Amman, Mrtvo more, 14.08.2004.

Ujutro sam se neugodno iznenadio. Otvorio sam vrata i vidio da su vrata Maurine sobe širom otvorena… pogledao sam prag svoje sobe i na podu vidio svoj LP koji sam joj dan ranije posudio. U njemu je bio papirić gdje je napisala kako je hotel prebučan i kako joj ne odgovara te kako ipak isti dan kreće prema Izraelu. Nisam mogao vjerovati, bar sam nju smatrao malo boljom od one dvije. Izgleda da je njima tako normalno odlaziti bez pozdrava. Pa s kakvim sam to ljudima bio zadnjih dana? Sa sjetom sam se prisjećao svog putovanja po Južnoj Americi gdje sam upoznao ekipu kakvu sam samo poželjeti mogao i s kojom sam se jako dobro zabavio. Ovo sada je bila potpuno druga priča. Zbilja mi je odgovaralo da je i ona napokon otišla svojim putem ali sam joj zamjerio šta je otišla bez riječi. Neodgojeno i nekulturno. Ja bi se bar uvijek pozdravio s ljudima. Napisala je još na papiru svoju mail adresu… papirić sam zgužvao i bacio, s takvim osobama ne želim imati nikakve veze.

Taj dan imao sam samo jedan plan – napokon otići do Mrtvog mora i okupati se u njemu. U Ammanu ima nekoliko autobusnih stanica, bolje rečeno mjesta nalik parkiralištima odakle polaze autobusi. S jedne od njih kreće i autobus za Mrtvo more. Krenuo sam kolektivnim taksijem do jednog djela puta. Većina stajališta tih taksija se nalaze na divljačkim uzbrdicama. Kada jedan od njih stigne sa vožnje, krene uzbrdo i stane prvi u koloni. Putnici ulaze u onaj zadnji tj. onaj u podnožju kolone. Kada se to mjesto oslobodi svi ostali ispred njega se pomaknu unazad nizbrdo. Stvarno neobičan sistem ali logičan – zašto bi se uopće putnici morali pentrati do vrha kada to nije potrebno. Taksi na toj relaciji vozi do jednog od glavnih kružnih tokova na jednoj od gradskih arterija, ali do tamo se stigne nekim sporednim ulicama i uličicama. Ti kružni tokovi su malo jače prometne petlje, na njih se spaja nekoliko brzih cesta dok ispod njih prolazi glavni pravac na četiri trake – ma ludnica. Trebalo se dobro orijentirati pomoću mape iz LP-a. Poučen iskustvom bezveznog traženja hotela prvog dana zbog greške na mapi, bio sam malo oprezan. Do autobusne sam još imao nekih 15-20 minuta hoda nizbrdo.

Prije nego sam otišao na kupanje morao sam potvrditi povratnu kartu u agenciji. To mi je sve taman bilo usput. Turkish Airlines se nalazi na zadnjem katu jedne novije zgrade. Nakon obavljenog posla krenuo sam liftom natrag, ali… lift se zaglavio!? Ni makac. Prvo sam malo pričekao i taman kada sam mislio stisnuti dugme alarma ono čudeso se pomaknulo i krenulo dole. Tko zna da li bi taj alarm uopće netko i čuo ili je to samo ukrasa radi. Dobro da to nisam morao isprobavati. Stisnuo sam dugme za prizemlje naravno, bar sam mislio da jesam. Kada sam izašao van lifta to prizemlje mi se učinilo drugačije. Izašao sam van zgrade na nekakvo parkiralište sa kojeg sigurno nisam ušao… tek kada sam se okrenuo oko sebe shvatio sam gdje sam – tri kata ispod pravog prizemlja na suprotnoj strani gdje je i tlo radi brdovitog terena osjetno niže. Zgrada je izgrađena na kosini. Natrag liftom mi nije padalo na pamet jer nisam želio više izazivati sreću, za povratak na nivo ceste preostale su mi stepenice. I to prokleto strme. Stvarno baš nemam sreće s liftovima na ovom putovanju… ili možda imam?

