišli nas isto nije usrećila. Nismo vidjeli ništa slično onome šta inače kupujemo pa smo uzeli nešto šta smo mislili da je ok. U apartmanu za stolom se ispostavilo da je taj kruh nevjerojatno bljutav. Eh, krivi odabir. Mora da je to nešto od one preskupe zdrave i ekološke hrane koju rijetki kupuju. Preferiram 5 dana stari kruh vulgaris od ovoga.

Navečer kad su moje cure ostale doma ja sam normalno opet izjurio vani, i opet do Schönbrunna. Ovaj put ga želim vidjeti osvijetljenog i želim doživjeti božićni sajam koji se održava ispred njega. Opet nedaleki besplatni parking zahvaljujući vikendu i lagana šetnja. Ovaj put sam bio zadovoljan, dvorac je pod svjetlima izgledao onako kako sam očekivao. Nisam si mogao pomoći pa sam si nepotrebno ledio prste fotkajući sto puta jedno te istu stvar. Sajam je bio tek započeo pa nije još ni bilo puno ljudi. Sve skupa vrlo lijepo, pravo mjesto za takvo okupljanje.

Ponovo sam otišao na Rathausplatz kako bi kupio nešto sitnica koje je K još u petak primijetila. Sajam je bio bez gužve, taman toliko ljudi da se stvori ugodna atmosfera. Nemam pojma gdje je to vidjela, ja svojim muškim očima nisam to pronalazio pa sam uzimao nešto šta bi približno odgovaralo opisu. Više su mi nekako za oko zapinjali štandovi sa toplim pićima… i to alkoholnim. Sve sam ih primijetio, kao i one s klopom. Kako nisam našao kuhano vino drmnuo sam si nešto alkoholno s okusom jabuke. Šalica toga je bila nekih 5 eura i još nešto s time da kad šalicu vratim, dobijem natrag 2-3 eura. Normalno da ću je vratiti, koji će mi klinac neka glupa šalica? Ali… šećući i ispijajući svoj vrući jabučni… hmmm… nešto… pogledao sam tu šalicu malo bolje. Odšetao sam u pravcu svog opet besplatno parkiranog auta sa praznom šalicom u ruci. Predivna je, i sada mogu reći da je to najjeftiniji, najbolji i najdraži suvenir iz ovog adventskog Beča. Prije povratka svratio sam još jednom u Stephansdom, ovaj put se tamo održavala večernja misa i nije se moglo vucarati oko oltara već samo u stražnjem dijelu katedrale.

Do apartmana sam išao zaobilazno preko jednog dunavskog mosta pa onda natrag preko drugog. Ništa posebno nisam vidio. Usput sam stao pored Belvedere u nadi da će možda nešto posebno biti osvijetljeno ali uzalud. Treba tu doći danju. Dok sam se vratio natrag, obje su već spavale. Išao sam i ja spavati iz puke dosade, nije zanimljivo kad je ovakav mir u kući. Dječji smijeh je ipak najbolja muzika na povratku doma, pa makar i privremenom ”doma”.