Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 6,2 L.E. (egipatska funta)
1 US$ = 6,15 Kn
1 L.E. = 1 Kn

Još prilikom ukrcaja u Istanbulu primijetio sam da nisam jedini putnik s hrvatskom putovnicom. Bila su tu dva dečka i još jedna manja grupa starijih muškaraca. Nije mi se uopće dalo započinjati nikakav razgovor s njima. Putovanje je tek započelo, nisam bio baš daleko i jednostavno nisam bio raspoložen za nekakva upoznavanja. Kada smo počeli prelijetati Egipat, mračna površina Sredozemnog mora pretvorila se u tisuće malih svjetala gradova na tlu. Kada smo došli nad Cairo svjetla su postala bezbrojna. Čak sam uspio vidjeti i piramide iz zraka. Uzdizale su se pored tih svjetala sve tri obasjane srebrnim reflektorima. Već iz zraka djelovale su mi kao iz drugog svijeta, nestvarno. I u onih par trenutaka vrlo jasno se dala spoznati njihova veličina u odnosu na okolne majušne građevine.

Međunarodni aerodrom u egipatskom glavnom gradu je ispunio moja očekivanja. Sivi i bezlični veliki prostor. U nekim hodnicima zidovi su obloženi malim bijelim pločicama kakve se kod nas mogu vidjeti u javnim WC-ima. Pasoška kontrola je bila brza a ruksak je za divno čudo došao među prvom prtljagom. U kratkom roku bio sam slobodan otići kamo god želim. Nakon pasoške kontrole izašao sam u zonu gdje još uvijek ne bi smjeli biti ljudi koji nisu putnici. Šta bi se tamo drugo moglo desiti nego da me upeca taksist s očito posebnim ovlastima na aerodromu i ponudi prijevoz. Džaba ti miki, traži drugu žrtvu. Masa ljudi na dočeku je bila tek iza rampi nekoliko desetaka metara iza nas. Dio putovanja koji nikada nisam volio: prelazak iz mirnih nedostupnih dijelova aerodroma u onaj javni dio kojim uvijek vlada neka gužva. Za divno čudo taksisti me nisu dugo gnjavili. Čim sam ih 2-3 puta odbio odustali su. Prisjećao sam se svog dolaska u New Delhi kada su me taksisti satima opsjedali. Ovdje me taksist upitao da li namjeravam ići autobusom, a nakon mog potvrdnog odgovora, sa smiješkom je poručio da ne zaspem.

Nije bilo ni 02.00 a već sam sjedio u čekaonici sa svim svojim stvarima ispred sebe. Svuda oko mene bila je hrpa običnih ljudi koji su došli dočekati nekoga svoga. Gotovo da nitko nije ni obraćao pažnju na mene. Jedan podeblji Egipćanin se čudio zašto sam još uvijek na aerodromu ako sam tek došao? Nije baš shvatio da me i nije volja usred noći lutati po Cairu u potrazi za hotelom i da to želim učiniti tek s prvim jutarnjim svjetlom. Čak mi je čovjek i ponudio prijevoz do grada i objasnio da nije taksist. Iako mi je tada takva ljubaznost bila čudna, danas znam da je to stvarno bilo tako – čovjek mi je bio spreman napraviti uslugu i odvesti me do grada. Vrijeme nikako da prođe. Svo to vrijeme dok sam sjedio, nasuprot mene je stajao naoružani vojnik. Satima je stajao i stajao, poput glinenog vojnika. Uspio je čak i malo zaspati na nogama. Pitam se kako li samo izdrži? Jutro su čekale i tri Koreanke koje su Egipat namjeravale obići u 7-8 dana. Svaka daljnja komunikacija s jednom od njih mi je bila prenaporna zbog jadnog poznavanja engleskog jezika s njene strane. Uz to je pravila čudne grimase prilikom razgovora dok se pokušavala prisjetiti pravih riječi na za nju svemirskom jeziku.

Skoro da i nisam primijetio kako se zgrada ispraznila. Kasnije su došli čistači i počeli prati pod. Izlili bi kantu vode pa onda tu istu vodu tjerali pomoću nekakvih širokih naprava koje su izgledale kao metle ali bez četkica. Pred jutro sam promijenio svojih prvih 50US$. Bilo mi je svejedno da li je tečaj isti ili gori od onoga u gradu, kako god okrenem i da izgubim nešto biti će neka sića. Kasnije sam vidio da je tečaj bio sasvim korektan 1US$=6,2 L.E. (egipatske funte).

