Amman, Jerash, Ajlun, 15.08.2004.

Ustao sam ranije uputivši se i danas na autobusnu, ovaj put jednu drugu sa koje kreću minibusi za sjeverni i sjeverozapadni dio Jordana. Plan je bio prvo otići u Ajlun a u povratku u Jerash. Stanica sa koje kreću ti minibusi je ista ona stanica na koju se gradskim busem dođe s autobusne stanice na koju sam stigao iz Karaka. Dakle, već poznat teritorij. Ujutro je bilo ugodno svježe, pitao sam neke ljude za bus i uputili su me u pravom smjeru. Uskoro sam već sjedio unutra i čekao polazak. Vidio sam da je još jedan par stranaca unutra. Nakon nekog vremena, taman pred polazak vozačev pomoćnik počeo je naplaćivati karte a ja sam tek tada skontao da sjedim u krivom busu. Taj je išao samo do Jerasha, onaj za Ajlun je stajao malo dalje. Kako mi se iz čiste ljenosti nije dalo preskakati iz busa u bus odlučio sam promijeniti plan i ostaviti Ajlun za kasnije. Baš je lijepo putovati uokolo bez neke fiksne obaveze, možeš biti fleksibilan koliko hoćeš.

U Jerashu sam sišao prije autobusne stanice na mjestu gdje su sišli još neki putnici a među njima i oni turisti. Tek kada sam iskočio iz busa vidio sam da je stari rimski grad po kojem je Jerash poznat, ravno ispred mene. Jedino je malo trebalo protrčkarati uokolo kako bih našao ulaz. Bilo je rano ujutro i bio sam jedan od prvih gostiju. Točnije osim mene još je ulaznicu u to doba platio jedan par turista. Na kraju je ispalo dobro to što sam ipak došao prvo u Jerash, kompletan antički rimski grad bio je potpuno prazan. Tu i tamo susreo sam ponekog čistača ili radnika, inače je sve bilo pusto. Pravo vrijeme za posjetu. Rimski grad Jerash prostire se na velikoj površini a u njega se ulazi kroz velika vrata neposredno prije rimskog hipodroma. Taj dio se restaurira tako da je malo iritiralo gledati cijeli ulaz zamaskiran u daske, svuda uokolo hrpa označenih kamenja okružena dizalicama i radnicima. Hodajući, stotinjak metara dalje naišao sam na još jedna vrata gdje su mi pregledali ulaznicu, a koja vode na glavni okrugli trg. S tog trga vodi glavna ulica Cardus Maximus dok se na nju spajaju još tri sporedne. Svuda ukrug na rubu trga stoje stupovi sa horizontalnim gredama. Isto tako sa svake strane glavne ulice stoje stupovi cijelom njenom dužinom. Negdje su cijeli a negdje samo u jednoj trećini originalne visine. Osim rimskog teatra koji izgleda odlično, ostali hramovi i stare zgrade kao npr. tržnica su u ruševinama. Od stambenih objekata su ostali samo temelji. U pločama kojima su ulice popločane još se mogu vidjeti kanali koje su zaprežna kola nekad davno izdubila svojim kotačima. Cijeli taj prostor je izuzetno velik, kažu da Jerash nije bio neki važan rimski grad ali da je zato jedan od najočuvanijih ako ne i najočuvaniji. Sunce je već polako pripeklo, vukao sam se starim rimskim ulicama. Dan je jedva i započeo a ja sam osjećao malaksalost. Vjerojatno je to bila posljedica akumuliranog umora. Što sam više hodao po Jerashu to sam bio sretniji da sam fulao autobus, sav onaj mir i tišina na takvom mjestu bili su neprocjenjivi. Kako je vrijeme prolazilo polako sam se počeo vraćati prema izlazu. Polako su već počinjale navirati grupe turista. S onoliko ljudi to mjesto nije bilo isto što i sat, dva ranije. Za cijelo to vrijeme sam naletio na samo jednog prodavača hladnih pića a i taj je tek bio donosio robu za prodaju na mjesto. Jedina stvar koja mi se nije svidjela su dva radnička kontejnera na glavnom trgu. Nikako se nisu uklapali u okolinu. U Jerashu se stalno nešto radi i restaurira, iskopavanja su uvijek u toku i čini se da nikada neće biti gotova jer kada se završi potraga za svim predmetima iz rimskog doba, netko iz budućnosti će početi potragu za predmetima iz ovog, našeg doba.

