Za odlazak u Abu Simbel trebao sam ustati oko 03.00 pa se još busom voziti još podosta prema jugu. Nakon toga opet nekoliko sati za natrag. Tamo je dozvoljeno odlaziti isključivo s agencijama radi sigurnosti. Jednostavno mi se nije dalo, znam da sam jako pogriješio ali tada me jednostavno nije bilo volja. Često se upitam šta mi je uopće tada prolazilo kroz glavu da sam tako nešto propustio? Htio sam se jedino opustiti i na miru lunjati po Aswanu i okolici.

Odmah ujutro otišao sam ponovno na željezničku stanicu. Htio sam otići do Aswanske brane i to vlakom. Jeftino je (oko 1L.E.), blizu je ali zato ima nekih 5km od zadnje stanice do same brane. Nisam bio siguran da želim toliko pješačiti a opet sam bio na stanici i čekao vlak. Koga god bi pitao kada vlak kreće uvijek sam dobivao drugačiji odgovor, od informacija, od raznih šaltera, od ostalih ljudi…

Uskoro sam odustao, izašao sam vani među lešinare taksiste i rekao svoj plan. Odmah ih se oko mene okupilo desetak, kao ajkule oko plijena, još su im samo leđne peraje falile. Želio sam taksijem otići do Aswanske brane, biti tamo kraće vrijeme i natrag. Tražili su 60, 50 pa onda 40 ili 35 L.E. Nisam htio pristati, malo pomalo cijena je pala na 30-40L.E. Nisam popuštao, uporno sam tražio 25 L.E. za taj đir jer sam smatrao da je to itekako dovoljno. Ovi su samo odmahivali glavom podrugljivo se smješkajući, kao da tražim da me voze o svoj trošak, a znao sam da im njihov lokalac za to ne bi platio ni pola. Stajali smo tako u pat poziciji nekoliko trenutaka dok iz gomile nije jedan digao ruku i rekao da će me on prebaciti za traženu cijenu. Ostali su mu prigovarali zbog toga. Da nisam ovdje uspio, bio bi otišao tražiti na nekom drugom mjestu, vremena sam imao napretek. Dogovor je pao i mogli smo krenuti. Vozeći se kroz Aswan taksist mi je pokazivao neke važnije zgrade u gradu, put je vodio preko stare Aswanske brane koja je smiješno malena u usporedbi s velikom, pravom Aswanskom branom. Ovu malu su još Englezi izgradili. Put je vodio stalno uzbrdo, stotine dalekovodnih stupova isprepletenih žicama svuda po okolnoj pustinji bili su jasan znak da sam na području velikog energetskog postrojenja. Ulaz na branu se plaća 5 L.E. Provezao sam se pored spomenika egipatsko-ruskog prijateljstva i počeo vožnju po samoj brani. Moram priznati da me izgled brane iznenadio, ne radi veličine jer sam očekivao da bude ogromna, nego radi oblika. Živio sam u iluziji da su sve brane sličnog oblika, s jedne strane jezero a s druge betonska strmina ispod koje se voda propušta dalje u rijeku. Ovdje nema nikakvih strmina, i jedna i druga strana brane ima izuzetno blagi nagib zauzimajući ogromnu površinu. Prije bi rekao da se nalazim na jednom ogromnom riječnom nasipu. Na sredini se nalazi poveće parkiralište gdje se zaustavljaju autobusi s turistima. Nekoliko minuta bilo mi je dovoljno da vidim ono što me toliko zanimalo. Ta jedna hidrocentrala opskrbljuje cijelu zemlju i još izvoze električnu energiju. Tokom mog boravka u Egiptu nisam doživio ni jedan prekid u opskrbi električnom energijom. Da se tu nešto desi, sve bi kolabiralo.

