Svanuo je i drugi dan na afričkom kontinentu. Pokupio sam se i napustio hotel. Na pitanja kamo ću sada odgovorio sam da idem u Bahariyyu, mada sam to imao u planu tek idući dan. Da sam im rekao da selim u 100m udaljen hotel ”Dahab” jer mi ovaj njihov ide na nerve skupa sa svim ljudima koji oko njega gravitiraju, samom sebi bi vjerojatno natovario gnjavažu na vrat. Već vidim bjesomučna nagovaranja kako mi je bolje kod njih te kako su svi drugi hoteli smeće i bla bla… Najbolje je tako, ići linijom manjeg otpora. Oni sretni, ja sretan. Bilo je oko 07.00, promet se još uvijek nije zahuktao.

Pentranje sa svim stvarima do 7. kata Dahaba činilo se kao nemoguća misjia. Stvarno je bilo naporno penjati se u nebesa, čak mi se i hod pretvorio u gmizanje. Dovukao sam se do svoje male sobice nalik na ćeliju i stropoštao se na krevet. U sobicu je stao tek krevet i manji stolić. Zidovi su bili obojani u svjetlo plavo a manji prozor je gledao na susjedni zid. Na zidu nasuprot krevetu bio je ventilator koji i nije baš nešto puhao mada sam ga postavio na jačinu 5. Nisam gubio vrijeme, krenuo sam razgledati piramide jer sam želio ući u najveću Keopsovu za koju se prodaje limitirani broj ulaznica dnevno.

Mogao sam ići taksijem, mogao sam ići kombinacijom metroa i taksija a ja sam odabrao najjeftiniju i najtežu kombinaciju – autobus. Eh sad, svega nekoliko stotina metara od mog hotela nalazi se nadaleko poznati Egipatski muzej iza kojega bi trebao kretati poseban bus za piramide. Cijena 2 L.E. Problem je što je iza tog nesretnog muzeja ogromna prometna petlja usred koje se nalazi ogromni gradski i prigradski autobusni kolodvor tj. to je ništa više od ogromnog parkirališta krcatog autobusima i kombijima. To je isto ono mjesto gdje sam se iskrcao kada sam došao s aerodroma samo sada puno puno prometnije. Famozni bus za piramide je kretao sa nekog drugog mjesta ali je prolazio pored tog kolodvora. Normalno da to stajalište nije bilo ničim obilježeno, čak ni bijedan natpisić okačen na neki stupić ili zid. U L.P. je objašnjeno da taj bus stane preko puta nekakve trgovine ili ustanove koju ja nikako nisam mogao naći. Pored toga bus vozi svakih 20min, hm, egipatskih 20min. Nisam imao pojma kako bus izgleda osim da je bijele boje… a svi su bijele boje. I tako sam ja mogao stajati cijeli dan na potpuno krivom mjestu i mahati svim autobusima koji prolaze, a prolazi ih milijun, bez da ikamo stignem. Skakao sam kao jarac amo tamo preko brzih prometnih traka i pokušavao skužiti gdje je to čarobno mjesto. Na kraju sam popustio i krenuo pitati nekoga. Prvo s čime sam se suočio je da tim ljudima riječ ”pyramids” ne znači baš puno, često su me zbunjeno gledali, isto kao i ja njih.