U sam grad nisam otišao. Sa mjesta gdje sam se nalazio izgledao mi je kao umanjena kopija Ammana – dosadno.

Budući da sam pri dolasku izašao iz busa prije nego je stigao do autobusne stanice, krenuo sam u potragu za tim nesretnim kolodvorom. U LP-u piše da autobusi kreću pored džamije. Došao sam do jednog križanja, sa desne strane je bila uzbrdica koja je vodila do neke džamije. Nije me bilo volja ići gore za ništa pa sam pitao jednog lokalca koji je radio u obližnjem dućančiću. Ovaj mi je rekao da samo čekam tu na križanju i da zaustavim pravi bus. Pravi bus? Kroz glavu mi je prošla ona glupa epizoda od prethodnog dana kada sam kao jarac mahao autobusima na autocesti pored Mrtvog mora. Slabo mi je došlo samo pomislivši da ću opet morati proći sličnu gnjavažu. Pitao sam ga gdje je džamija, jer bi autobusi trebali kretati od tamo. Ništa, to njemu nije bilo važno, uporno mi je objašnjavao da je upravo mjesto gdje sam stajao pravo mjesto za ulijetanje u bus. Da, možda njemu. Tip je bio cijelo vrijeme nasmijan i izgledao mi je sretan šta može pomoći nekom strancu. A tko zna, možda me samo zajebavao i pritom se dobro zabavljao, he he. Šteta šta baš nije dobro vladao engleskim pa je ta pomoć bila malo teža. Na kraju je vidio da bih mogao zalutati tko zna gdje pa je uzeo stvar u svoje ruke – kako bi koji bus stao na tom malom križanju ovaj bi pitao šofera (svi su vozili s otvorenim vratima) kamo ide. Nakon par minuta ubacio me u jedan minibus i rekao da idem s njim. Bio sam mu stvarno zahvalan, nije ni svjestan koliko mi je pomogao.

I tako se ja zavalim u sjedalo i pružim sto i nešto filsa pomoćniku vozača. Karta je plaćena, mjesto zauzeto, samo se još trebalo malo voziti i izlazak u Ajlunu je trebao biti idući korak. Trebao je… Taj nesretni minibus u kojem sam ja bio, je nakon stotinjak metara vožnje skrenuo u lijevo da bi se za koji trenutak zaustavio na međugradskoj autobusnoj stanici. Pomoćnik šofera mi je onako zbunjenom, jer nisam imao pojma šta se događa, rekao da izađem i pokazao mjesto gdje da čekam pravi bus za Ajlun!? Izašao sam van nesiguran u ono šta sam upravo čuo. Bio sam uvjeren da je to pravi bus do Ajluna kad ono to je samo jedan od buseva koji vozi tko zna gdje a koji se usput zaustavi na toj stanici. Samo… zašto si je ovaj naplatio kartu? Vjerojatno zato jer sam mu pružio novac misleći da će vožnja potrajati. Da li je on pomislio da mu dajem bakšiš, ili je samo iskoristio situaciju – ne znam, znam samo da sam platio nešto što nisam trebao. Dobro, nije neka tragedija, radi se o sitnišu.

Nije mi preostalo ništa drugo nego sjesti sa strane i čekati. Prije toga sam se još dva puta uvjerio da je to pravo mjesto gdje čekam bus. Ti čekaj, a bus će stići ”in sha Alah”, što bi značilo u slobodnom prijevodu – biti će kad bude. Nije mi se žurilo, još uvijek je bilo prijepodne a Ajlun i nije tako daleko. Bitno je samo da krenem prije kasnog poslijepodneva jer bi vrlo lako mogao ostati bez prijevoza do idućeg dana.

Famozni bus je napokon stigao. Cesta do Ajluna je također zavojita, pogled na brdoviti krajolik je bio sve samo ne dosadan. Sunce je grijalo kroz stakla a meni se lagano spavalo. Tokom vožnje po ne znam koji put sam se uvjerio u ljubaznost lokalnih ljudi. Baš onaj tip koji mi je djelovao antipatično pokazao se kao jako ljubazna osoba. Rekao mi je koliko je otprilike dvorac gdje sam krenuo udaljen i koliko bi me taksi trebao koštati. Čak me prilikom izlaska iz busa uputio na taksiste.