Hodao sam dalje nizbrdo prema autobusnoj stanici i gledao očima punim dosade kvartove na okolnim brdima – bezlično i nemaštovito, slični oblici kuća, slične boje fasada… Na autobusnoj stanici sam konačno i nešto pojeo to jutro. ”Restaurant” je bila jedna mala barakica sa brzom hranom. Ništa naročito, jaja ko jaja. Pojeo sam na brzinu i krenuo pogledati gdje mi je pravi autobus. Bilo je dovoljno pitati ljude uz autobuse za ”Dead sea”, odmah su me uputili na pravo mjesto. Čak sam uspio napokon vidjeti i ostale turiste osim mene – komada pet.

Minibus je bio poluprazan što je mirisalo na dugo čekanje dok se ne napuni do vrha. No, ipak suprotno mojim očekivanjima nije prošlo dugo do polaska. Čiča koji je vozio bus imao je karakteristično crveno-bijelu krpu na glavi. Starčić je pičio kao blesav, gas do daske gdje god se to moglo uz naglo kočenje kada bi detektirali nekog putnika uz cestu koji mahanjem pokušava skrenuti pozornost na sebe. Nešto kasnije nije se uopće obazirao na mahanje uz cestu jer smo napokon bili puni. Cesta je uglavnom cijelo vrijeme imala silaznu putanju. Postajalo je sve toplije i toplije, kako smo bili sve niži temperatura je sve više rasla, kao da je netko uključio grijanje. Točka 0 m nadmorske visine je jasno označena pored ceste samo nekoliko stotina metara prije kontrolne točke. Žao mi je da nije bilo prilike slikati se pored te tabele. Kontrola je bila rutinska, brzi pregled i mogli smo nastaviti silazak. I ovdje se ispod sunca sijao skupi policijski ili vojni Hummer. Kako bi neke putnike na brzinu ukrcali a druge iskrcali prolazili smo kroz mala mjesta nedaleko jezera. Depresivno. Sve miriše na siromaštvo, čak ih i sunce nemilice prži više nego one druge gore u Ammanu i ostalim mjestima na visoravni. Nakon još jedne kraće vožnje autocestom skrenuli smo na uzak puteljak i nakon nekoliko minuta minibus je stigao do svoje zadnje stanice.

Mi preostali putnici iskrcali smo se na mjestu gdje se trebala nalaziti ograđena privatna plaža s hotelčićem, barom, restoranom, kabinama i tuševima… Ulaz u privatnu plažu nije baš jeftin ali to je jedino mjesto gdje postoje tuševi. A hodati uokolo nakon kupanja u Mrtvom moru s kilama soli nalijepljenim na koži i nije baš ugodno, točnije – kažu da je to pravi pakao.

Privatna plaža je bila samo san, umjesto toga našli smo se na gradilištu na kojem se ništa nije gradilo. Sve je stajalo nedovršeno. Sjetio sam se Egipta i svih onih građevina u izgradnji koje sam viđao putujući autobusom, gradilišta bez i jednog čovjeka koji tamo doista nešto i radi. Takvih gradilišta bilo je na svakom koraku. Nemoguće je ne primijetiti ih. Isto tako je i ovdje bio slučaj, samo što ovaj put nisam bio indiferentan. Minibus je otišao a mi smo se našli usred ničega. Srećom tamo je bila nekakva barakica koja je neodoljivo podsjećala na ”Alan Ford”, jedino mjesto gdje se moglo kupiti nešto za piće i jedino mjesto gdje se moglo istuširati. Tuš je bio jedna cijev sa slavinom izvan barake. Da se netko doista htio potpuno sakriti imao bi malo problema, najlone kojima je tuš trebao biti sakriven vjetar je nemilice vitlao uokolo.

