Ipak je bilo dobro što sam se vratio u Cairo jer sam imao priliku ponovo otići do piramida, ovaj put bez fotoaparata i ući u jednu od njih. To sam i napravio, s tim da već kada se vraćam idem ravno u najpoznatiju Keopsovu, koliko košta da košta.
Fotoaparat sam ostavio u sobi i tvrdoglav kakav jesam ponovo krenuo u potragu za onim fantomskim autobusom. Uvjeravao sam sam sebe kako sam prvi put bio previše nespretan i kako sam nešto krivo bio pročitao u LP-u. Zabluda, teška zabluda, ni uz najbolju volju nisam uspio shvatiti kamo i kada taj čudesni autobus prolazi. Mogao sam letjeti preko onog ogromnog spetljanog raskrižja cijeli dan ali opet ne bi ništa napravio. Krenuo sam pitati nekoga ali ovaj put u obližnje hotele. Ovi su me opet upućivali jedan na drugoga jer nitko nije imao pojma ni koji autobus, ni šta ja hoću, ni zašto uopće želim ići busem kada ima taksi? Ipak nakon malo lutanja našao se jedan mlađi čovjek koji je odlučio da će mi pomoći. Našao je neki drugi autobus koji je trebao ići u smjeru piramida i sjeo skupa sa mnom. I čekamo mi tako polazak da bi u razgovoru s njime saznao da to uopće nije bus koji njemu treba nego će se sa mnom odvesti da mi pokaže pravi put!? Stvarno, nisam mogao vjerovati da bi netko uopće napravio takvu uslugu nekom pogubljenom strancu kojeg prvi puta vidi? Nisam to mogao dozvoliti, svaka mu čast ali stvarno ne bi bilo u redu da čovjeka tako iskorištavam. Ima on pametnijeg posla nego se vozikati sa mnom tako da sam odlučio naći drugi način. Ovaj je pokušao još jednu stvar: odveo me do susjednog stajališta minibusa, našao mi pravi minubus koji je išao u pravom smjeru i frknuo me unutra. Htio sam mu tutnuti nešto bakšiša jer mi je zbilja pomogao ali nije htio ni čuti. Zahvalio sam mu se da bi se ovaj odmah zatim izgubio u vrevi. Ljubaznost bez premca.
Minibus se uskoro napunio i krenuo. 1,5 L.E. je bila cijena dugačke vožnje do Gize, a na moje veliko veselje ovaj je vozio gotovo do samog ulaza. I ovaj put su mi skoro svi u minibusu signalizirali da je tu mjesto gdje moram sići (ovaj put sam znao i sam) i napravili mi mjesta za izlaz. Da sam i treći put htio ići do piramida taj put bi točno znao najjeftiniji, najjbrži i najjlakši put do njih.
Izašavši iz minibusa spremao sam se preći cestu kad tamo još jedno iznenađenje – prometnik koji je tamo stajao dao mi je znak da sačekam i sa smiješkom na licu zaustavio promet kako bih nesmetano prešao preko ceste. Promet čak nije ni bio problematičan, i sam bi bio prešao cestu bez ikakvih problema. Ipak dvije takve prijateljske geste u isto jutro stvarno dignu čovjeku raspoloženje. Već tada smatrao sam većinu Egipćana za izuzetno dobre domaćine.
Dakle ponovo sam platio ulaznicu i ponovo se zaputio u mali kontejner po ulaznicu za Keopsovu piramidu. Ovaj puta sam stigao na vrijeme. Na ulazu su mi preturali mali ruksak u potrazi za fotoaparatom. Napokon sam mogao ući u jedino postojeće od 7 svjetskih čuda.
Sam ulaz u piramidu je poput ulaska u pećinu kroz uzak hodnik. Možda desetak metara dalje od ulaza s desne strane nalazi se otvor koji vodi u strmi i uski prolaz. Po mojoj slobodnoj procjeni prolaz je pod nagibom od nekih 30-ak stupnjeva, toliko je strm da su na podu daske sa začavlanim prečkama kako bi se onemogućilo klizanje. Sa svake strane se nalaze šipke za pridržavanje koje idu cijelom dužinom prolaza. Prolaz je tako uzak da je sasvim normalno pridržavati se za šipke s obje strane istovremeno a nizak je toliko da je jedino moguće kretanje u pognutom položaju. Mislim da je 1,5m maksimalna visina, a možda je i manja. Hodanje uz tu klaustrofobičnu strminu čini se bez kraja. Treba vječnost da se izađe na drugu stranu. Nemam pojma kako se izvede mimoilaženje kada se dvoje ljudi dolazeći iz suprotnih smjerova susretnu usred prolaza? Isto nemam pojma kako se svi oni penzioneri provuku kroz to jer je kretanje uistinu nezgodno.