Autobusna stanica je jedno malo šire parkiralište sa uobičajenom gužvom kakva se na takvom mjestu u tom djelu svijeta može i očekivati. Redom sam odbio sve taksiste. Mislio sam malo prolunjati mjestom i vidjeti ima li šta zanimljivog, a taksi lako nađem kasnije. Ovako sam se duplo prevario: niti je bilo išta zanimljivog za vidjeti niti sam kasnije igdje vidio slobodan taksi. Kada sam jednoga i ugledao čovjeku se nije dalo voziti, ušao je u neku njihovu birtiju i boli ga kita. Osjećao sam se glupo. Vrtio sam se tamo po cesti kao izgubljena ovca. Bio bi ja do dvorca krenuo i pješke ali ipak su to više od 3km dobre uzbrdice. I to još po suncu. Ni sam ne znam odakle je taksi izronio, no za 1JD me odveo do ulaza u dvorac. Dvorac se nalazi na brdu poviše Ajluna i to na odličnoj poziciji s prekrasnim pogledom na okolicu. Taksi je otišao, kako ću natrag nije bilo ni bitno, već ću se nekako snaći.

Malo sam se vrtio dok nisam našao pravi ulaz. Dvorac k’o dvorac, znatno je bolje očuvan od onoga u Karaku, pogotovo unutrašnjost koja je čak bila i osvijetljena. Osim prostorije osrednje veličine u kojoj je smješten mali muzej, ostale prostorije u dvorcu su potpuno prazne. Na vanjskim zidinama neke ozbiljnije mjere sigurnosti nisu poduzete. Malo nepažnje i vrlo lako se do podnožja može stići kraćim putem… i bolnijim. Glavni hodnik je lijepo osvijetljen podnim svjetlima. Odlučio sam se tamo slikati ali mi je trebao netko tko će pritisnuti dugme na fotoaparatu. Prvi kojeg sam ulovio je to dugme i stisnuo, ali je slika ispala mutna mojom krivicom. To sam vidio tek nakon što sam mu se zahvalio i rekao da je sve ok. Bilo mi je malo glupo opet ga dovlačiti nakon toga ili daviti odmah nekog drugog. Vratio sam se na isto mjesto tek nakon šetnje po dvorcu. Našao sam novu žrtvu. Ovaj put fotoaparat jer bio dobro podešen ali je fotograf bio nespretan. Jasno sam mu pokazao kako bi slika trebala izgledati, vidjelo se na displayu… nije išlo… ni drugi put nije išlo… tek četvrti put je uspio napraviti sliku kako treba. Kada sam napokon rekao da je sve u redu s vidljivim olakšanjem je nekoliko puta rekao ”welcome” i nestao bez traga i glasa. Bit će da sam ga dobro izmaltretirao. Više ga nisam vidio u blizini, moguće da je glavom bez obzira bježao po okolnim poljima i šumama. U dvorcu više nisam imao šta raditi ni šta novoga vidjeti pa sam polako krenuo nazad.

Taksija vani naravno nije bilo, samo privatni auti lokalnih ljudi koji dolaze tamo na izlet. Bio sam junak i nisam se plašio kojeg kilometra nizbrdice, makar je prvih petsto metara bilo malčice naporno zbog prevelikog nagiba. Cesta od dvorca do Ajluna prolazi zelenilom i uz rijetke kuće. Tamo gore, Bogu iza nogu nalaze se čak i neki hoteli, potpuno pusti. Pitam se samo za koga? Možda domaće turiste ili turiste iz susjednih zemalja? Sumnjam da bi nekom zapadnjaku takva pozicija zbog bilo čega bila zanimljiva.