Skoro sam pomislio da piramide nisu pored Caira nego tko zna gdje. Ipak nakon malo lutanja netko me uputio u jedan od mnogobrojnih autobusa koju bi stali u svom onom kaosu i iz kojih su ljudi iskakali i uskakali a da često busevi ne bi zapravo ni stali. Potrčao sam i uskočio na prednja vrata taman kada je ovaj kretao. Ulovio sam se za one šipke a kreten je zatvorio vrata. Rezultat – vrata su mi prignječila mali ruksak koji mi je bio na leđima, a u ruksaku novi digitalni fotoaparat! Šta je najbolje šole nije ni skontao šta je napravio nego je nastavio voziti dok sam ja napola visio vani. Dreknuo sam, prvo me pogledao u stilu ”šta sad ti hoćeš?” da bi odmah potom otvorio vrata uz široki osmjeh. Nisam imao mira dok se nisam uvjerio da je fotoaparat čitav. Bar je djelovao čitav, tko zna kako funkcionira? Kartu naplaćuje kondukter koji sjedi u zadnjem djelu autobusa, baš kao šta su sjedili u našim busevima prije nekih 300 godina. Promatrao sam tog kontrolora, djelovao je rezignirano, kao da mu je apsolutno sve ravno. Djelovao mi je kao čovjek kome je svejedno hoće li sutra dobiti na lutriji ili krepati za 10minuta. Bus i nije bio baš stravično krcat, nije me bilo briga jer sam sjedio i išao do zadnje stanice, bar sam u to vjerovao. Vožnja kroz avenije sa suludim prometom do drugog kraja Caira je potrajala. Vidio sam prometne znakove na kojima je pisalo ”Pyramids road”. Znao sam da sam na pravom putu. Međutim nakon nekog vremena nešto mi se nije uklapalo, bus je skrenuo dalje s te velike avenije i vozio po nekim užim ulicama!? Bio je to trenutak spoznaje da je ovo samo dio puta i da se za dalje moram još snalaziti. Stao sam na zadnja vrata čekajući iduću stanicu.

Bus je usporio pored grupe ljudi i bez da stane ljudi su ispadali i upadali u njega nekim čudom bez da se sudaraju. Iskočio sam i ja. Ali kako, nesretni bus je bio u pokretu (nije uopće stao), a ja sam se onako u brišućem letu zabio u grupu ljudi na stanici. Odbio sam se od 2-3 čovjeka prije nego što se moje sumanuto gibanje zaustavilo. Ni danas nemam pojma kako se nisam razljepio na vrući i smrdljiv asfalt. Valjda zato jer sam se zadržao za svakoga u kojega sam onako leteći tresnuo. Ja sam bio jedini koji je tako kretenski izašao iz busa, ovim drugima je valjda to bilo potpuno normalno. Oni bi valjda pali na cestu k’o snopovi tek onda kad bi bus kulturno stao na stanici i čekao 1-2min. Kasnije sam skontao gdje sam pogriješio: kod iskakanja se treba okrenuti nosom u smjeru gibanja autobusa, tako da kod usporavanja noge po djelovanju inercije ne udaraju jedna o drugu. Ja sam iskočio okomito od smjera kretanja busa, tako da je desna noge opalila o lijevu uzrokujući pogibeljno saplitanje u galopu.

Nalazio sam se u nekom čudnom djelu grada, gdje je nekakva cesta prolazila iznad mene. Mislim da sam već bio u Gizi. U potrazi za glavnom avenijom krenuo sam pješke u suprotnom smjeru odakle sam došao s busom. Prolazio sam pored jednog omanjeg gradilišta i zaustavio se pored kontejnera-kancelarije kako bi upitao za pravac. Tip koji je tamo radio je bio više nego iznenađen s mojom pojavom, vjerojatno je to bio prvi put da u tom kvartu vidi stranca. Gledao me kao svjetsko čudo i bio je jako ljubazan. Pokazao mi je smjer do tražene avenije koja vodi do piramida mada mi nije znao reći koliko je daleko. Ustvari osim smjera nije uopće razumio što ga pitam, a pokušavao sam na razne načine. Nema veze, mislio sam, pravi smjer imam a da li će to hodanje potrajati 5min ili cijeli dan… to tek treba otkriti. Ispalo je 10-ak min hoda. Ništa strašno. Kažu da Bog čuva budale i pijance… igrom slučaja bio sam potpuno trijezan.