Nakon tog prolaza slijedi još jedan u nastavku ali daleko daleko širi i viši. Čovjek ima dojam kao da je ušao u nekakav dugačak hangar koji se penje pod istim kutem kao prethodni prolaz. Prostor se sužava stepenasto prema vrhu u obliku slova ”A”. Ovdje ipak postoje i stepenice. Do samog vrha ima se šta za pentrati. Kada se napokon stigne na vrh opet slijedi još jedan vrlo nizak prolaz, ovaj put horizontalan i možda 15m dugačak, koji vodi do glavne prostorije unutar piramide. Unutar te prostorije nalazi se samo ogromna granitna kutija u kojoj kažu da je bila smještena mumija faraona. Zrak u cijeloj piramidi je suprotno mojim očekivanjima izuzetno težak, topao i vlažan.
U principu nema niti ništa toliko važno za vidjeti unutra ali zato vrijedi ući samo radi onog jedinstvenog osjećaja kada si unutar te prastare impozantne građevine. Ako do tog dana nisam znao šta znači klaustrofobija, taj dan sam dobio jasan primjer toga. Misija je bila obavljena, mogao sam zadovoljno navečer otputovati.
Nisam gubio više vrijeme oko piramida, ionako sam koji dan ranije tamo potrošio cijelo jutro. Izašao sam na istom mjestu gdje sam i ušao. Natrag sam otišao onim fantomskim busom kojem nikako nisam mogao naći stanicu za dolazak pred piramide. Dakle ipak postoji! U suprotnom smjeru bilo je lako, 200m niže od ulaza mu je početna stanica. To je veliki klimatizirani međugradski bus, sličan onome kojim sam došao s aerodroma. Cijena 2 L.E. i odveo me skroz do Egipatskog muzeja.
Planirajući svoj put u Egipat nisam imao namjeru posjećivati u svijetu poznati Egipatski muzej. Srećom vrlo brzo sam došao pameti, ako je već tako poznat vjerojatno postoji i razlog. Ispred muzeja je hrpa autobusa, sve vrvi turistima. Mjere osiguranja su impresivne. Fotoaparat se ni ovdje ne smije unijeti ali ovdje bar ima mjesto gdje se oprema može ostaviti. Taman kada sam krenuo kupiti ulaznicu prišao mi je jedan stari Mađar nudeći mi svoju, čovjek se valjda predomislio i umjesto u muzej krenuo na bazar. Skoro sličan slučaj kada sam ja preprodavao ulaznicu za Mikerinovu piramidu. Nakon što sam mu platio sačekao je da se uvjeri kako je sve ok i otišao svojim putem.
Šta reći za muzej, ogroman je, sastoji se od prizemlja i kata a unutra bi čovjek mogao danima tumarati kada bi htio sve proučiti. Jedini minus, i to veliki minus je nedostatak klimatizacije. Ipak na takvom mjestu, gdje dolaze skoro svi turisti koji dođu u tu zemlju, s takvom vrućinom, klimatizacija je neophodna. Ustvari klimatizacije ima ali samo u tri odvojene prostorije sa Tutankamonovim blagom i još nekim izlošcima. Srećom tamo ima i nekoliko stolica tako da sam mogao sjesti i odmoriti se. Ona sparina unutra i nedostatak svježeg zraka su me dotukli. Gledao sam grupe turista kako doslovce jure za svojim vodičima iz prostorije u prostoriju. Primijetio sam da je samo manji broj bio zainteresiran za vodičevu priču. Ostali su nezainteresirano zvjerali uokolo, neki su i dremuckali na stolicama. Očito su im programi bili prekrcani. Zato sam ja odmarao koliko sam htio i kada sam to htio. Nisam imao vodiča ali ionako šta god bi mi rekao vjerojatno ne bi dugo ostalo u mom pamćenju. Knjiga-vodič je za mene laika bila sasvim dovoljna, za moje potrebe unutra piše sasvim dovoljno podataka koji su mi potrebni da shvatim šta je preda mnom izloženo.
Za ulazak u prostoriju s mumijama pored muzejske ulaznice od 20 L.E. bilo je potrebno platiti još dodatnih 40 L.E. Obišao sam muzej uzduž i popreko. Morao sam nekako utrošiti vrijeme jer sam sobu u hotelu otkazao. Jedino sam veliki ruksak ostavio tamo na čuvanje u jednoj posebnoj prostoriji.
Skoknuo sam u Turkish Airlines da provjerim mogu li si potvrditi rezervaciju za let iz Jordana. Ne može kako sam i pretpostavljao, ali zato je onaj službenik slagao face kao da sam tražio da mi prekopa 5ha krumpira. Bar mi je dobro došlo par minuta u klimatiziranoj prostoriji. Srećom tu su bili i internet caffei gdje sam mogao poslati mail, odmoriti stare kosti i ohladiti se.
Ponovno sam krenu u Khan al Khalili. Za razliku od drugih taksista ovaj nije dozvoljavao dodatnim putnicima da uskoče u taksi. Namjera mi je bila naći jednu džamiju, sjesti unutra na miru i dobro se odmoriti. Ušavši u jednu ljubazno su me pozdravili, i uveli me unutra. Bila je molitva u tijeku a tip sa ulaza mi je rekao da mogu ostati 5min. Bezveze, ništa od mog odmora. I stvarno nakon 5min ovaj se vratio i izveo me vani. Na izlazu je još zatražio i 5 L.E. donacije!? Kada sam mu dao 2 rekao je: ”Ali to su samo 2 funte?”, uzvratio sam sa smiješkom: ”Ali i ja sam bio sam 5min unutra”. Tip se nasmijao i pozdravio me. U druge džamije nisam ni pokušavao ući, sigurno bi se slična priča ponovila.