Obala je samo dva minuta hoda od tog mjesta. Zgrozio sam se kada sam ju vidio, smeća po svuda, bila je umjetnost naći dio potpuno puste plaže bez otpatka. Dakle, jadnije od toga nije moglo biti. Druga mogućnost bila je odlazak na najmanje desetak kilometara udaljenu prvu uređenu plažu. Kako do tamo javni prijevoz ne ide, trebalo bi skakati po cesti i naći neki taksi koji bi me koštao dobre novce – ako bi ga uopće i našao. Za natrag bi opet mogao isključivo taksijem i to za osjetno veću cifru jer bi ovaj put išao skroz do Ammana. S druge strane, bilo kako bilo, nalazio sam se na obali Mrtvog mora, voda je bila čista a opet je postojala i neka vrsta tuša. Nakon desetinke sekunde razmišljanja odlučio sam ostati a tako su postupili i ostali. Ti ostali su bila dva Španjolca, jedan stariji par negdje iz Europe, jedan Francuz koji nije znao engleski, i još jedan lokalac iz Ammana. Svaki je zauzeo svoje mjesto uz vodu i gledao svoja posla.

Sva ta pustoš imala je i svoju dobru stranu, kako sam sve stvari ostavio na obali a skupa s njima novac i dokumente, bar nisam morao strepiti od neke pljačke. Jedino sam uspio komunicirati s Francuzom jer je obojici bilo potrebno da ga netko slika s fotoaparatom.

Čim sam zagazio u vodu osjetio sam svu tu famoznu gustoću Mrtvog mora. Sila uzgona je daleko jača nego u moru kod kuće, osjećao sam lagani otpor prilikom hodanja. Svakim pokretom voda se mutila podsjećajući na običnu vodu prezasićenu sirupom za piće. Nema biljaka, nema riba… ničeg. Samo šljunak. Osjećaj plutanja u Mrtvom moru je koliko neobičan toliko i fantastičan. Bio sam u uspravnom položaju ne dodirujući dno i ne izvodeći nikakve pokrete a voda mi je bila do ispod pazuha!? Sada sam napokon saznao kako se osjeća plutača u moru, da je tamo kojim slučajem bilo plovila mogli su ga slobodno privezati meni za uši. Pokušao sam plivati ali uzalud, uzgon je opet toliko jak da u ležećem položaju baca noge van vode. Nemoguće je biti u kosom položaju za plivanje. U obzir je dolazilo samo leđno plivanje. Mislim da tamo i kamen ima problema potonuti na pristojan način. Na trenutke sam bio oduševljen ali sam pogled na obalu odmah me podsjetio na kakvom se glupom mjestu nalazim. Ne samo da je ona barakica s tušem bila kao iz stripa već je to bilo i cijelo to područje. Mora da su Magnus i Bunker upravo na ovakvim mjestima pronalazili inspiraciju za svoja djela.

Pogled preko jezera prema Izraelu bio je bolji ali tada mi stvari nisu bile pred očima. U jednom trenutku vidio sam kako jedan od lokalnih besciljno šeće plažom. Doplutao sam do obale na samo nekoliko metara od svojih stvari i čekao da prođe. Nikad se ne zna. U ruke sam uzeo i neko kamenje s dna tek tako da se nađe. Bio sam naoružan do zuba ali čovjek je ipak bio samo šetač, vjerojatno je došao samo ćiribimbiti bjelkinje u kupaćim kostimima. I bolje za njega, inače bi dan mogao završiti sa kamenjem u čelu.

Odjednom mi je na pamet pala glupa ideja da pod svaku cijenu probam koliko je ta voda slana… Da sam bar to probao sa prstom ili na sličan način bilo bi dobro. Neee, ja sam zaronio bradu i kušao direktno ustima. Voda je odvratna, to stoji, ali isto stoji da me brada počela peći jer sam još uvijek imao sitne ranice od brijanja makar sam se bio obrijao dan ranije. Izašao sam vani i bradu malo isprao vodom za piće koju sam imao sa sobom, ali bez većeg uspjeha. Sol je jebeno grizla. Dok sam bio u vodi koža mi je bila skliska na dodir, baš radi tolike otopljene soli. Kosu nisam htio močiti jer me nije bilo volja kasnije satima ju ispirati.