Ponovno sam bio na pravom putu. Našao sam se na stanici gdje su ljudi upadali u bezbroj minibuseva i buseva. Znak je govorio da do piramida ima još nekih 7km. Sitnica. Opet mi je jedna dobra duša pomogla. Prvo mi je tip rekao koji minibus da potražim pa kada je vidio da uopće ne kontam ni gdje sam ni šta sam, zaustavio je pravi minibus (kombić japanske proizvodnje) i ubacio me unutra. Sad znam kako se poštanski paket osjeća. Stvarno svaka čast tim ljudima, zbilja su uvijek spremni pomoći. Vjerojatno nisu ni svjesni koliko to strancu znači. Minibus je bio pun, sjedio sam u zadnjem redu do prozora i gledao šta se događa u prometu oko mene. Događao se cirkus, po dobrom starom običaju. Teoretske tri trake su u praksi bile pet traka, ovisno o tome koliko bi vozila uspjelo istovremeno stati jedno pored drugoga. Busevi, minibusevi i taksiji bi se zaustavljali posvuda bez ikakvog upozorenja i na isti način se uključivali u promet. Sirene, trube, buka – čudnovata i zabavna melodija cairskih ulica. Gledanje kroz prednje staklo je zbilja zabavno, kao da sam ušao u neki crtić, vozila i kolone pred nama su se iznenada pojavljivale i isto tako brzo nestajale. Sve se to odvijalo pod punim gasom. Možda bi se netko drugi prestravio od takve vožnje, ja sam poželio da potraje što duže. Doživio sam nešto slično više puta ranije na nekim drugim koordinatama. Cijena minibusa je bila 0,5 L.E. a cijena busa 1 ili 1,5 L.E. Odjednom minibus stane i ekipa mi kaže da moram izaći vani. Oni su skretali s te glavne avenije opet u neki deseti kvart. Stvar je u tome da uopće nisam rekao kamo idem, opet, šta bi stranac radio u Gizi nego išao sliniti nad piramidama.

Na moju žalost do piramida je bilo još podosta hoda iako su se vidjele u daljini iza prvih zgrada. Interesantno, na tv-u i u knjigama su uvijek prikazane kao da stoje same usred pustinje šta uopće nije točno. Iz tvrdoglavosti nisam htio uletiti u taksi jer ako ga nisam trebao do tamo neću ga koristiti ni do samog kraja. Drugi minibus me stvarno nije bilo volja tražiti i po treći put prolaziti kroz isti smiješni cirkus. Odpješačio sam svojih 20-ak minuta i napokon stigao do cilja. Na usponu prema ulazu dežurni lažov me pokušao uvjeriti da je ulaz baš tamo gdje me je on pokušao usmjeriti. Usmjeravao me je u veliku štalu gdje se drže deve i konji za iznajmljivanje. Samo sam odmahnuo rukom i nastavio svojim putem. Na takvim mjestima gdje sve vrvi od turista ljudi više nisu simpa nego te nastoje preveslati za bilo koju cifru. Nakon čekanja u krivom redu platio sam 20 L.E. ulaznice i ušao. Trebalo je prije proći kontrolu. U redu za ulaznice sam izgleda bio jedini stranac, ostali su svi bili Egipatski vodiči dok su stranci čekali u klimatiziranim autobusima.

To je bilo to, stajao sam ispred Keopsove piramide. Veličanstveno. Jedna riječ koja nedovoljno opisuje ono u šta su moje oči tada gledale. Keopsova piramida je ogromna, ne možeš je se nagledati. Ispred nje je bilo parkirano sigurno nekih 20 i više autobusa, mnogi od njih sa uključenim motorom i klimom kako bi se pregrijani turisti imali gdje rashladiti pri povratku s razgledavanja. Paklena vrućina. Iako je tamo bila masa turista još uvijek je bilo dovoljno mjesta gdje sam se mogao u miru odmoriti. Npr. iza Kefrenove piramide gdje je bila debela hladovina nije bilo žive duše. Ostali su se vjerojatno slijepo držali svojih vodiča i bili su ograničeni vremenom. Ja sam imao vremena koliko god sam htio. I koristio sam ga.

Policajci su patrolirali uokolo na devama i pazili da vlasnici deva za iznajmljivanje i vozači malih kočija ne pređu u njima zabranjeno područje. Nisu smjeli preći preko zamišljene linije, u suprotnom uslijedilo je naganjanje s pandurom koji ih je udarao bičem. Gledao sam tako kako se neki klinac s kočijom zaglavio u slijepi prolaz i jedva nekim čudom izbjegao udarce bičem. Njegov prijatelj je ostao po strani. Nemam pojma zašto se uopće natjeravao sa pandurom? Šta je želio postići zna valjda samo on. Vidio sam i kako se ostali vlasnici divljački svađaju sa nekim višim policijskim časnikom. Izgledalo je da su na rubu tučnjave, ipak tu zamišljenu liniju nisu prelazili.

