Svanulo je, bilo je tako ugodno spavati u rashlađenoj sobi dok vani sunce počinje nesmiljeno pržiti. Pokupio sam se i odšetao do željezničke pola sata ranije nego je vlak trebao krenuti. Ta ideja o kupovini karte u vlaku mi nije ni malo mirisala na dobro, mirisalo je na stravičnu gužvu i borbu za mjesto u vagonu do zadnjeg daha. Prevario sam se, od gužve ni traga, mjesta je bilo kao u priči. Tri sata vožnje kasnije i već sam bio u Luxoru. Autobus je po voznom redu kretao tek u 17.30. Trebalo je negdje izgubiti pola dana. Najrađe bih se bacio na neki krevet i odspavao ali mi je bilo glupo uzimati sobu na par sati.

Stvari sam ostavio na željezničkoj u garderobi i polako sam usred podneva po najvećem suncu krenuo u šetnju. To ustvari nije ni bila šetnja, to je bio jedan oblik automaltretiranja. Spavalo mi se, vrućina me je ubijala. Tražio sam mjesto podalje od sunca gdje bih se mogao odmoriti.

Prvi izbor je naravno restoran, opet sam otišao u ona dva konkurentska restorana, točnije u onaj gdje se bolje jede. Nastojao sam sve to obaviti u što duljem vremenu, ovaj put sam priželjkivao da konobar bude što sporiji. Čak i kada sam završio jesti neko vrijeme sam sjedio za stolom. Sve do trenutka kada me ubijajuća dosada nije potjerala dalje.

Ušao sam čak i u jednu katoličku crkvu da bi me pop nakon samo pet minuta frknuo vani jer ju je zaključavao. Eh… Preostalo mi je samo da lunjam uz rijeku. Po cesti su me gnjavili kočijaši, po rivi felucari. Oguglao sam već na to, skoro da za mene nisu ni postojali. Htio sam sjesti na jednu od mnogobrojnih klupica ali one su bile užarene na suncu, druge su opet tek odnedavno bile u hladu tako da su još uvijek bile prevruće za sjedenje dok su treće bile zauzete.

Na kraju sam sjeo pored nekih lokalnih tipova, normalno felucara jer što bi ostali Egipćani tamo tražili u to doba dana. Ne moram ni spominjati da su mi svi odreda ponudili vožnju da bi nakon tog njihovog neizostavnog obreda vrlo brzo počeli razgovarati sa mnom o ostalim stvarima. Bilo im je malo neobično vidjeti stranca koji tako bezbrižno sjedi s njima i razgovara. Uskoro sam i vidio zašto – većina turista ovdje dođe ili autobusom ili velikim brodom za krstarenje. Izlaze uvijek u grupama, često s vodičima, a ove felucare izbjegavaju kao da imaju kugu. Sjedio sam tamo skoro dva sata i u tom vremenu vidio sam podosta preplašenih zapadnjačkih faca. Ti ljudi čim vide tamnoputo lice da im se na ulici obraća odmah ubrzavaju hod, gledajući ravno pred sobom i vjerojatno moleći se Bogu da ih nitko ne pojede tamo na ulici. Oni koji uopće progovore i odbiju ove daveže na neki opušteni način su u manjini. A ovi Egipćani koji su mi pravili društvo su tako dobri dečki. Razgovarajući s njima čuo sam ono što sam i sam mogao znati, oni žive od toga, ponekad je zarada dobra ponekad zarade ni nema. Jedan od njih je pola Indijac pola Egipćanin. Kada je bio dijete živio je u Bombayu, danas kaže da bi bilo gdje otišao samo da ide van Egipta. Dečki tamo nemaju nikakve perspektive, siromaštvo je sveprisutno.

Dobro sam se nasmijao kada su mi pričali kako je njihova policija oštra. Kažu da se ljudi boje nešto napraviti jer te policija nađe bilo gdje, vjerojatno imaju dobar sistem doušnika. Jednom prilikom su panduri pokupili čovjeka koji je iz vojske ukrao pištolje i nije to htio priznati. Tukli su ga dok se nije onesvijestio. Kada se probudio panduri su mu odglumili kao da su oni neki sveci, da je on na nebu i da je zapravo mrtav. Pitali su ga zašto je umro a ovaj je odmah izbiflao sve grijehe pa tako i gdje je sakrio pištolje, da bi ga na kraju panduri oroštali do kraja. Odlična priča. Policiji je normalna procedura čupanje noktiju kod kriminalaca koji ne žele surađivati.