Svanulo je, natovario sam se stvarima i krenuo prema izlazu. U teoriji sam znao da trebam izaći na parkiralište i naći stajalište autobusa koji vozi direktno prema centru. U praksi nisam imao pojma kamo trebam ići. Našao sam put prema praznom parkiralištu i krenuo. Naravno da su i tu neki pospani taksisti nudili svoje usluge. Ne slušajući ih krenuo sam prema jednom novom autobusu, međutim to nije bio taj. Vjerojatno je čekao neku grupu agencijskih turista. Tek mi je jedan čistač pokazao mjesto gdje bi famozni autobus trebao jednom stati. Nije bilo apsolutno nikakvog znaka. Samo suncobran i malena klupica ispod njega. Ništa se nije dešavalo, samo zbunjoza u mojoj glavi. Nedaleko od mene je bila prometna petlja a svuda uokolo gola pustinja. Svako toliko prozujao bi nekakav autobus prepun ljudi, vjerojatno radnika. Ni po čemu nisu odgovarali busu iz opisa Lonely Planeta. Bio sam jedini koji ga je uopće čekao a da nisam niti znao točno kako izgleda, niti nisam bio siguran da li uopće čekam na pravom mjestu. Osjećao sam kako se lagano savijam u oblik upitnika.

Koreanke su se pokupile taksijem već odavno. Meni su dosadu i neizvjesnost kratile afričke muhe uporno mi se lijepeći za lice. Nije ni čudo da se crnci na dokumentarcima uopće s njima ne bore, pa tko bi imao snage mahati 24 sata na dan. Preko pustog parkirališta dovukao se jedan od ona dva dečka s hrvatskom putovnicom također u potrazi za fantomskim autbusnim stajalištem. Oni su bili pametniji i jutro dočekali u daleko mirnijem djelu aerodroma namijenjenog odlascima. Telac, zašto se ja toga nisam sjetio? Spavali su naizmjence a sada su i oni tražili autobus. Tek smo započeli priču a pored nas se zaustavio bus u namjeri da nas pokupi. Šole kaže da je karta 2 L.E. i po tome sam znao da je to pravi bus. Uostalom ovi ostali se nisu ni zaustavljali. Međutim bus nije bio baš nov kako je opisano u vodiču, ustvari možda i je, ali samo u usporedbi sa ostalim gradskim prometalima. Bar je bio klimatiziran. Osim vozača i mene bilo je možda još dvoje ljudi. Zemljak je ostao na aerodromu jer mu je prijatelj još bio u zgradi aerodroma, morati će pričekati drugi bus.

Vožnja do centra bila je dosta brza. Promet zadivljujuće rijedak. Iskrcao sam se nedaleko Egipatskog muzeja, referentne točke u tom djelu grada. To mjesto je jedna ogromno raskrižje s cestom u dva nivoa. E baš u tom prometnom cirkusu kreću i stižu brojni gradski autobusi i minibusi. A kada kažem brojni tada mislim na bezbroj vozila, onako kako to i priliči jednom petnastomilijunskom gradu. Bio sam zadnji putnik u busu, prilikom izlaska šole mi kaže: ”Welcome to Cairo”. Nevjerojatno koliko ti ovako jedna mala i iskrena dobrodošlica može podignuti raspoloženje. Nalazio sam se u kvartu sa najjeftinijim smještajem u gradu a traženu ulicu koja je bila nekoliko stotina metara dalje našao sam bez problema. Grad je bio zabrinjavajuće pust, ništa nije bilo otvoreno. Tada još nisam imao pojma da je to jutro neradnog dana u tjednu. Bio je petak, za muslimane neradni dan i još oko 07.00 sati.

Stigavši pred ulaz Dahab hotela naišao sam na jedine ljude na ulici, dvoje stranaca i jednog lokalnog koji ih je upecao pa im je kao, ”pomagao” da nađu smještaj. Dahab hotel je po njegovim riječima bio pun a kako je hotel na 7. katu a lift nije radio, stvarno mi se nije dalo onako isprebijan od umora ići gore to provjeravati. Znao sam da tip najvjerojatnije laže i da ih namjerava voditi na neko sasvim deseto mjesto gdje bi dobio proviziju. Kako je to deseto mjesto bilo blizu, krenuo sam za njima. Htio sam se samo malo odmoriti. 100m dalje ušli smo u jednu zgradu. Prvo su mi nudili zajedničku sobu s njima za 25 L.E. (oko podneva su odlazili na aerodrom) a kasnije single sobu za 30 L.E. WC je naravno bio zajednički negdje na hodniku. Nisu htjeli spustiti cijenu niti za 5 L.E. Ipak sam pristao. Legao sam na krevet i napokon se opustio. Niti mi se svidjelo mjesto a niti ljudi koji su tamo radili ali bio sam preumoran da bi baš sada lutao gradom u potrazi za odgovarajućim hotelom.