Sjedio sam tako u hladovini i čituckao L.P. Svuda uokolo bili su vlasnici deva i nešto konja koji su tražili turiste koji bi htjeli malo jahati uokolo. Nisam bio zainteresiran. U toj debeloj hladovini sam mislio da me nitko ne vidi jer sam bio van uobičajenih staza, ipak i tu je dojahao jedan s konjem koji je obavezno morao stati i okušati sreću. Nisam pristao jahati konja čak ni za 10 L.E. po satu. Jednostavno nisam bio zainteresiran. Ovim tipovima jedno ”ne” ne znači baš puno pa je tu čudesnu i ne baš svakome razumljivu riječcu bilo potrebno ponavljati više puta. Na kraju tip obavezno kaže ”maybe later”… da, baš.

Među ostalim napornim tipovima ubrajaju se i čuvari hramova i grobnica koje se nalaze posvuda uokolo, stalno zovu i mame turiste a poznati su po tome da iako ne treba za to razgledavanje ništa platiti – traže nekakva bakšiš. Ušao sam u samo jednu takvu građevinu. Nitko od čuvara nije ništa tražio a unutra osim golih zidova i pokojeg hijeroglifa i nije bilo ništa zanimljivo za vidjeti. U ostale grobnice nisam ni ulazio makar su ovi lešinari čuvari stalno vikali i zvali.

Svuda uokolo bila je hrpa turista. 99% njih je bilo u nekom agencijskom aranžmanu i nikome nije padalo na pamet progovoriti riječ s nekime tko nije iz njegovog stada. Bez obzira na vrućinu obilazio sam uokolo piramida. Stvarno ima tamo šta za hodati. Samo sam čekao kada će mi se neki vlasnik deve opet prikačiti. I desilo se, kada je vidio da baš nisam zainteresiran zamolio me da mu pridržim šibu dok ne siđe s deve!? Pa hajde, pridržat ću je – pomislio sam. Međutim, kada je frajer napokon sišao nije htio prihvatiti šibu već je rukom krenuo prema mojim sunčanim naočalama da mi pokaže neku vjerojatno blesavu foru. E tu je bilo dosta, izmakao sam se, ostavio sam mu šibu na pod i pokupio se. Ovaj me otpratio isto s ”maybe later”, a na moje ”aha” još je dodao onako za sebe ”maybe later aligator”. Skoro sam prasnuo u smijeh. Ajde, bar imaju duha iako su dosadni za podivljati. Gdje god sam se kretao uvijek bi mi netko nudio te nesretne deve.

Moram priznati da sam okolišem piramida bio malčice razočaran. Tik uz njih vodi asfaltirana cesta kojom pile autobusi s turistima. Voze do možda kilometar udaljenog vidikovca s pogledom na piramide iz daljine. Po onoj vrućini stvarno mi se nije dalo klipsati do tamo. Istina, uvijek sam mogao unajmiti koju devu…

Htio sam ući u Keopsovu piramidu. Za ulaznicu treba platiti 100 L.E. i to samo ako se uspije na vrijeme kupiti jedna od 150 jutarnjih ili 150 popodnevnih ulaznica. Trebalo mi je nešto vremena dok nisam shvatio da se karte ne prodaju u obližnjoj zgradi već u nekakvim sklepanim barakama pored kojih su bili parkirani autobusi. Jutarnjih karata više nije bilo, na žalost. Za one popodnevne trebao sam sačekati 13.00 a to mi je ipak bilo malo previše. Morao sam odustati.

