Doviđenja veliki gradovi, odlazim u prirodu. Bio sam sretan jer sam se napokon pokretao. Odvukao sam svoje stvari do prizemlja, a tamo sam skoro riknuo od smijeha. Ulica je bila polupusta a ispred ulaza čekao je taksi. Čim me vidio taksist je rekao: ”Dobro jutro prijatelju, evo ovaj taksi je cijelu noć čekao upravo tebe”, i otvorio mi vrata auta. Ha, stvarno su ti ljudi duhoviti, ovaj mi je uljepšao dan. Uskočio sam cerekajući se u taksi i pravac autobusna. Oko autobusa nije bila nikakva gužva kao što bi se moglo očekivati. Prtljaga se sprema u donjim bunkerima ispod sjedala baš kao i u našim busevima.
Put iz grada je trajao i trajao, periferija je ogromno ogromna a industrijska zona se činila beskonačna. Sigurno je proteklo sat vožnje po brzoj cesti dok oko nas nije bila pustinja i samo pustinja bez ikakve industrije na horizontu. Sve do tog trenutka vozili smo se pored svakojakih postrojenja i pored mnogobrojnih novih, još nenaseljenih manjih stambenih zgrada smještenih na ogromnim površinama. To su nova naselja namijenjena upravo ljudima koji bi trebali raditi ili već rade u firmama koje su toliko daleko na periferiji.
Krajolik je uglavnom bio monoton, pijesak nad pijeskom, beskrajna bezlična ravnica. Za pauzu smo stali pored male benzinske stanice s trgovinom. Na tom djelu cesta je bila sa postavljenom rasvjetom iako nigdje kilometrima uokolo nije bilo čak ni traga nikakvog naselja. Bus je bio poluprazan. Pored mene je sjedio jedan mladi Arapin čiji me oblik očiju i lica podsjećao na magareći. Zbilja, taj tip me neodoljivo podsjećao na magarčića. Svašta si ja to ufuravam, valjda je to samo fatamorgana. Tokom vožnje pokupili smo dva kontrolora karata. Nije trebalo puno vremena a da se ne zakače s nekim od putnika. Nemam pojma o čemu se radilo, znam samo da su jedan drugome mahali novčanicama i kartama pred nosevima. Na kraju su se izgleda rastali kao prijatelji. Bah.
Put je potrajao nekih 5-6 sati dok nismo došli do početka oaze. Oaza nije ono što sam si uvijek zamišljao, to nije malena površina sa nekoliko palmica usred pustinje i dvije deve u križ koje besposleno tumaraju unaokolo. Ok, istina, nalazi se usred pustinje ali površina se mjeri u kvadratnim kilometrima i u njoj ima više manjih naselja sa sveukupno nekoliko tisuća stanovnika. Najveće naselje oaze Bahariyya je Bawiti, mjesto gdje sam se trebao iskrcati. Ovaj čovjek-magarčić koji je sjedio do mene nije znao niti engleski, niti čitati latinično pismo tako da mi nije bio ni od kakve pomoći. Bus se zaustavljao svako toliko, nekoliko ljudi bi iskočilo vani a nekoliko drugih se popelo i svi skupa bi nastavili dalje. Nisam imao pojma kamo trebam sići. Pomirio sam se sa sudbinom i pouzdao se u šofera i ljude oko sebe – nisu slijepi ni glupi, vide da je stranac u busu i vrlo dobro znaju gdje se stranci iskrcavaju. Već će mi netko reći. Tako je i bilo, na pravom mjestu više ljudi mi je pokazalo da je to mjesto gdje bih se ja treba tornjati vani iz autobusa.
Kada sam kročio na tlo oaze dočekalo me iznenađenje. Nas šačicu stranaca iz busa dočekao je šef lokalne policije. Oko njega je bila poveća skupina radnika lokalnih hotela koji su došli nagrebati pokojeg turista baš u njihov hotel. Smjeli su samo šuteći stajati do nas i čekati da se mi odlučimo na miru za nekoga od njih. Šef i njegov pomoćnik su nas otpratili u obližnju zgradu policije gdje je jasno istaknut cjenik svih hotela u oazi. Lijepo. Osim mene bila je jedna familija Kineza i jedna Japanka. Oni ni sami nisu znali kamo bi pa su se utapali u međusobnom dogovaranju. Dosadilo mi je čekati, odabrao sam svoj hotel i krenuo s pandurom prema izlazu gdje me je predao odgovarajućem čovjeku. Tko je rekao da među Arapima ne može biti reda?