Nakon što sam se malo odmorio otišao sam ravno u hotel Dahab, ovaj put neopterećen ruksakom. Na putu do gore na nižim katovima naletio sam na druga dva hotela. U jednom je cijena sobe bila isto 30 L.E. a u drugom slobodnih soba navodno nisu imali. U Dahabu, naravno da je mjesta bilo. Rezervirao sam za idući dan i krenuo u šetnju Cairom. Nisam imao pojma gdje je pošta, niti me bilo volja tražiti je po onoj vrućini. Kupio sam telefonsku karticu i javio se doma s govornice. Nakon uspješnog prvog, drugi poziv nisam uspio uspostaviti. Na displayu je nešto pisalo a ja nisam imao pojma šta. Normalno da je sve, ali ama baš sve pisalo na arapski. Tek mi je jedan slučajni prolaznik objasnio da nemam dovoljno kredita na kartici za još jedan međunarodni poziv.

Prvo sam krenuo u Khan al Khalili, islamski Cairo. Uletio sam u taksi, jedan prastari crno bijeli tristać sa bradatim vozačem. Samo sam mu rekao destinaciju i on je krenuo. Prema uputama iz Lonely Planeta (LP) s njima se ne treba cjenkati već samo na kraju vožnje izaći iz auta i kroz prozor platiti odgovarajuću cifru za koju bi unaprijed trebao znati koliko iznosi. U samom LP-u ima nekoliko primjera pravih cijena koji se mogu upotrijebiti u praksi. Čak i ako ovaj vrišti za mnom nakon što sam mu platio ne bih se trebao osvrtati na to a još manje ulijetati u nekakve diskusije. Kako je ovo bilo moje prvo iskustvo s taksijem malo sam se brinuo kako će to sve skupa na kraju izgledati. Na kraju vožnje sam izašao, kroz prozor mu dao 4 L.E. (po preporuci LP-a) i otišao. Taksist se nije bunio, čak i da je ja sam već bio otišao dalje ne čekajući reakciju. Ipak je to jednostavnije nego sam si ja zamišljao.

Našao sam se na aveniji sa po tri trake u svakom smjeru i sa ogradom po sredini. Način prelaska te trkaće piste je bio nadvožnjak. Nisam imao pojma kamo trebam ići i što vidjeti pa sam krenuo onako, nasumce. Hodao sam po jednoj dugoj trgovačkoj pješačkoj ulici. Nudilo se sve i svašta: suveniri, hrana, svakakve krpice… Ma jednom riječju – urnebes. A opet s druge strane ništa bitno drugačije od onoga što sam već ranije imao priliku vidjeti u nekim drugim krajevima svijeta. Taj dio grada me podsjećao na Indiju. Gužva, smrad, buka, atmosfera, sve je to bilo jako, jako slično. Osjećao sam se dobro. Mnogobrojne džamije su sastavni dio starih zgrada koje se nadvijaju nad uskim ulicama. Sa svake od njih treštali su zvučnici sa nekakvim islamskim propovijedima ili molitvama. Bila je to sveopća buka koja ama baš nikome nije smetala. Možda su svi ti zvučnici bili okačeni i na neke druge zgrade a ne samo na džamije, to ne znam. Kada sam ušao napokon u jedan od rijetkih dućančića gdje se može kupiti voda ostao sam malo zatečen. Prodavač me je upitao kako se zovem i odakle sam, da bi mi nakon odgovora poželio dobrodošlicu. Skrivena kamera? Ne, samo gesta dobrodošlice. Bio sam ugodno iznenađen, a vodu sam platio 1,25 L.E. – sasvim uobičajenu cijenu. Ljudi su prodavali perad zatvorenu u malim kavezićima napravljenih od neke tanje trstike, ribe su bile izložene vani na ulici sa rojem muha oko njih, dok su mala dostavna vozila koje se probijaju među pješacima i zaprežna kola sasvim uobičajena slika.

Nakon šetnje po islamskom Cairu uputio sam se u Citadel, srednjovjekovni dio grada opasan zidinama. Nakon podužeg pješačenja došao sam do ogromnih građevina za koje sam mislio da su Citadel. Međutim stražar u bijeloj uniformi mi je rekao da u taj kompleks mogu ući tek nakon 13.00. Nisam znao zašto jer je masa domaćih nesmetano ulazila unutra. Kasnije sam skužio da je to zbog toga jer je bio petak, neradni dan i dan za mnogobrojne vjernike, i da su svi ti ljudi išli u džamije na masovne molitve. Meni u tom trenutku tamo nije bilo mjesto.