Žeđ me sve više i više pritiskala a vode za kupiti nigdje. Pored najmanje Mikerinove piramide bila je masa turista jer ulaz za razliku od Keopsove nije bio limitiran a i koštao je samo 10 L.E. Za Kefrenovu je samo 10 L.E., ali ovaj put ona je bila zatvorena zbog održavanja. Baš tamo kod Mikerinove piramide u moru turista našao sam napokon prodavača vode. Jedva sam dočekao da dođem na red, u ruci sam imao 1,5 L.E. koliko je inače uobičajena cijena vode. Vidio sam da me ovaj prodavač ne ferma previše pa sam sam potegnuo u kantu za svojih pola litre hladne vode. Tada je uslijedio lagani šok: majmun je tražio 10 L.E.!? Kada sam ga zabezeknuto pogledao Egipćanin do njega je rekao da može i za 5 L.E. a ovaj stari i dalje tražio 10. Iako je to negdje oko 10Kn za te pare ovdje sam mogao kupiti cijelo pakovanje vode od litre a ovaj za pola litre traži toliko!? Pomislio sam da sam krivo razumio, a kada sav vidio da se stari majmun ne šali pokupio sam se bez vode uz neizbježni sočni ”fuck off”. Jasno je meni da je na turističkim mjestima sve duplo skuplje, ali sedam puta skuplje je već pljačka. Vjerojatno tamo turisti ne pitaju za cijenu i plate ama baš svaku cifru koja ovim drugima padne na pamet. Čak sam i pred glavnim ulazom vidio razglednice po 3 L.E. iako sam ih kasnije nalazio i po 0,25 L.E. i to neusporedivo ljepše.

Kupio sam ulaznicu i stao u dugački red za ulaz u malu piramidu. Čekao sam u redu nekih 10-15 min. da bi na ulazu opet uslijedio šok, – ne smijem ući jer imam sa sobom fotoaparat a ne postoji ama baš nikakvo mjesto gdje bih taj nesretni fotoaparat mogao ostaviti!? Čuvar na ulazu je rekao da ga ostavim u busu. To što sam mu rekao da nisam došao ni sa kakvim busem nije mi ni najmanje pomoglo. Za čuvare ja više nisam postojao, nastavili su pregledavati druge turiste a meni nije preostalo ništa drugo nego se okrenuti i otići. Nigdje nema ni jednog natpisa s upozorenjem da je foto i video oprema zabranjena unutar piramida. Dopalio sam bijesno do male drvene barake gdje sam kupio kartu i od starog bradonje tražio da mi vrati novac. Normalno da nije htio uz obrazloženje da je na karti napisano da se novac ne refundira. Lijepo od njega šta mi je pokazao, šteta što je to sve pisalo na arapskom. Stalno su turisti dolazili kupovati karte i njemu zbilja ne bi bio nikakav problem da je preproda nekom drugome. Nije htio ni čuti. Ako neće on, onda ću ja. Preprodao sam kartu prvom turistu koji je naletio baš tamo ispred njega. Sva sreća da nisam uspio kupiti onu skuplju ulaznicu.

Polako mi je to glavinjanje dojadilo i krenuo sam prema drugom izlazu pored kojeg se nalazi Sfinga. Nisam se gužvao sa svim onim ljudima kako bih je dotaknuo a i nije bilo potrebno. Koji metar udaljenosti bilo je sasvim ok jer je Sfinga veličanstvena bez obzira sa koje strane je se razgledava. Prekrasan je pogled na nju s prednje strane dok se vide piramide u pozadini. Bio sam umoran, jedan dio mene je htio otići a drugi ostati tamo još satima.

Pobijedio je onaj prvi dio i uskoro sam se našao pored taksija. Nakon svog onog cirkusa s autobusima i svog onog hodanja po vrućini jedino je taksi dolazio u obzir. Početnu cijenu od 25 L.E. spustio sam na 20. Za natezanje na cifru od 15 zbilja nisam imao ni najmanje volje. Uslijedila je poduža vožnja do Midan Talat Harb, trga nedaleko mog hotela koji mi je služio kao referentna točka u tom djelu grada. Gledao sam zgrade cairskih predgrađa sagrađenih od gole cigle i ravnih krovova. Sirotinja. Nakon 20-ak minuta uobičajene jurnjave i natjeravanja s drugim prometalima iskrcao sam se na trgu.