Nisam se predugo zadržavao, probao sam ono što sam želio, vidio baš i nisam previše jer nije bilo ničeg za vidjeti i mogao sam se vratiti nazad. Prvi sam otišao sa plaže i to ravno pod tuš. 1JD je bila cijena koju sam trebao platiti za tuširanje. Platio bih bio i više samo da su tražili. Malo sam pričekao bus za koji nitko nije imao pojma kad će stići i da li će uopće više tog dana stići. Pomislio sam da je bolje odšetati 10minuta dalje do brze ceste i zaustaviti neki u prolazu. Bilo je to lakše zamisliti nego napraviti. Busevi nisu bili tako česti kao što se činilo a čak kad bi i dolazili bilo je teško razaznati radi li se o busu ili kamionu. Dogodilo se tako da sam propustio bus jer sam mislio da je kamion ali i da sam mahao kamionu misleći da je bus. Vrijeme je prolazilo a ja se ”inteligentno” pokušavao sakriti od sunca u hladovini prometnog znaka. Srećom bilo je rano popodne i imao sam dovoljno vremena da se nekako izvučem s te ceste. Nakon nekog vremena primijetio sam kako je stotinjak metara iza mene sa nekog puteljka izronio bus. Bilo je kasno trčati za njim, bio je predaleko a ja sam već bio lagano napilan. Ona dva busa kojima sam uspio na vrijeme i mahnuti samo su projurila pored mene, očito je da su bili puni. U čekanju mi se pridružio jedan domorodac s najodvratnijim zubima koje sam u životu vidio. Odmah mi je bilo lakše ali ne zadugo, stao je jedan taksi. Za vožnju do Ammana tražio je previše a ja sam još bio daleko od očaja. Domorodac je otišao s njim, sigurno njemu nije naplatio onoliko koliko bi meni, ako mu je uopće i naplatio. Učinilo mi se da sam na jednoj obližnjoj paralelnoj cestici vidio turiste s plaže u taksiju. Sada sam znao da mi je bilo pametnije čekati. No što je tu je.

Odvukao sam se do obližnje trgovine uz cestu, jedinu građevinu na horizontu osim još jedne kontrolne točke nekoliko stotina metara niže. Trgovac je rekao da sjednem i da će bus uskoro doći. To njegovo ”uskoro” bio je jako relativan pojam jer nije imao pojma. Nisam znao šta bih više pa sam odlučio za prijevoz pitati ljude koji stanu nešto kupiti. Prva žrtva su mi bili neki tipovi u skupom terencu, za volanom je bio Arapin koji je vozio jednog bijelca. Tip je rekao da ne ide u smjeru Ammana već da se vraća nazad… aha, dakle došao je do tamo samo da bi si kupio jednu fantu i vratio se nazad. Gluplji izgovor nije mogao naći, mogao je jednostavno odbiti, čemu to nepotrebno laganje? Iduća žrtva bio je tip koji je u autu imao ženu i dvoje djece. Nije me mogao uzeti jer nije imao dovoljno mjesta. Mada se ispričavao i to mi je smrdilo na samo još jedan jeftini izgovor jer su mu dječica bila malena a mjesta odostraga je bilo dovoljno. Nakon nekog vremena pored trgovine stao je jedan majušni kombi sa dva tipa. Bili su to trgovci koji su dilali nekakvu svoju prehrambenu robu uokolo po trgovinama. Oni stvarno nisu imali mjesta, bio sam siguran da bi me glatko otkantali pa im se nisam ni obraćao. Kada me jedan od njih upitao da li trebam prijevoz umalo sam pao u nesvijest. Bio sam spašen. Razgovor je tekao ovako:

On: ”Gdje ideš?”
Ja: ”Amman.”
On: ”Koliko nudiš?”
Ja: ”Koliko tražiš?”
On: ”2 dinara.”
Ja: ”1 dinar!”
On: ”Ok, u koji dio grada ideš?”
Ja: ”Ma bilo koji…(sebi u bradu: samo vozi jebote)”

I tako sam ja uskočio u kombić i sa simpatičnim Jordancima napokon krenuo put glavnog grada. Usput smo još stali uz neke trgovine kako bi ovi ponešto i zaradili. Bili su raspoloženi za razgovor pa mi nije bilo dosadno. Na kraju su me iskrcali na istoj autobusnoj na koju sam došao kada sam doputovao u Amman. Tu sam već bio kao doma. Ostatak dana proveo sam odmarajući se u hotelu a navečer kraćom šetnjom po kvartu. Ispunio sam i zadnji cilj, sada sam komotno mogao otići doma.