Bilo je relativno toplo a mali ruksak koji sam vukao za sobom postajao je sve teži i teži. Uz neke malo ljepše kuće bili su parkirani luksuzni automobili američke proizvodnje i saudijskih tablica. Dakle ipak ja Arapima ovo područje zanimljivo. Na pola puta se niotkuda stvorio taksi koji mi je nudio prijevoz do centra. E već kad sam dotuda morao doći pješke mogao sam i do kraja, odbio sam ga bez razmišljanja. Kako sam se sve više spuštao i približavao centru Ajluna kuće uz cestu su potpuno zamijenile livade. Iz tih dvorišta su izvirivala djeca kojima sam očito bio velika atrakcija. Uslijedilo je neizbježno ”hello”, i to sve češće i češće. Došlo je do toga da nisam mogao proći 20m bez da neki klinac ne viče za mnom. U početku mi nije smetalo, međutim nakon što sam počeo stalno odzdravljati poput predsjednika koji se druži sa svojim narodom, dojadilo mi je. Bio sam već lagano umoran, bilo mi je već poprilično dosadno a sva ta strka gdje god bi se pojavio mi je već išla na živce. Nije dugo vremena trebalo proći dok sam svu tu dječurliju počeo jednostavno ignorirati. Prolazio sam pored njih kao pored turskog groblja, ne reagirajući ni najmanje. Primijetio sam kako bi se neki od njih naglo uozbiljili kad bi izbliza vidjeli moju stravično ozbiljnu facu. Neki klinci su čak nešto i prokomentirali u ljutom tonu. Nisam baš bio ponosan na svoje ponašanje ali neke stvari zbilja vremenom postaju naporne, pogotovo ako su pretjerane.

Uskoro sam bio potpuno okružen kućama i u kratkom vremenu sam se doklatio do autobusne stanice. Bez problema sam našao minibus za Amman, ušao sam i čekao da se još ponešto putnika nakupi. Sjedeći unutra primijetio sam skupinu mladih cura izvan busa, bilo je tako očigledno da me komentiraju veselo se cerekajući. Heh, mogao sam se samo nadati da komentari nisu bili loši. Pokušao sam ih slikati onako iz busa, međutim čim bi vidjele fotoaparat odmah bi si lica pokrile maramama. Nisu se dale preveslati. Ah… Nije me bilo briga za ovo dugo čekanje na polazak: bio sam u busu, vidio sam ono što sam htio a u Ammanu me nitko nije čekao. U vožnji sam na trenutke spavao, krajolik mi nije bio zanimljiv kao prilikom dolaska, vjerojatno i zato jer sam bio umoran.

Plan je bio da se iskobeljam iz busa, uletim u bijeli taksi i odem se u hotel odmarati do navečer. Sve je to bilo jednostavno osim bijelog taksija. Vratio sam se negdje oko 15.00 u vrijeme ogromne prometne gužve. Pokušao sam uletjeti u neki od bijelih taksija ali bezuspješno. Svuda uz cestu su stajali ljudi a taksiji bi svaki put stali na drugom mjestu. Kako bi se zaustavili tako bi se napunili i krenuli. Osjećao sam se glupo, gdje god bi stao uvijek sam bio na krivom mjestu, kad god bi krenuo prema nekom taksiju uvijek bi se nakrcao dok bi došao do pola puta. Bilo je čak gotovo nemoguće naći i žute, tj. privatne taksije. Nakon 20-ak minuta uzaludnih pokušaja ulijetanja u neko prijevozno sredstvo krenuo sam pješke. Nije bilo daleko a i preda mnom je bila samo nizbrdica. Spuštajući se prema centru u smjeru mog hotela nisam mogao a da ne primijetim veću količinu trgovina za invalidska pomagala (štapovi, kolica…). Da li je to nekakav dio grada gdje su grupirane sve takve trgovine ili je posrijedi nešto drugo, ne znam. Činjenica je da ih ima više nego što bi čovjek očekivao. Na ulici se obavljaju svakakvi poslovi, čak se i automobili farbaju i to bez obzira na prolaznike i ostali promet. Tako sam i ja nepažnjom uletio u oblak fino raspršenih kapljica bijele boje. Ništa se nije uspjelo uloviti na mene, bar ništa vidljivo golim okom. Lakirera uopće nije briga šta će još sve pofarbati osim vozila, glavno da on šprica.

Tek kad sam se strovalio na krevet shvatio sam koliko sam u stvari bio umoran. Preda mnom je bila zadnje noć u Jordanu, i zadnja noć u tom bučnom hotelu.