Bio sam gladan ali ovaj put sam odlučio konzultirati LP što se tiče restorana. Na samom vrhu popisa jeftinih mjesta nalazi se jedan poprilično nahvaljen restorančić. Nalazi se par minuta vožnje taksijem u smjeru željezničke stanice nedaleko Orabi stanice metroa u ulici Orabi. Taksi sam platio 4 L.E. Malo sam lutao po kvartu tražeći taj restoran jer nisam imao pojma kako bi to trebalo izgledati. Inače restoran ima poslugu unutra za stolovima ali i služi hranu vani prema ulici, vjerojatno dosta jeftinije. Baš ta hrpa ljudi koja je jela vani na ulici me zbunila, mislio sam da je to samo jedna mala ulična prčvarnica. Tek kada su me u obližnjoj trgovini uputili na to isto mjesto, vidio sam da su sa strane mala vrata za ulaz. Jednom kada sam ušao opet jedan mali šok, tko zna koji po redu toga dana. Ovaj put pozitivan. Stolovi su zbijeni jedan do drugoga, sve je čisto a uz to je i klimatizirano što je pravi spas. Sam pogled na menu mi je navukao osmjeh na lice – cijene su bile smiješne a izbor pristojan. Posluga je bila expresna i ljubazna, a kada sam u kratkom vremenu dobio naručeno znao sam da sam na pravom mjestu. Hrana je bila odlična, naručio sam ono najskuplje sa spiska i platio skupa s vodom i mančom oko 15 L.E.! Sitnica. Smijali su mi se i stomak i džep. Još da sam uspio ući u jednu od piramida dan bi bio savršen. Klijentela je bila miješana, bilo je i stranaca i domorodaca.

Pješice sam otišao do manjeg autobusnog kolodvora kako bih kupio kartu za sutrašnji put u zapadne oaze u Sahari. Za jedan petnastomilijunski grad veličina kolodvora je bila smiješna, kao neko majušno privatno parkiralište. Možda je to samo za autobuse koji voze u taj dio. Obično se desi u takvim krajevima da busevi za svaku drugu destinaciju kreću iz drugog kvarta. Na povratku sam htio fotografirati jednu od sveprisutnih uličnih policijskih barikada koja se sastojala od terenskog vozila punog naoružanih pandura i jednog pandura s puškom u ruci koji je stajao iza velikog metalnog štitnika. Ma kakvi, čim su vidjeli da vadim fotoaparat odmah su se uznemirili i počeli me tjerati. Nije im se sviđalo čak ni kada sam okrenuo fotoaparat u suprotnom smjeru. Morao sam se pokupiti neobavljena posla.

Do Koptskog djela Caira odlučio sam otići podzemnom željeznicom koja me isto pozitivno iznenadila – savršeno je čista. Nema nigdje ni najmanjeg otpatka. Prvi vagoni su namijenjeni isključivo ženama, ostali su za sve. Sve su mape jasno označene, nema šanse da se netko izgubi ako zna kamo želi otići. U vagonima je bilo toplije nego vani na zraku, ne postoji ama baš nikakvo hlađenje. Izašao sam vani u sasvim drugačijem djelu grada od onoga gdje sam ušao. Sve je bilo daleko mirnije bez velikog prometa i vreve. Koptski dio grada me se i nije baš previše dojmio. Malo sam glavinjao po uskim uličicama koje me ničim nisu mogle impresionirati. Ulice oko crkava su bile raskopane zbog građevinskih radova. Zbilja ništa naročito. Ubrzo sam opet bio na stanici metroa čekajući vlak za natrag. U ovakvom gradu metro je spas od prometnog kolapsa. S kraja na kraj stigneš bezbolno i brzo a sve to platiš 0,75 L.E.

Ostatak dana proveo sam glavinjajući po kvartu. Prošetao sam se pored Egipatskog muzeja i pored luksuznih hotela iz kojih je izlazila neka druga vrsta turista debljih novčanika. Krenuo sam prema Nilu, toj ogromnoj rijeci. Promet preko mosta je gust i jako brz, a opet taj isti most služi kao sastajalište mladih zaljubljenih parova ne starijih od 18 godina. Svako toliko može se vidjeti pokoji par kako stoje uz ogradu okrenuti prema rijeci, stišću se i razgovaraju. Curama su maramama pokrivene glave (ne i lica) a noge su pokrivene do gležnjeva. Dodira nema, eventualno ruka dečka prebačena preko djevojčinih ramena šta ovdje već graniči sa seksom. Mislim da je poljubac tretiran kao gubitak nevinosti. Jedan par mi je bio posebno smiješan: s njima je bila još jedna cura od najviše 14 godina. Zaključio sam da je to sestra od starije cure. Roditelji su mlađu utrapili ovoj drugoj kako bi bili sigurni da starija neće ništa zabranjeno napraviti. Pitam se šta bi tamo na mostu još usred popodneva mogli napraviti? I stoje tako njih dvoje, okrenuto jedno prema drugom i šapuću si nešto, a ova mlađa jadna i sva pokisla stoji pored starije okrenuta leđima i umire od srama. Izgledala je da bi dušu dala samo da je na nekom drugom mjestu, još bolje na nekom drugom planetu. Scena za skočiti u rijeku.

