Nastojao sam što kasnije ustati kako bi se što manje dosađivao čekajući podne kada sam trebao krenuti na izlet. Umjesto u podne krenuli smo poslije 15.00 Riknuo sam mada me to čekanje ni najmanje nije iznenadilo. Kajao sam se šta sam tako bezveze propustio priliku da na izlet idem isti dan.

Nisam mogao vjerovati kada su mi nakon dugog čekanja rekli da se kreće isto kao što nisam mogao vjerovati kada sam vidio s kojim me autom šalju na izlet. Očekivao sam neki terenac 4×4 a oni mene frknuli u neku prastaru pick up Mazdu koja je prevozila madrace za neku grupu turista. Mazda naravno nije imala pogon na sva četiri kotača a samim time nije se mogla kretati po sipkom pijesku. Nisam imao snage se gnjaviti s njima i zahtijevati odgovarajuće vozilo, jednostavno su me dosada i vrućina dokrajčile. Želio sam samo što prije krenuti na izlet bez ikakvih više odgađanja pa čak i sa takvim autom. Ispočetka sam mislio da je to zato jer sam ih natjerao da me uzmu za nižu cijenu, prava istina je da bi me ovako i onako frknuli u to isto čudeso. Jednostavno im se tako poklopilo da nešto uštede.

Ipak uskoro sam se uvjerio da nije sve bilo tako crno. Vozač i kuhar su bili ok dečki. Dvadesetogodišnji kuhar Zaky koji je znao nešto bolji engleski bio je čak i zabavan i jako susretljiv. Šofer koji je u kasnim dvadesetima, oženjen je i ima djecu. Nije im bilo jednostavno zapamtiti moje ime pa su me jednostavno preimenovali u Ahmed. I ta dva dana sam ostao Ahmed. Na izlasku iz oaze stali smo da kupim vodu i nakon što smo prošli policijsku kontrolnu točku krenuli u pustinju. Panduru na check pointu je bilo čudno zašto ja idem s njima, sigurno sam prvi stranac koji tuda prolazi a da nije u nekom terencu. Kasnije mi je Zaky rekao da se pokušao od njih ogrebati za nešto para ali mu nije uspjelo. Otkačili su ga sa stilom.

Nedugo zatim ušli smo u Crnu pustinju. Fenomenalna je. Dobra stvar u cijeloj toj priči je da asfaltirana cesta kojom smo se mi kretali prolazi posred tog prekrasnog područja. Čak bi se iz autobusa uspjelo puno toga vidjeti. Iako se s Toyotom može voziti daleko od asfalta ja sam se i s ovime zadovoljio, pogotovo zato što kad god sam poželio stati oni bi stali a ja sam mogao slikati uokolo koliko god sam htio. Ponekad su i oni sami predlagali da stanemo jer je auto bio žedan ali ne benzina nego vode. Hladnjak je obilno puštao rashladnu tekućinu. Baš lijepo voziti se pustinjom usred ljeta s vozilom koje ima problem hlađenja.

Stali smo malo van ceste a Zaky me odveo na obližnji vrh. Pentranje na +500°C nije baš bilo jednostavno ali nisam zažalio. Jednom gore bio sam nagrađen fantastičnim vidikom na pustinju. Klikni za video. Svuda oko mene bila je pustoš sipkog pijeska iz kojeg su nicala brda tupih vrhova sastavljena od crne stijene. Sva ta brda strogo odvojena jedno od drugoga izgledaju kao ogromne kule od pijeska i crne stijene nalik kulama kakve djeca rade s kanticom u pješčaniku. Brda nisu viša od nekoliko stotina metara. Mazda i vozač ostali su daleko dole u podnožju, bili su veličine točkice. Slika koju sam gledao bila je sastavljena od tri glavne boje: tamno žuta boja pijeska, crna boja stijene i svjetlo plava boja neba. Praznik za oči. Isplatilo se toliko čekati radi ove ljepote koja me se zbilja dojmila.

Vozeći se dalje nisu mi smetali ni sunce ni vrućina, uživao sam u prirodi. Na nekim dijelovima ceste, pogotovo u zavojima, bilo je dosta pijeska koje je vjetar nanio. Nakon nekog vremena stali smo na još jednoj kontrolnoj točki. Auto se odmarao i hladio, ova dva beduina su otišli u obližnju trgovinu popiti vrući čaj a ja sam istraživao okolicu. Policijska kontrolna točka nema nikakve rampe, samo stare, isprebijane i zahrđale bačve poredane posred ceste. Ako je sve ok, pandur iz kućice ih makne i oslobodi prolaz. I ovom panduru ovdje je bilo čudno kako to da se vozim s ovom dvojicom a ne s nekim drugim turistima. Na putu iz Crne u Bijelu pustinju stali smo pored ”Kristal mountain”, kako oni zovu brdo puno svjetlucavih kristala. Zaky je bio oduševljen s njime, ja osobno i nisam vidio ništa neobično.