Do hotela sam pješačio nekih 5minuta. Bila je to pusta nedovršena građevina sa malim zapuštenim vrtom. Osoblje je zbilja bilo ok i prijateljski raspoloženo. Uspio sam dobiti sobu s WC-om za 20 L.E. Bio sam jedini gost tamo i bilo je stravično dosadno. Soba je bila pristojna. Uključio sam stropni ventilator na jačinu 5 i dalje uvjeren da je na skali od 1 do 5 to najjače… kako se ventilator sporo okretao zapitao sam se kako se tek sporo okreće na jačini 1. I frknem ja tako regulator na brojku 1 a umjesto da uspori ventilator je podivljao, stvorio se u sobi takav propuh da mi je sve najlone vrtio po sobi. Jedino što sam čuo bilo je ”vuš-vuš-vuš…”, kao da sam u sobi imao glupi helikopter. I tako sam slučajno razriješio misteriju ”neučinkovitih” egipatskih ventilatora marke ”Tata”: jačina 1 je najjača dok je jačina 5 najslabija, nije ni čudo da su mi ventilatori u Cairu bili nedovoljni, cijelo vrijeme sam ih u zabludi držao na petici tj na minimumu. Problem je jedino u logici.
Za klopu i nije baš bilo nekog izbora. U hotelu nije bilo ničega, dakle ostao mi je jedini restoran u centru. To mjesto se ustvari ne bi ni uz puno mašte moglo nazvati restoranom, u biti to je samo nekoliko tendom prekrivenih stolova uz nekakvu baraku. Tim natkrivenim prostorom suvereno je vladao roj muha. Nisam ni sjeo a već mi se vlasnik pohvalio da je upravo njegovo ime napisamo u LP-u. Hrana je živi očaj. Nekakav krumpir u nekakvom šugu s nekakvim mesom…. pojeo sam samo krumpir boreći se pritom s afričkim muhama, meso je bilo apsolutno nejestivo. Danas se pitam da li je to uopće i bilo meso? Bez obzira na sitnih 15 L.E. šta god da sam pojeo bilo je precijenjeno.
Šetuckao sam uokolo po naselju sa kapom na glavi pokušavajući se nekako zaštiti od nemilosrdnog pustinjskog sunca. Pržilo je i žarilo. Gdje god sam dolazio nailazio sam na djecu u igri i svi do jednoga su mi trčali u susret govoreći iste stvari na arapskom. Nisam imao blage veze šta govore. Bilo je očito da nešto traže, nisam znao da li bombone, da li novac ili nešto deseto. Sjećam se samo kako su neki klinci imali razočarani izraz lica kada bi odmahnuo glavom ili kada se ne bi obazirao na njih. Neki su me čak s prijezirom otpratili. Tek kasnije sam doznao da svi klinci traže kemijske. Čak i da sam shvatio šta traže teško da bi imao 50 kemijski sa sobom, ali oni to nisu mogli razumjeti. Osim djece odraslih je bilo malo, iako su ovdje navikli na strance sa zanimanjem su me promatrali. Neki od njih bi me i pozdravili u prolazu baš kako ljudi pozdravljaju sve strance u malim ne još toliko iskvarenim sredinama. Moram priznati da me takva sitna pažnja poprilično oraspoložila. Šuma okolo naselja sastojala se isključivo od palmi, bilo koje drugo drvo bi se odavno osušilo u ovoj pustoši. Postajao sam sve umorniji i umorniji a klinci koji su davili za kemijske sve naporniji. Iskakali su iz svake jebene rupe. Iako su mi do prije pola sata bili simpatični sada mi je već padao mrak na oči svaki put kada bi našao jednoga ispred sebe sa ispruženim dlanom. Unatoč svom mračenju pred mojim očima sunce i umor učinili su svoje, stropoštao sam se na krevet u svojoj sobi i u tom položaju nepomično proveo ostatak popodneva.
