U sobi sam ostao do skoro 10.00 tj. do vremena kada sam trebao izaći. S tipom na recepciji sam se dogovorio da stvari ostavim u hotelu do večeri kad ću se uputiti na aerodrom. Preda mnom je bio dugi dan kojeg sam nekako morao potrošiti a kojeg bi najrađe bio preskočio.

Kako mi je LP malo unio dvojbu odakle bi trebao krenuti bus za aerodrom otišao sam se za svaki slučaj raspitati u Turkish Airlines. Budući sam došao prerano morao sam malo pričekati. Prvo mi je na pamet palo da bi se mogao malo prošetati ali sam uskoro odustao. Prelazak glavne gradske arterije je bez većeg rizika skoro pa nemoguć. Svakojaka vozila jurišaju velikim brzinama u nekoliko traka u oba smjera. I to bez prestanka, kao u crtiću. Da me pregaze ne bi ni primijetili. Bilo je mudrije naći hladovinu, sjesti i čekati…

Jednom u zgradi malo sam se dvoumio da li da krenem liftom… ovaj put se srećom nije zaglavio. Tip u agenciji mi je rekao da bus polazi samo s jednog mjesta tj. s iste stanice odakle sam dan ranije krenuo za Jerash. Za svaki slučaj uputio sam se u obližnji turistički ured za čije osoblje LP-u kaže da je susretljivo i od velike pomoći. Famozni turistički ured nalazi se u kvartu gdje sve vrvi od stranih diplomatskih predstavništva. Za autobus do aerodroma nisu imali pojma, tj. ja sam znao više od njih. Druga stvar koja me zanimala je bila moja jordanska viza. Vizu sam dobio besplatno u Aqabi. U LP piše da bi se sa takvom vizom moglo dogoditi da mi je naplate ako iz Jordana izlazim na nekom drugom mjestu osim Aqabe. A ja sam odlazio iz Ammana. Međutim ni tu informaciju mi nisu mogli dati. Čemu li onda služi taj ured? Vidio sam da sam ih zatekao s tim pitanjem. Ostalo mi je samo da netragom odem i da provjerim na vlastitoj koži sve ono što me zamimalo.

Već kad sam bio u kvartu otišao sam do trgovina suvenirima koji su navedeni u LP-u. Bezveze, to su sve bile preskupe stvari dok je ono malo jeftinije bilo meni potpuno nezanimljivo. Sve su to navodno rukotvorine za koje se ni po čemu nije dalo naslutiti da su suvenir iz te zemlje. Meni su trebali oni seljački jednostavni suveniri a takvih tu nije bilo. Malčice sam bio razočaran.

U centru starog dijela grada bilo je bezbroj trgovina suvenira i suvenirčića, baš ono što je meni trebalo. Makar sam ih obišao nekoliko, vratio sam se do prvog u koji sam ušao. Tip mi je naravno malo spustio cijenu ali samo za dinar il dva. O bjesomučnom spuštanju cijene kao u Egiptu nije bilo ni govora. Vidio sam da isti suveniri postoje i u Egiptu i u Jordanu, s tom razlikom što su u Jordanu pet puta skuplji. Cijena koju sam platio za nekoliko jeftinijih suvenira – 8,5 JD. Sasvim dovoljno.

Bilo je toplo, sunce je nemilice pržilo a do odlaska na aerodrom imao sam skoro pola dana. Bilo je dosadno. Nakon ručka odvukao sam se polako na Citadel, tj. brijeg s kojeg puca panoramski pogled na Amman a koji je između ostalog i bivša rimska utvrda. Danas se gore može vidjeti jedna stara crkva, nekoliko rimskih stupova i ruševine nastambi. Vjerojatno pravi raj za arheologe entuzijaste, dok je običnim turistima zanimljiviji pogled na okolicu. Dok sam doteturao do gore bilo je potrebno malo više vremena: toplina, fjaka pa još i uzbrdica. Za točan smjer sam usput upitao onog trgovca koji govori hrvatski. Koliko god da sam se pentrao nikako da dođem do ulaza, čak i kad sam stigao na vrh morao sam hodati skroz oko utvrde.