Nakon nekih 2 sata vožnje i stajanja došli smo u Bijelu pustinju gdje smo trebali dočekati grupu turista i prenoćiti. Drugi dan ja sam se vraćao nazad a ova grupa nastavljala dalje na jug. Tu smo čak i skrenuli s glavne ceste do mjesta gdje smo trebali prenoćiti. Bijela pustinja je čista suprotnost od Crne i po boji i po obliku. Sačinjavaju ju ogromne kamene skulpture koje su vjetar i erozija isklesali. Neki oblici su prilično bizarni sa uskim donjim i ogromnim debljim gornjim djelom. Čini se kao da će onaj tanji dio svakog trenutka puknuti. Nedaleko od mjesta gdje smo stali bilo je niže brdo od bijele stijene. Izdaleka izgleda kao da je prekriveno snijegom. S te male uzvisine puca još jedan predivan pogled ali ovaj puta na Bijelu pustinju. U daljini su se vidjele daleko više stijene. Taman pred zalazak sunca malo sam hodao bos po pijesku, taman nakon šta se ohladio.

Primijetio sam i da je napokon stigla grupa turista za koju su ovi moji beduini nosili ležajeve i hranu. Bila je to grupa Španjolaca koji su putovali preko agencije. Vozali su se po Egiptu u malom Mercedesovom kombiju sa vozačem, vodičem i naoružanim policajcem kao pratnjom. Wow. Držali su se skupa a mene su doživljavali kao neko strano tijelo. Netko od njih je bio više raspoložen za priču netko me opet, potpuno ignorirao. Nije mi padalo na pamet da ikoga molim za društvo. Bili su zaista nevjerojatni, jasno sam im rekao da razumijem dosta španjolskog jezika a opet su u mojoj prisutnosti govorili o meni. Npr. sjećam se kako je jedna od njih komentirala kako joj nisam simpatičan!? Nisam znao da li je ona glupa ili mene smatra za glupaka. Valjda i jedno i drugo. Nakon par tih sitnica nije mi padalo na pamet da se družim s njima, za razgovor sam imao ove beduine, bili su daleko bolji ljudi i daleko bolje društvo. Jednog od ovih Španjolaca sam upitao kamo odlaze sutra, nije imao pojma… Ne mogu razumjeti ekipu koja toliko potroši na putovanje a putuje uokolo kao kuferi, niti zna kamo ide niti zna u šta gleda. Kasnije tokom večeri kada su igrali neku društvenu igru nije mi padalo na pamet da im se pridružim, do tada me već sedam puta prošla volja za druženjem s tako površnim ljudima. Mogu reći da su me malo popreko gledali (Španjolci), zar su mislili da ću slušati kritike i ogovaranje na svoj račun a kasnije na njihov mig dotrčati do njih? Ma tko ih jebe…

Večera koju je Zaky spremio bila je odlična, daleko bolja od splačina koje sam jeo u Bawitiju. Beduini su koji metar dalje od našeg logora ostavili nešto hrane za pustinjske lisice koje su ubrzo iskočile iz mraka. To su male, plahe životinjice s velikim ušima. Njih tri su plaho jurile oko nas i trebalo je podosta vremena da se približe hrani i da počnu jesti. Jedan od Španjolaca joj se uspio približiti na samo metar i pol dok je jela.

Spavali smo na madracima pod vedrim nebom, jedna dekica mi je bila i više nego dovoljna. Svi su uglavnom spavali na hrpi uz vozila, ja sam se nekoliko metra odvojio kako bih izbjegao tuđe hrkanje dok se jedan par pokupio i otišao spavati na drugu stranu pustinje daleko od nas. Razlozi su bili očigledni, ne znam da li se nisu mogli strpiti jednu noć ili su se htjeli ludirati pod otvorenim nebom na pijesku. Kako god, to njihovo odvajanje mi je izgledalo potpuno bezveze, ponijeli su se kao tinejdžeri naspram svojih suputnika.

Lisice si nisu dale mira već su još dosta vremena kružile oko nas nakon šta smo svi utihnuli i utonuli u san. Skužio sam to tek kada mi je jedna došla tik do lica, osjetio sam kako me trgnuvši se zasula pijeskom. Skočio sam od šoka i počeo šištati. Lisica je zbrisala kao raketa i više se nije približavala. Zahvaljujući punom mjesecu sve se po mraku jasno vidjelo tako da sam te beštijice odlično vidio kako i dalje kruže oko nas, vidio sam i kako se jedna okuražila i došla njuškati po torbama tik uz Španjolce. Jedna druga je malo dalje rompala to posuđu u potrazi za još hrane. Za divno čudo nitko se nije probudio, svi su spavali kao topovi, čak i Beduini koji su spavali pored tog istog posuđa. Nakon nekog vremena zaspao sam i ja, nakon što neko vrijeme nije bilo lija na vidiku. Otišle su.