Malo sam lutao bazarom da bi se na kraju zaustavio u kutu nadvožnjaka kako bi na miru proučio mapu LP-a i odlučio kamo dalje. Tada se dogodilo nešto fascinantno. Prvo sam čuo jedan ”hello”. Uzvratio sam pozdrav ne podižući pogled i zadubivši nos još dublje u vodič, mislio sam da mi opet netko nešto želi prodati ili me odvesti nekamo za proviziju. Odmah potom čuo sam kako me taj isti glas na tečnom engleskom pita da li smije nešto provjeriti u mom LP-u!? Digao sam zbunjeno pogled, pogledao čovjeka koji mi se obratio i skoro pao sa nadvožnjaka od iznenađenja. Nisam vjerovao svojim očima – bio je to Steven, Steven iz Švicarske koji je tada već skoro tri godine putovao na svom BMW motoru kroz cijelu Afriku. Krenuo je iz Švicarske preko Maroka i zapadne Afrike sve do Južnoafričke republike da bi se na sjever vratio preko istočne Afrike. Njegovo putovanje sam pratio već nekih godinu dana preko dnevnika kojeg je pisao na www.contrast.cx . Mislio sam kako se vjerojatno nalazimo u istoj zemlji na istom kontinentu, ali nisam ni pomišljao da bih ga ikada mogao sresti a kamoli upoznati. Pa nije Afrika selo. A sada smo bili tu, usred Caira, i upravo mi se taj pustolov Steven obratio za malu pomoć. Kada sam mu rekao da pratim njegov on line dnevnik bio je i iznenađen i oduševljen. Bio je s bratom koji je na nekoliko dana došao u Egipat. Tražili su bolji restoran, malo smo pročavrljali i razišli se svaki na svoju stranu. Bilo je dobro sresti jednog pravog putnika s kojim se može normalno razgovarati makar i na kratko. Još i danas kada se sjetim tog događaja ne mogu vjerovati da se doista i dogodio. Steven je čak taj naš susret i spomenuo u svom dnevniku.
Navečer kada sam taksijem došao do željezničke malo sam se prevario, pristao sam da mi stane na mjestu gdje sam mislio da počinje nadvožnjak. Vidio sam da sam pogriješio pa sam hodao dalje cestom stotinjak metara uz ogradu natovaren svim svojim stvarima. Umalo nisam krepao, imao sam osjećaj da sam hodao kilometrima. Tek kada sam se počeo penjati na nadvožnjak vidio sam koliko sam glupav bio: mjesto gdje sam izašao iz taksija je bilo ok, samo ja to nisam dobro vidio. No, hajde, mali napor viška još nije nikog ubio… možda.
Na stanicu sam došao dosta ranije jer mi je bilo bolje navečer sjediti i čekati vlak nego onako mrtav umoran lunjati po gradu. Hodajući prema odgovarajućem peronu zaustavio me policajac, pitao me kamo idem i pregledao kartu. Ovdje dosta paze da stranci uskoče u pravi vlak za Luxor ili Aswan. U principu strancima se niti ne prodaju karte za ostala neturistička mjesta uzduž Nila, čak je strancima dozvoljeno kupovina karata za samo 2-3 određena vlaka. Opet nitko me ne bi spriječio da uskočim na neki drugi vlak i kupim kartu u vlaku. Na nekim stanicama gdje nema nikakvih turističkih atrakcija strancu obavezno prikače policajca za pratnju s tim da ga isti dan odprde natrag na vlak. U nekim mjestima čak ni ne dozvoljavaju strancima da se iskrcaju. Sve to iz predostrožnosti i zaštiti stranaca od mogućih problema.
Nekako sam i dočekao svoj vlak, trpeći sirene lokomotiva koje bi ponekad manijakalni vlakovođe aktivirali na stanici usred hrpe ljudi. Ušavši u vagon a potom i u kupe bio sam malčice zbunjen. Kupe je bio prilično velik, razmak između sjedala je bio ogroman. Zbunjeno sam stajao na vratima i pogledom tražio police na koje bi dignuo svoju prtljagu. Nisam znao da li sam slijep ili ih stvarno nema. Tek koji trenutak kasnije proradio je moji zahrđali um – torbe se stavljaju na pod, zato i ima toliko mjesta. U cijelom kupeu su osim mene bila još 2-3 lokalca. Najveći problem je bilo prekomjerno hlađenje. Čak i kada je jedan od domorodaca smanjio hlađenje na minimum još uvijek mi se činilo da je temperatura 10°C. Ludnica. Jakna mi je bila negdje spakirana u torbi i nikako me nije bilo volja sve to čupati vani. Zato sam i cvokotao cijelu noć. Bar je mjesta za noge opružiti bilo na pretek.