U Bawitiu stvarno čovjek nema šta raditi a nakon jednog đira po mjestu ni šta za vidjeti. Doći ovdje sam bez društva povlači i posljedice u vidu dosade. Ljudi su ovdje konzervativniji nego u Cairu. Sve žene do jedne su sakrivene iza feredže. U toku dana uspio sam se dogovoriti za sutrašnji izlet u Saharu tj. u Crnu i Bijelu pustinju. To je bio glavni razlog zašto sam došao do ovdje. Muljator iz hotela je počeo sa 500 L.E. a kada sam zakolutao očima spustio je hitro na 300 a odmah poslije i na 200 L.E. Međutim čovjek u policiji mi je rekao da bi cijena trebala biti oko 125 L.E. Držao sam se toga kao pijan plota, ustvari držao sam se cijene od 120 L.E. koju sam na kraju nekako isposlovao. Nisam se dao nagovoriti, rekao sam da su neki moji prijatelji prije par mjeseci toliko platili i da ja neću platiti jednu jedinu funti više. Ako mi oni ne mogu ponuditi tu cijenu idem potražiti nekoga tko može. Bio sam hladan i odlučan, i tip je na kraju morao popustiti. Bolje i mala zarada nego nikakva. Nije mi prvi put da sa sličnim tipovima pregovaram oko cijene za neki izlet. Mogao sam čak krenuti isti dan da bi na kraju polazak odgodio za sutra. Vremena je bilo dovoljno. Sada kada sam se dosađivao, zažalio sam zbog toga.
Na večeru sam krenuo u drugi restorančić malo udaljen od centra koji je izgledao dosta pristojnije od ovoga gdje sam ručao. Hrana je međutim bila potpuno ista, čini se da u cijeloj Bahariyyi imaju jedno jedino jelo koje služe gostima – splačine.
Na internet sam mogao zaboraviti, ovi frajeri su tražili duplo veću cijenu od onih kakve su bile u Cairu a to im jednostavno nisam htio platiti. Uostalom nije mi bilo ni najmanje hitno. Čak su i za minutu telefonskog poziva ovdje tražili više nego u Cairu, iako bi cijene svugdje trebale biti iste. Zato sam i otišao u lokalnu poštu koja je bila pusta. Samo ja i službenik. Razgovarao sam maksimalno 55 sekundi gledajući na sat, htio sam se samo javiti doma. Službenik mi je naplatio 2 minute umjesto jedne. Podivljao sam! Gdje god se okreneš nastoje te zakinuti i to uvijek za neku siću. U početku se na to nisam obazirao ali nakon nekog vremena postalo je poprilično iritantno. Raspravljao sam se tamo sa službenikom koji je znao možda tri riječi engleskog da bi me na kraju pozvao iza pulta da mi pokaže štopericu. Bila je to najobičnija analogna štoperica koja se aktivira pritiskom na dugme!? Dakle on ju je aktivirao onog trenutka kada mi je prespojio liniju u govornicu. U to je naravno bilo uračunato svo ono vrijeme koje sam čekao dok je telefon samo zvonio bez uspostave veze. Nije ni čudo da je na kraju po tom njegovom računu ispalo duplo više vremena. Službenik je bio neumoljiv i nedokaziv. Kada sam vidio s kim imam posla pokupio sam se sočno ga psujući i na engleskom i na hrvatskom. Još sam mogao biti sretan da su se moji doma relativno brzo javili.
Iako je Bawiti malo mjesto, ima nekoliko džamija. To se najbolje primijeti kada dođe vrijeme večernje molitve i kada pozivi na molitvu paraju tišinu iz nekoliko zvučnika sa nekoliko različitih lokacija smještenih u radijusu od max. 1km. Svaka džamija imala je svoj poseban poziv. U trenu se stvorila neka meni neobična i čudnovata atmosfera. Bio sam u sasvim drugom svijetu i svidjelo mi se.