Na povratku iskrcao sam se na obali rijeke, na mjestu gdje se nalazi nekoliko solidnih restorana. Odabrao sam jedan koji su mi Koreanke preporučile. Iako je hrana na kraju još i ispala dobra s obzirom da sam ručak platio 24 L.E., posluga je bila zrela za strijeljanje. Prvo je došla jedna mlada cura i donijela mi menu. Nakon nekog vremena došla je primiti narudžbu da bi na kraju ispalo da ona to nije sposobna učiniti osim ako ne prima narudžbu na arapski. Posumnjao sam u njeno znanje engleskog pa sam je i pitao: ”Do you speak english?” Odgovorila je na francuskom: ”Oui!” Skrivena kamera? Ne, samo šašava konobarica… Najviše me iritirao mladi konobar-lokalni frajerčić koji je nakon nje došao primiti narudžbu. Iako je to restoran navodno na dobrom glasu, iako tu dolaze samo stranci i iako je bilo svega nekoliko stolova, posluga je bila stravično spora. Konobarčić-frajerčić se gubio na sve strane, razgovarao je i glupirao se sa svakim umjesto da radi svoj posao. I kada nije bilo nikoga s kime bi se glupirao – on bi nekoga izmislio. Mislio sam da ću tamo za stolom dočekati i kolonizaciju Marsa. Terasa restorana se nalazi na plutajućem pontonu privezanom za obalu, tako da sam vrijeme kratio zureći u feluce koje su bile privezane svuda uokolo.

Cura koja mi je donijela menu na kraju je odnosila korištene tanjure s mog stola. Na rukama je imala henu, tj. gornja strana dlanova bila je gusto iscrtana tintom u obliku raznih šara, nešto kao čipka. Takav ukras je lijepo vidjeti, šteta što nije skužila moje pitanje smijem li joj slikati ruke, samo se udaljila cerekajući. I to je bilo to, bolji restoran… da mi je znati kakvi su ostali.

Iduće mjesto kamo sam krenuo bio je Elephantine island, otočić usred Nila na kojem se s jedne strane nalaze nubijska sela i botanički vrt a s druge strane ružan luksuzni hotel u obliku tornja za kontrolu leta na aerodromu. Aswan se nalazi s desne strane rijeke, na lijevoj je sama pustinja s malim udaljenim Nubijskim naseljima. Sav dio rijeke od brane do grada je pun malih otočića koji skupa sa mnogobrojnim felucama pružaju divan prizor. To je uostalom i omiljena tema na razglednicama. Na Elephantine sam želio otići s brodicom za 1L.E.

Hodajući obalom cirkus s vlasnicima feluca je isti kao u Luxoru: “Feluca sir?… Feluca?… Feluca?” Čak su mi i lagali da brodice za linijski prijevoz putnika nema, ili da je daleko, ili da je daleko skuplja nego što u stvari jest, sve samo da prihvatim vožnju sa baš njihovom felucom. Nisam se obazirao, znao sam kamo trebam otprilike ići i samo sam pičio naprijed. Za tek koji minut plovidbe iskrcao sam se na Elephantine. Famozna nubijska sela i nisu nešto zbog čega bi si trebalo rezati vene u slučaju da ih se propusti. Obične kuće odijeljene uskim uličicama, jedino šta su te kuće malo šarenije. Na otoku nema ama baš nikakvih vozila, čak ni bicikla.

Od trenutka kada sam kročio na otok prikačio mi se jedan zbilja naporan balavac. Dečko je imao nekih 15-ak godina. Pratio me u stopu nudeći mi vožnju do idućeg još manjeg otoka. Nije prihvaćao ”ne” kao odgovor. U početku sam bio pristojan i strpljiv, čak i raspoložen za šalu. Rekao sam mu da ode jer mi njegove usluge ne trebaju te da želim malo sam prošetati. Uličice su bile puste. Nije želio razumjeti, počeo me ozbiljno nervirati. Vrijeme je prolazilo a ovaj je postao moja sijena. Bio je toliko bijedan da čak i kada bih se naglo okrenuo i počeo vraćati smjerom odakle sam došao on bi krenuo za mnom. Pet puta ja promijenim smjer, pet puta on promjeni smjer, kao maloumni psić. Postalo je nepodnošljivo, bio sam već poprilično nervozan, više nisam uopće htio govoriti s njime. Uzalud. Kada sam počeo puhati on je išao za mnom i pitao: ”Zašto radiš pffff, pfffff?” Nisam mogao vjerovati kako je dečko tupav. Inteligencija ravna apsolutnoj nuli. Kažu da se svaki dan rodi nova budala, e pa ja sam današnju budalu pronašao.

Nije mi uopće više bilo bitno kamo idem, jedino sam se htio maknuti od tuduma. Bila je to nemoguća misija, čak i da sam potrčao on bi trčao sa mnom. Kada me počeo loviti za nadlakticu i pokazivati mi smjer kamo bi po njegovom trebao otići podivljao sam do kraja. Najrađe bih ga bio udario, bilo bi to najlakše, problem je bio kako bi ljudi u selu reagirali? Tu se može svašta očekivati, ipak je on njihov a ja tamo neki bogati bijelac, pitanje tko je u pravu a tko u krivu je potpuno nebitno. Moglo se svašta desiti, od ničega pa do linča. Svakako je bilo glupo riskirati.