Nil je ogromna rijeka, najduža na svijetu, masa vodurine koja sporo klizi prema Sredozemnom moru. Divio sam se širini rijeke a ono što sam vidio bila je tek polovica, s desne strane je bila desna obala a s lijeve je bila obala nastanjenog riječnog otoka. Gledajući u sve one zgradurine načičkane uz obalu imao sam dojam da sam u nekom velikom Europskom gradu a ne Afričkom.

Za večeru sam naravno krenuo u onaj odličan jeftini restorančić u ulici Orabi. Potrajalo je malo dok sam taksistu objasnio kamo me treba odvesti. Na moj upit dao mi je znak da sjednem da bi nakon 10m vožnje stao i upitao prvog pješaka za pravac!? Pješak se sagne i kroz prozor me na engleskom upita kamo želim ići. Ovi taksisti su zbilja čudesni ponekada. Tek kada mu je pješak na arapskom objasnio moju željenu destinaciju taksist je shvatio i odveo me. Kada smo napokon stigli tražio je dosta više nego što sam imao namjeru platiti a i puno više nego što bih trebao platiti. Dodao sam 1 L.E. na već pripremljeni novac i otišao. Ostatak nek odrapa od nekog drugog naivnog stranca, od mene neće. Ja sam tu stranac i treba me odrati svakom prilikom, bar tako oni misle.

Za povratak iz restorana krenuo sam pješice. Iako umoran hodao sam nekih pola sata i nije mi bilo krivo. Grad tek navečer stvarno živne. Pločnici su krcati ljudima, mladim i starim, zbilja je teško proći. Trgovine rade punom parom a promet je još kaotičniji nego po danu. Prelazak ceste je moguć jedino kada svi stoje zakrčeni a i tada to treba obaviti rapidno jer nikada ne znaš kada će se sve to pokrenuti. Prometnici su neka posebna vrsta živih bića. Stoje na križanjima i propuštaju vozila neovisno o svjetlu semafora. To propuštanje traje jako jako dugo. Jednom kada promjeni smjer propuštanja (križaju se dvije jednosmjerne) ovi koji su bili u pokretu još prolaze dok ovi koji su do tada stajali krenu bez obzira na sve. I tada nastane ludnica, sve se zakrči na kraće vrijeme, svi trube još jače nego trenutak ranije a ja samo čekam kad će ljudi početi iskakati iz svoje kože. Nije mi padao na pamet prelazak ulice dokle god prometnik ne zaustavi promet i dokle god promet stvarno ne stane. Nije mi bilo jasno kako ovim drugima uspijeva pretrčavanje između svakakvih vozila bez da se ne provezu na haubi do idućeg križanja. Stajao sam tako valjda i 10min. čekajući, bar sam bio čitav. Ovdje je čak i prelazak jednosmjerne ulice opasan kada nema ni jednog vozila koje se kreće u propisanom smjeru. Zašto? Zato jer se uvijek može naći poneki kreten na skuteru koji juriša u zabranjenom smjeru i to na krivoj strani ceste. To mi se desilo kada sam išao kupiti autobusnu kartu. Stvorio mi se niotkud na mjestu gdje se nije trebao nalaziti iz smjera iz kojeg nije smio doći. Samim čudom me nije pokupio. Trebam li reći da nije išao polako?

Kupio sam si hladno piće i otišao na terasu svog hotela na krovu. Nadao sam se da ću naletjeti na nekoga za društvo međutim bilo je pusto, a onih par ljudi šta su sjedili pred vratima svojih soba bilo je zadubljeno u neku svoju privatnu diskusiju.