Noge su me boljele a nisam imao kamo sjesti. Uskoro mi se prikačio jedan mladi gnjavator sa izlizanom forom kako on priča sa mnom samo zato jer želi poboljšati svoj engleski. Nemam pojma šta je htio, da li me uputiti u neki dućan ili nešto pokazati pa tražiti poslije novac jer mi je kao bio ”vodič’, ali definitivno mu nije bila namjera poboljšavanje stranog jezika. Kad je vidio da od mene nema ništa pokušao je malo podmuklijom metodom upitavši me da li ja mislim da je on terorist? Heh, vjerojatno nije ali ja bi mogao postati terorist ako uskoro ne odjebe. Jurio je za mnom nekoliko stotina metara dok nije odustao.

Naletio sam na babu koja je na ulici imala frižider sa hladnim pićima i stolicu. Platio sam jednu Colu (1 L.E.), ne zato jer sam bio toliko žedan već zato jer su mi noge otpadale od umora. I tako ti ja sjedim a baba uporno pokušava pričati sa mnom na arapskom. Nikako joj nisam mogao objasniti da je ne razumijem ni riječ. Čak sam joj i iz LP-a pročitao na arapskom (ima tamo već nekoliko prevedenih uobičajenih fraza) da ju ne razumijem. Uzalud. Šta god ja učinio ili rekao nije imalo smisla, baba me uporno davila i davila. Da nisam bio onoliko umoran već bi zbrisao odavno. Ovako trpio sam još neko vrijeme i tek onda pobjegao glavom bez obzira. Došlo je i tih 13.00 i ja sam ušao u taj kompleks da bih uskoro shvatio da sam na krivom mjestu. Sve to gdje sam se trenutno nalazio bilo je lijepo i fino… ali Citadel je bila još dalje. Mogao sam je vidjeti jer je bila na brdu ali do ulaza je bilo još dosta hoda. Pješačio sam u nadi da je ulaz baš iza ugla. Taj ugao je bio oko 2km daleko. Na ulazu sam sreo jednu simpatičnu egipatsku familiju na koju sam naišao već ranije raspitujući se za pravac. Na moje iznenađenje sami su tražili da ih slikam a moj prijedlog da im te slike pošaljem prihvatili su s oduševljenjem. Još su me nukali mango juicom. Popio sam samo pola čaše iz straha da ne bih slučajno imao kakvih problema sa stomakom zbog toga. Bojim se da su bili malčice razočarani s tom mojom odlukom ali moja probava mi je ipak bila bitnija.

Citadel se sastoji od dvije-tri džamije i nekoliko manje zanimljivih muzeja. I dok jedna džamija nije bila ništa posebno ova druga je bila super. Kompletan pod prekriven je mnogobrojnim tepisima u tamno crvenim tonovima a cijela unutrašnjost je lijepo okićena. Čak je i plato ispred nje opasan zidovima sa prekrasno izrezbarenom ogradom. Ta džamija je bila uglavnom za domaće i strane turiste. Sjeo sam na tepih i malo se odmorio. Dobra stvar što se tiče džamija je da možeš leći i spavati gdje god hoćeš, naravno uz pretpostavku da ti dozvoljavaju ulaz. Od Citadel puca prekrasan pogled na grad, to mjesto pomaže u shvaćanju veličine tog 15 milijunskog grada koji je ujedno i najveći grad u Africi. Nisam se previše zadržao tamo, otpješačio sam do džamije Ibn Tulun, iz jedinog razloga što se tamo može popeti na minaret. Kao, ulaz je besplatan, ipak sam morao platiti nekakvu donaciju od 5 L.E. (tražili su 10). Džamija ima ogromno dvorište ali ništa naročito. Svuda uokolo odvijali su se neki građevinski radovi. Ovdje nisam morao skinuti sandale nego sam dobio neke krpene navlake koje sam navukao na noge. Razumljivo jer je pod po kojemu sam trebao hodati bio prljav, pun pijeska i krhotina cigle. Na kraju je minaret bio zatvoren i od penjanja nije bilo ništa. Na putu do te džamije opet mi je neki čovjek u prolazu zaželio dobrodošlicu, ovaj put samo slučajni prolaznik. Stvarno sam se dobro počeo osjećati u tom gradu, svidio mi se od prvog dana.