Naletio sam na jednog starca i zamolio ga da klinca udalji od mene što je on nekako i uspio učiniti. Stari ljudi su ipak tamo nekakav autoritet. Mali je zbrisao nakon kraće prepirke s njime, stari je rekao da sada mogu biti na miru. Taman kad sam pomislio da sam se riješio napasti ugledao sam ga s druge strane omanjeg prašnjavog trga: čekao me tamo s kamenjem u rukama. Ovo je već postalo ozbiljno, okrenuo sam se i krenuo na drugi dio otočića u pravcu onog luksuznog hotela. Moj posjet Elephantinu je bio upropašten. Stao sam na samoj obali pored neke dječice koja se kupala u rijeci. Okinuo sam par slika, okrenuo se i ponovo ugledao onog malog dosadnog glupana, ovaj put je bio samo deset metara od mene s jednim metalnim rđavim štapom u ruci. Stvarno mi je sve prisjelo. Nevjerovatno ali krelac je gledao kako da me zvekne s time. Dvoumio sam se da li da se zaletim za njime i opizdim ga šakom po čelu, pa tko živ tko mrtav ili da nastavim svojim putem?

Niotkuda se ponovno pojavio jedan starac, bio je iza ugla tako da ga ovaj nije odmah primijetio. Tek kada je čuo starčev glas uvjerivši se da zbilja s nekim pričam bacio je štap i pobjegao. Iako ga nisam vidio znao sam da je negdje u blizini s kamenjem ili s nekim drugim primitivnim oružjem u rukama. Stari mi je pokazao put do hotela i ja sam napokon zakoračio na mirniji dio otoka.

Došavši do ulaza hotela zamolio sam za pomoć jednog od šefova koji je odmah došao. Dozvolio mi je da odem do pristaništa i da se u Aswan vratim njihovom brodicom kojom se koriste njihovi gosti i zaposlenici.

Policije na otoku nema, malo čudno s obzirom da je u Egiptu policija u turističkim mjestima sveprisutna. Da je tamo samo jedan policajac problema ne bi bilo jer se o turistima maksimalno vodi računa i ne dozvoljavaju se nikakva maltretiranja. Idiota sam ostavio za sobom, tako je ipak bilo najbolje.

Čekajući da brodica krene razgovarao sam s jednim felucarom s otoka o mom nedavnom glupom doživljaju. Bilo mu je neugodno i ispričavao se. Rekao je da ako se tako nešto i desi da ostali obavijeste roditelje tog dečka nakon čega on biva kažnjen. Zato se valjda i bojao onih staraca s kojima sam razgovarao. Znao je da će ga ovi otkucati njegovim roditeljima. Inače felucar mi je nudio vožnju za 40 L.E…. malo sutra, tu cifru neka ostavi za ove bogatune koji odsjedaju u ovom aerodromskom tornju.

Vožnja brodicom je na moje iznenađenje bila besplatna, osim mene tu je bilo i nekoliko zaposlenika iz hotela. Ova ružna i neugodna epizoda bila je napokon iza mene.

Abdulahovu ponudu za vožnju felucom nisam odbio. 15L.E. za sat vremena. Sa rive me kroz jednu ruševnu građevinu odveo do svoje privezane feluce. Ime feluce je ”Nubianmon”, nije ga ni najmanje zabrinjavalo šta mu u imenu fali jedno ”o”. Nemam pojma kako se sa tom svojom barkom uspio iskoprcati van one gužve. Sve je bilo zakrčeno ostalim felucama, čak su i visoka jedra smetala. Kapetan Abdulah se raskomotio na krmi i upravljao kormilom. Posao mu je sve samo ne težak. Sat vremena nije bio dovoljan da oplovimo Elephantine pa smo dojedrili malo do druge obale i polako se smucali oko sjeverne strane otoka. Sve je bilo tako tiho i relaksirajuće, noge sam umočio u rijeku i uživao. Nakon cijele one gungule na otoku samo sat vremena ranije, ovo je bio pravi lijek. S jedne strane Nila je gola pustinja a s druge grad. Felucar je Nubijac, oni su primjetno tamniji od Arapa a i žene su im ljepše.