Nastojao sam izgubiti što više vremena, pokušao sam naći nešto jako lijepo u gradskoj panorami ali uzalud. Kud god bi se okrenuo svaki dio grada mi je izgledao skoro isto. Jedino se u daljini mogla vidjeti ogromna jordanska zastava na stupu koji se izdizao visoko iznad zgrada. Osim mene tamo je bilo još nekoliko domorodaca i naravno grupa agencijskih turista. Sunce se sve više spuštalo, temperatura se snižavala a želja za povratkom doma bila je sve jača.

Kad sam se napokon maknuo od tamo svratio sam u internet caffe da pošaljem zadnji mail prije povratka. Malo sam bacio oko na jedan od domaćih portala… pozlilo mi je. Jedna od glavnih vijesti bila je kako teroristi namjeravaju napasti jedan od aviona Turkish Airlinesa i/ili aerodrom u Istanbulu. A ja sam u manje od 24 sata trebao letjeti upravo tom kompanijom preko upravo tog aerodroma. Blistavo! Pomislio sam kako bi bilo možda dobro da napišem oporuku. Na kraju prilikom plaćanja interneta ovaj na kasi mi je htio naplatiti puni sat iako sam bio manje od pola sata. Stvar je u tome da je prethodnih dana uvijek naplaćivao po pola sata na šta sam ga podsjetio. Bio je uhvaćen u sitnom i bijednom pokušaju prijevare. Toliko mu je bilo neugodno da me htio pustiti bez da platim. Platio sam, toliko novaca još uvijek imam.

Spustio se mrak pa sam se polako odvukao do hotela po stvari. Tamo sam se i presvukao u čistu robu koju sam svo to vrijeme vukao sa sobom i koja je isključivo bila namijenjena povratku. Bilo je negdje oko 20.00. Uzeo sam stvari i izašao na ulicu. Mahao sam kao strašilo ne bi li zaustavio neki taksi. I jesam, uspio sam ali je bilo potrebno nešto više vremena nego sam si ja zamišljao. Ustvari, prvi slobodan koji je naletio počeo se zaustavljati i prije nego sam mahnuo. Vidio je prije on mene nego ja njega, onako u mraku sva vozila koja su mi dolazila u susret izgledala su mi identično. Frajer je tražio 1JD do autobusne stanice mada je fer cijena čak i za stranca bila 0,5JD. Malo je trebalo da popustim, nije me bilo volja cjenkati se za išta, samo sam želio krenuti. Vožnja nije trajala ni 5minuta ali neka, nema veze. Doveo me do samog aerodromskog busa… kako i ne bi sa cijenom koju sam mu platio.

Čovjek koji naplaćuje karte za bus pitao me da li mi je taksist lagao da ne postoji aerodromski bus kako bi se ogrebao za vožnju do aerodroma. Nije… samo si je naplatio duplu tarifu, uzvratio sam. Kako sam stvari stavio pored taksija nisam se ni snašao a već ih je jedan klinac vukao kako bi ih frknuo u bus. Brzina, nema šta. Ipak sam ga zaustavio dok ne platim kartu za bus, tek onda sam mu dozvolio da ruksak digne s poda i baci ga u prtljažni prostor. To sam istina mogao i sam ali ovako si je klinjo bar nešto pošteno zaradio. Bolje i to nego da prosi. Dao sam mu nešto sitniša, čak i više nego šta treba. Mali je pogledao u svoj otvoreni dlan pun kovanica i zadovoljno kimnuo glavom. Nije imao više od 9-10 godina.

Bus je bio skoro prazan, bilo nas je 4-5 putnika. Nakon kraće vožnje stigao sam pred aerodrom oko 21.00, avion je polijetao u 04.00 idući dan. Mislio sam da će mi noć već nekako proći, nešto ću si kupiti za pojesti, negdje ću se zavući i odkunjati koji sat… ništa od toga. Na moje razočaranje osim nekoliko redova stolica u manjoj čekaonici nije bilo ničega. Samo dugački stakleni zid koji me odvajao od ostatka aerodroma. A s druge strane tog zida nisam mogao proći prije nego što počne check-in. Odmah sam vidio da će noć biti još duža od onoga što sam mislio. Vrijeme na stolicama je stravično sporo prolazilo, nisam mogao zaspati jer nisam želio da baš na povratku ostanem bez stvari. Atmosfera je djelovala izuzetno sigurna ali nikad se ne zna.