Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 1.300.000 TL (turska lira)
1 US$ = 6,15 Kn
1.000.000 TL = 4,73 Kn

Nakon dugačkih sati napokon je započeo i taj nesretni check-in, ponoć je već odavno bila iza mene. Slijedio je pregled prtljage. Jordanskim pandurima nešto nije bilo jasno pa su me stavili sa strane rekavši jednom svom kolegi da mi detaljnije pregleda stvari. I cirkus je mogao početi. Imao sam podosta suvenira što u malom što u velikom ruksaku sve pažljivo zamotane u novinski papir. Pogotovo su kritični bili oni od tankog stakla, idealni da se polome ako samo vrisneš na njih. Pandur sa strane je počeo daviti, bio je pristojan i ljubazan ali je davio. Želio je vidjeti ama baš svaku stvar koju sam nosio sa sobom. Pomislio sam da će mi na kraju i u šupak zaviriti. Pogotovo su ga zanimali ti nesretni zamotani suveniri. Htio je da svakog odmotam kako bi vidio šta je unutra, bar malo da maknem papir. Moja nervoza je rasla brzinom svjetlosti. Uskoro mi se za stolom pridružio još jedan turist, jedan od onih trapavih: digao je svoju torbu i umalo je nije stavio na moje nesretne ali još uvijek čitave suvenire! Dreknuo sam kao da mi je netko iglu nabio u guzicu. Najrađe bi bio tresnuo i njega i one daveže od pandura. Moja smrknuta faca nakon nekih 5 sati provedenih na aerodromu i cijelog dana lutanja po gradu sve im je govorila. Nakon kraćeg vremena pandur koji mi je pregledavao stvari sjetio se upitati kolege šta im je zapravo bilo sumnjivo!? Krelac, kao da to nije mogao odmah napraviti… Sumnjiva im je bila tanja cijev dužine nekih 30-ak cm koju obično nosim sa sobom na put za ”ne daj Bože”. Bila je u velikom ruksaku. E kada sam mu je pokazao sve je bilo ok, čak sam mu rekao da ju može i zadržati ako hoće. Nije htio, bio je sretan da je to samo cijev i da se napokon riješio iziritiranog turista. Pitam se šta su oni mislili da je? Puška? Top? Nikada me nitko ništa nije pitao za tu jadnu cijev ali ovi su izgleda neka druga vrsta policije.

Morao sam još platiti odlaznu taksu od 5JD, upola manje nego šta sam očekivao. Nakon čekiranja našao sam se u dijelu aerodroma koji je daleko pristojnije izgledao. Osjećao sam se nekako smušen i izgubljen, full smotan. Nisam bio siguran da li mi je karta čekirana do Zagreba ili se moram javiti još na ”transfer desk” na istanbulskom aerodromu. Umor je učinio svoje.

Poletjeli smo sa uobičajenim zakašnjenjem, let je trajao neka dva sata. Letjeli smo preko Izraela, Sredozemnog mora, Larnace (Cipar) i konačno zapadne Turske. Čim sam se iskoprcao iz aviona krenuo sam na pasošku kontrolu, kad odbijem vrijeme potrebno za vožnju do centra Istanbula i natrag ostaju mi neka tri sata za razgledavanje. Međutim bio je tu jedan ”ali”: vrijeme je u tom djelu svijeta tada bilo kišovito. Već sam prilikom slijetanja iz aviona jasno vidio da su ceste mokre. Malo mi je bilo neobično vidjeti nebo potpuno prekriveno naoblakom. Prethodnih 20 dana iznad mene je uvijek bilo potpuno vedro nebo.

Red za kontrolu putnih isprava činio se beskonačan, imaju posebne šaltere za turske državljane a posebne za sve ostale. Nakon nekih 20-ak minuta bio sam slobodan, sad je samo trebalo pronaći taj metro. Putokazi do tamo su bili jasni i jednostavni, samo što je trebalo preći skoro pola aerodroma do početne stanice uključujući i ogroman prazan prostor ispod aerodromske zgrade. Činilo se kao da sam u ogromnom hangaru. Prije polaska na put našao sam na internetu najbržu i najeftiniju varijantu prijevoza do centra, kombinaciju metroa i tramvaja. Karta tj. žeton za svaki je bio milijun turskih lira. Žeton se kupi na šalteru i ubaci u mali automat sa rampom tipičan za podzemne željeznice širom svijeta. Ovdje aparat samo proguta žeton i pomiče rampu, ne daje nikakav listić ili potvrdu, ništa. Takav je sistem. U vagonima metroa jasno su napisane sve stanice kojima prolazi a uz to još i ženski glas s razglasa govori ime stanice na koju upravo stajemo. Isto tako je posebno označena stanica metroa koja se nalazi uz tramvajsku stanicu. Tamo sam izašao, prešao preko mosta i uletio u tramvaj. Nemalo sam se iznenadio, tramvaj ultramoderan, uopće se nije uklapao u to okruženje. Metro je sasvim ok, ali ipak, tramvaj me oduševio. Vožnja njime je malo potrajala, trebalo je proći nekih 20-ak stanica dok nisam stigao do Sultanahmeta, starog i najpoznatijeg dijela Istanbula gdje se nalaze Plava džamija i Aja Sofija.