S drugom brodicom sam krenuo ovaj put na suprotnu stranu rijeke. Nadao sam se da ću bar tamo imati malo mira, nadao sam se uzalud. Odmah su na mene skočili tipovi nudeći mi jahanje na devama za 10L.E. Nisam bio zainteresiran, htio sam samo prošetati a to nikoga nije zanimalo. Jedan je bio užasno uporan. Već sam pomislio da će se ponoviti slična priča s Elaphantina, jedva sam ga se oslobodio. Uokolo pristaništa bilo je samo par deva i par baraka, nedaleko su čekali pick upovi kojima su se ljudi vozili do svojih sela. Suprotno mojim očekivanjima nije bilo ništa zanimljivo pa sam se odlučio vratiti nazad.

Dečkić od kojih 6-7 godina koji je prodavao karte pokušao mi je naplatiti duplo više, nakon što je vidio da znam točnu cijenu postiđeno je spustio pogled. Platio sam pravu cijenu i još toliko dodao za bakšiš. Dečkić nije skužio dokle god mu otac nije rekao da je to ekstra zarada. Neka vidi da se može bakšiš dobiti i bez varanja turista.

Trebalo je čekati da se brodica popuni, svi su osim mene bili siromašni lokalci, neki obučeni doslovno u dronjke. U brodici je podjela jasna i obavezna: žene sjede u prednjem dijelu a muškarci u zadnjem. Miješanja nema. Kada ožedne zagrabe vodu iz rijeke i piju. Ne znam da li je voda tako čista ili su oni samo otporni na to. Meni nije padalo na pamet da izvedem nešto slično.

Poslije podne vrućina je lagano popuštala. Zanimalo me je koliko košta prženje slika s digitalnog foto aparata na CD: 70L.E.!? Hm, čak i doma bi prošao jeftinije. Mafijaška cijena, nema šta. Internet je isto tako u cijelom gradu 10 L.E. po satu. Pokušao sam potražiti nešto jeftinije na mjestu koje mi je preporučio tip iz hotela. Trebalo je malo vremena da pronađem to mjesto da bih se uskoro razuvjerio. Taj internet caffe je bio u nekom podrumu, dole su bili poludivlji klinci i sve je odzvanjalo od preglasne muzike u kojoj su basovi dominirali. A kada su mi još rekli da je i kod njih cijena 10L.E. po satu pokupio sam se ća. Ako ću već toliko platiti idem na ono mirno mjesto gdje sam bio i prethodne večeri. Dečko iz tog internet caffe-a je izašao za mnom i zvao me natrag. Pratio me je do kraja ulice. Nemam pojma šta je htio niti me to zanimalo. U ovom gradu sve sami neugodni daveži. Tako mi i treba, mogao sam otići do Abu Simbela i puno ljepše provesti dan. Išao sam natrag prema centru grada.

Na starom mjestu bio sam nekih 20-ak minuta što bi prevedeno u novce bilo oko 4L.E. Kada mi je tip trebao naplatiti malo se razmišljao a ja sam bubnuo onako bezveze: ”1 pound (L.E.)?” Ovaj je prasnuo u smijeh, valjda mu je to bilo jako duhovito, na kraju je rekao da mogu platiti koliko god želim pa čak i ništa!? Bio je jako simpatična i vesela osoba. Normalno platio sam mu 4L.E. kolika i je cijena. Čovjek mi je malo popravio raspoloženje. Internet bi bio koristio u hotelu da im nije riknuo PC, kažu da se procesor pregrijao jer je ventilator bio neispravan pa je na kraju i vrisnuo. Nije ni čudo s obzirom na paklene vrućine.

Večer sam ostavio za kupovinu dodatnih suvenira, događaj koji sam neprestano odgađao pravdajući se sam sebi da sam negdje pročitao da su baš u Aswanu suveniri najjeftiniji. Došao je i taj trenutak, oboružao sam se strpljenjem i dobrom voljom i krenuo među one divlje trgovce na ulici.