Za nazad do hotela sam ipak krenuo taksijem. Ovaj put je to bila jedna prastara crno bijela stojka. Čim sam ušao vozač me pitao koliko. Na ponuđenih 5 tražio je 10 L.E. Pristao je na 6 nakon što sam mu rekao da se zaustavi i da ću naći drugi taksi. Kaže taksist da je to Fiat, mada znam vrlo dobro da je stojke proizvodila isključivo Zastava. Egipatske ceste su inače pune starih stojki, lada, tristaća, stodvajstosmica i drugog sličnog kotrljajućeg smeća, mada se može vidjeti i najnoviji Jaguar. Vozeći me prema Down townu taksist je pokušao negdje uvaliti još po kojeg putnika uz mene. Bezuspješno.

Na ulasku u hotel zaustavio me neki tip srednjih godina koji je do tada sjedio ispred ulaza. Pokušavao je biti uljudan, kaže kako i on radi u tom istom hotelu. Bio sam uvjeren da je to još jedna od dobrodošlica ali ovaj put sam se zajebo. Nije me baš bilo volja onako umoran ga slušati pa sam krenuo u zgradu, međutim tip je postao malo neugodan, povisivši ton glasa. Pitao je zašto ja ne pričam s njim kada on priča sa mnom!? Uskoro sam doznao što je ustvari on htio. Nagovarao me da mu idem u neki duty free shop kupiti veću količinu piva jer je za njega to jako skupo a za mene stranca vrijedi osjetno niža cijena!? Rekao je da će mi dati i pare i osigurati taksi. Hm, pa i nije mi bila ni najmanja namjera odlaziti navečer po mraku tko zna gdje i tko zna s kim i tko zna zašto. Nisam imao ni mrvicu povjerenja u njega, a zašto i bi? Moje izvlačenje da se kršenje zakona kosi sa mojim principima (mo´š si misliti, he he) je teško dopiralo do njegovih ušiju. Ipak nekako sam se uz ”I´m sorry” uspio izvući i otići.

Napokon sam se u hotelu mogao opustiti i stvarno odmoriti. Dovukao sam se do svoje sobe i upalio ventilator koji i nije baš nešto puhao. Bila je skala od 1-5 a ja sam ga držao samo na petici. Nije baš bio neki efekt ali bolje išta nego ništa. Prozor je gledao na udaljene široke gradske prometnice s kojih su danonoćno dopirali zvukovi automobilskih sirena. Odvojena kupaonica niže u hodniku bila je iznenađujuće prostrana.

Nakon odmora otišao sam na večeru. Na izlazu opet isti tip s istom spikom – evo ti pare i taksi, ajd’ mi kupi pivo. Pa šta hoće taj tip od mene? Zar on ne razumije onu malu sirovu i jasnu riječcu ”ne”? Zbilja mi se taj hotel i ljudi oko njega ni prije nisu sviđali a sada sam jedva čekao da odem.

Ne znam zašto ali bilo mi je teško potražiti preko LP-a neki restoran. Baš mi se nije dalo razmišljati ni o čemu, mislio sam da je dovoljno sići na ulicu i uletiti nekamo. Pa opet to je jeftiniji dio grada i ništa tu ne smije biti jako skupo. Aha… uletio sam u neki čudan restoran. Prostor je bio duguljast, bila su zauzeta samo dva stola a tip na stolu do mene je cijelo vrijeme piljio u jednu točku. Tek nakon nekog vremena sam skužio da gleda spotove na tv-u pa sam se i sam okrenuo u tom smjeru. Bile su dvije konobarice, jedna je stalno bila na udaljenom šanku a druga je stalno točila piće gostima na ona dva stola i hihotala se s njima. Uza njih osoblje je još sačinjavalo i par tipova kod kojih sam naručio. Kebab je bio skup: 24 L.E. Toliko me u najgorem slučaju trebala koštati cijela večera i to na puno boljem mjestu. Neka, već kada sam bio tamo odlučio sam igrati do kraja. Naručio sam još pomfrit, rižu i malu bocu vode. Čekao sam sigurno više od pola sata na naručeno, vjerojatno čak oko 40-45 minuta. Imao sam vremena na pretek za razgledavanje okoline: namještaj je bio star i ofucan a svi, ali ama baš svi natpisi na zidu su bili isključivo na arapskom. Napokon je stigla i večera, moj prvi obrok u Egiptu. Čisto osrednja hrana. Pravi šok je uslijedio kada sam dobio račun na kraju. Učinilo mi se da piše 36, pa sam toliko novaca i izvadio. Jok, bilo je cijelih 56L.E.! 56! Za te novce dobijem večeru u restoranu kod kuće, za njihove prilike to je bila enormna cifra. Ostavio sam 60 i otišao. Lekcija je bila naučena, i to na najgluplji mogući način – na vlastitoj koži.