Saznao sam i odakle siromašnoj egipatskoj policiji onoliko novih Fordova 4×4 – dar Saudijske Arabije. Oni su im darovali i policijske motore koje egipatski policajci nisu ni znali voziti.

Jedan od ove petorice koji su sjedili oko mene mi se hvali kako ima jednu curu u Francuskoj, jednu u bla bla… Sve mi je to malo nevjerojatno zvučalo, tko zna što on podrazumijevao pod pojmom ”moja cura”? Možda i bolje da ne saznam. Došlo je tako i vrijeme rastanka.

Mislio sam kočijom skočiti do željezničke stanice po ruksak ali sam odustao. Do prije neki dan neki od kočijaša su mi nudili vožnju za 2L.E., valjda nisu imali posla. Kada sam danas od jednoga tražio petminutnu vožnju za tu cifru pogledao me s gađenjem!? Htio je 15. Iako nije bilo daleko jedva sam se vukao s pomisli da se istim putem moram vratiti s ruksakom na leđima. Prošao sam pored trgovine gdje sam ranije razgledavao suvenire ali sam bio odustao od kupovine. Čim me trgovac vidio počeo mi je nuditi stvari koje sam nekoliko sati ranije gledao, iako je cijenu spustio na najniže šta je mogao samo sam produžio naprijed bez zaustavljanja. Nije mogao razumjeti da sam potpuno odustao. Hodajući dalje prošao sam pored klinca u jednoj trgovini koji mi je nudio vodu, može ali na povratku.

Na povratku sam bio natovaren, potpuno mokar od znoja i umoran. Čim me je mali vidio izjurio je vani s tom bocom. Vidjevši me onako znojnog tražio je 3L.E. za 0,75 litara. Rekao sam mu da mu dajem 2L.E. jer drugdje ne košta više od 1,5L.E. Na to je mali odgovorio onako lukavo me mameći: ”Daaa, ali ova je tako hladna”. Taman kada sam htio produžiti dalje njegov stari je dreknuo na njega i mali je prodao po mojoj cijeni. Znao je da ću vodu samo desetak metara niže naći po normalnoj cijeni pa je popustio. Gulikože od rođenja.

Kartu za autobus sam kupio odmah po dolasku u Luxor. Kada sam napokon došao do majušne autobusne stanice tamo sam zatekao nekoliko drugih stranaca. I nisu bili neki ljudi raspoloženi za razgovor, bili su dovoljni sami sebi. Bus pristojan. Nas strance su potrpali naprijed dok su Egipćani sjedili odostraga, takva stroga podjela mi je bila potpuno suvišna i glupa. Felucari s kojima sam nešto ranije razgovarao rekli su mi da je Egipćanima dozvoljen odlazak na Sinaj jedino u slučaju da imaju rodbinu tamo ili da imaju osigurano zaposlenje.

Bus je napokon krenuo oko 18.00. Krajolik kojim smo prolazili je uskoro postao dosadan, uvijek isto. Pored mene je sjedio jedan nedruštveni patuljasti Englez. Pitao me je reda radi: ”Ideš u Dahab?”. Odgovorio sam potvrdno i dodao da od tamo odlazim u Jordan. Nakon toga trebala je nastati nekakva konverzacija ali ništa od toga. Ovaj je zašutio i nije do Dahaba rekao ni riječ! Sjedio sam pored jedne mumije. Možda mi je zamijerio da odlazim u Jordan? Uskoro je pao mrak tako da mi nije preostalo ništa drugo nego da pokušam spavati. To je bila samo želja. Svaki put kada bih uspio zaspati neko novo lice bi me budilo, ili kontrola karte ili kontrola putovnice. Svako toliko bus se zaustavljao i nekakvi kontrolori bi počeli gnjaviti. Tokom cijele noći pet puta sam morao pokazati kartu a još ostalih šest puta morao sam pokazati putovnicu. Bio sam preumoran da bi se nervirao. Na Sinaju su kontrole pogotovo bile intenzivne. Srećom da zaustavljanje nije nikad potrajalo više od nekoliko minuta, taman da me daveži probude.

Još prije ponoći smo prošli kroz Hurgadu, poznato ljetovalište. Kao Las Vegas, gdje god pogledaš neka hotelčina, svi osvijetljeni kao božićna drvca. Mjesto masovnog agencijskog turizma u kojem definitivno ne želim boraviti. Nakon ponoći smo prošli Suez, bilo mi je krivo da nemam vremena pogledati Sueski kanal.