Nebo je izgledalo kao da će se svaki čas srušiti nama na glave. Još kako je bilo rano ujutro bilo je poprilično mračno. Odmah sam otišao do Plave džamije, našao sam je vrlo lako jer se nalazi nekih 100m od tramvajske stanice. Uostalom takvu građevinu nemoguće je ne primijetiti. Došao sam tamo nešto prije 08.00 kada se otvara. Osim mene bilo je tamo još nekoliko turista ranoranilaca. Jedna od njih bila je Koreanka, rekla je da ulaz u Aja Sofiju košta oko 10$. Za razliku od nje ulaz u Plavu džamiju je besplatan ali je na izlazu poželjno ostaviti donaciju za što se dobije čak i potvrda. Unutrašnjost Plave džamije je podijeljena na dva dijela: veći dio namijenjen vjernicima kamo turisti ne smiju kročiti i manji dio uz kraj namijenjen turistima. Ta dva dijela odvojena su drvenom ogradom. Unutrašnjost me se i nije posebno dojmila, sve je lijepo naravno, ali vidio sam nešto slično i u jednoj džamiji u Cairu. 2-3 slike i mogao sam izaći, na izlazu sam ostavio ”donaciju” tešku 1,000.000 TL. Dosta im je.

Oko Aja Sofije se i nisam previše zadržavao jer trenutno ionako nisam imao namjeru ulaziti. Pješke sam se spustio do obale, tek tamo je bila gužva, kako na cesti tako i na moru. Pločnici su bili prepuni radnih ljudi koji su pičili na posao, ceste pretrpane žutim taksijima a more krcato svakakvim brodovima za prijevoz putnika i trajektima. Ti brodovi su bili posebno zanimljivi, bilo ih je previše za tako mali prostor i na prvi pogled mirisalo je na kaos. Međutim sve se odvija po nekoj utabanoj šabloni, svaki brod ima svoje pristanište i svoj smjer kretanja. S druge strane vidi se Bospor, veza Sredozemlja s Crnim morem. Šteta šta nisam imao dovoljno vremena da se malo provozam njime. Stajao sam na pješačkom nadvožnjaku i neuspješno pokušavao pronaći nekoga tko bi me slikao. Ljudi su me samo zbunjeno gledali i nastavljali dalje. Počeo sam se osjećati prilično glupo, pa šta oni misle da poklanjam foto aparat? Ili? Na kraju sam se slikao sam, ispružio sam desnu ruku sa foto aparatom, objektiv okrenuo prema sebi i škljocnuo. Slika je ispala ok. Digitalac je zakon.

Moj planirani trosatni boravak počeo se skraćivati sa prvim kapima kiše. Tek šta sam našao zaklon počelo je divljački pljuštati a ja u kratkim hlačama i majici kratkih rukava. Sledio sam se. Sklonio sam se u ulaz jedne slastičarnice preko puta tramvajske stanice i čekao povoljan trenutak za juriš. Trebao sam uskladiti da jurnem preko ceste bez da me išta pogazi, da kupim žeton i uskočim u tramvaj i da uz sve to minimalno pokisnem… i da se naravno jureći negdje ne poskliznem. Primjetio sam tramvaj, postavio se u niski start i katapultirao se. Trčao sam uokolo kao mokra kokoš uspješno izbjegavajući prepreke. Prelaženje ceste u Cairu je bila odlična škola. Na aerodrom sam se vratio na isti način kao šta sam i došao do centra.

Oko 11.00 kad je kiša prestala i kad se počelo razvedravati već sam bio na aerodromu. Svejedno, čak i da sam do tada čekao negdje u zaklonu opet mi je to bio krajnji trenutak za povratak.

Let do Zagreba bio je miran i ugodan, čak je i osoblje u avionu bilo daleko ljubaznije i simpatičnije nego u avionu od Zagreba do Istanbula. Avion je kasnio nekoliko minuta, taman toliko da me natjera da jurim po zagrebačkom aerodromu kako bi stigao na bus. Zgrabio sam prtljagu koju su nekim čudom među prvima iskrcali i jurnuo promijeniti nešto dolara. Nakon toga sam u zadnji trenutak stigao na aerodromski bus s kojim sam došao do glavnog autobusnog kolodvora. Šizio sam dok je vozač vanredno stajao svako toliko da iskrca neke od putnika. Prvi autobus za doma je kretao samo 30 minuta nakon slijetanja aviona. Jednom na kolodvoru iz busa sam izjurio prvi, opet zgrabio prtljagu i potrčao prema šalterima. Eh, tamo sam saznao da bus samo što nije krenuo i da mi oni ne mogu prodati kartu. Jedino što mi je preostalo bilo je da bez karte odjurim do perona i da kupim kartu u busu. Uspio sam, i to stvarno u zadnji trenutak. Od samog slijetanja u Zagreb toliko sam žurio da nisam stigao otići ni na WC. A opet nakon tolike jurnjave, rikne autobus… a da nije prošlo ni pola sata vožnje. Nisam mogao vjerovati, na zadnjem dijelu ovog putovanja rikne bus. Ajde, bar sam imao prilike skoknuti na WC. Nakon nešto više od pola sata provedenih na parkingu jednog od odmorišta napokon smo se pokrenuli.

Nakon nekoliko sati bio sam doma čime je i ovo moje putovanje završilo. Nisam čak bio ni previše umoran, ipak je iza mene bilo samo 2+2 sata leta i nešto autobusa za razliku od prethodne godine kad sam se vratio iz Južne Amerike.