Prvi trgovac kod kojeg sam se zaustavio tražio je 12 L.E. za male staklene suvenire. Htio sam za manje ali on nije htio ni čuti. Poslije se ispostavilo da je to poštena cijena i da sam tamo trebao obaviti kupovinu. Ovi ostali su za isto tražili 60L.E.!? S njima sam se cjenkao na stari prokušani način: nasmijao bih se i rekao da je 50 ili 100 metara dalje cijena pet puta niža nakon čega bi se okrenuo i otišao. Trgovac bi tada odmah krenuo za mnom nudeći nižu cijenu. Neki bi spuštali polako uporno pokušavajući zaraditi koju funtu više. Nisam popuštao jer sam znao da trgovina sa istim stvarima ima skoro bezbroj. Ovaj kojemu sam cijenu spustio za dva suvenira sa 60 na 15L.E. bio je toliko napilan da mi nije htio dati dvije kutije već je oba potrpao u jednu. Neki bi odmah skužili da me ne mogu preveslati za neke veće cifre pa su odmah prihvatili moju cijenu bez prevelike gnjavaže. Kod jednoga sam tako na kraju shopinga dva suvenira umjesto za 30-40 dobio za 12L.E. u samo jednoj minuti. Mladi trgovac se smijuljio govoreći mi da sam pametan. Samo pogledavši kako neki drugi turisti prihvaćaju ponuđene cijene ili je bojažljivo spuštaju za 10-20% bilo mi je jasno na šta je mislio. Trgovci su bili uporni, čak i nakon što bi mi negodujući drastično spustili cijenu opet su mi pokušavali uvaliti još ponešto s njihovih polica. Zarada im je nesumnjivo i ovako bila dobra.

Jedan isto tako mlađi trgovac je čak bio malo preagresivan pa sam uskoro otišao dalje. Nije mi se sviđao suvenir koji mi je nudio pa sam namjerno ponudio preniskih 20L.E. i izašao van. Ovaj je izašao za mnom i dok sam se udaljavao počeo vikati na prepunoj ulici: ”Ok 50! Ok 40! Ok 20! Ok 15! Ok 15!!!” Nije mi baš bilo jasno zašto mi nudi nižu cijenu od one koju sam tražio, kada ju je drugi put izvikao zastao sam i okrenuo se. Frajer mi je samo podrugljivo mahnuo i vratio se u svoju trgovinu. Tip me povukao za nos a ja sam budala nasjeo. Neka, bod za trgovce. Kasnije kada sam se istim putem vraćao njegov pajdaš mi je opet nešto pokušavao prodati!? Ovaj put sam ja bio taj koji je mahao njima. Tek kasnije sam primijetio da je kupovina u trgovinama čak i samo 20m dalje od glavne ulice daleko jednostavnija i povoljnija. Bio sam malo ljut na sebe što se toga nisam ranije sjetio a opet, istovremeno sam bio bogatiji za još jedno iskustvo kupovanja na istočnjački način. Ne’š ti bogatstva…

Skoro svi su me pitali odakle sam, već mi je dojadilo stalno kokodakati ”Kroatia, Kroatia….” pa sam počeo lagati da sam iz Rusije, Rumunjske… Prolazeći opet pored istih trgovina čuo sam trgovce kako me zovu:”Hey, Rumenia!”. Svašta.

Uglavnom sav taj shoping bio mi je dobra zabava, samo sam se smijao sa trgovcima, neki su šalu prihvaćali više, neki manje. Ja sam bio sretan jer sam imao jednu obavezu manje i šta me nitko nije uspio iznervirati. Bio je samo jedan problem, imam još hrpu kilometara pred sobom a sve to treba pažljivo pakirati i nositi kako se ne bi porazbijalo, pogotovo one staklene krhke stvarčice.

Pivo koje sam si potegao u hotelu morao sam si sam izvaditi iz frižidera. Dečko koji je radio na recepciji mi je samo dao ključeve i zamolio me da se sam poslužim. Razlog je taj da on kao pravi musliman alkohol ne smije ni taknuti. Pravi vjernik, još mi je rekao da mu je mjesečna plaća 100L.E. bez dana odmora!? Ako želi dan odmora odbija mu se od plaće, ako se to tako može nazvati. Još mi se požalio kako je prošli mjesec nešto krivo obračunao pa je bio prisiljen ići doma sa samo 10L.E. On tamo nije radnik već rob.

Ovo mi je bila zadnja noć u Aswanu, već sutradan odlazio sam natrag na sjever, u Luxor odakle sam trebao uloviti bus za Dahab na Sinaju. Na željezničkoj stanici mi je tip s druge strane šaltera rekao da mjesta za prvi jutarnji vlak više nema a kartu za drugi koji polazi negdje oko 09.00 mogu kupiti u vlaku.