Ujutro oko 08.00 konačno sam stigao u Dahab, nakon šta smo svi skupa preživjeli divljačku vožnju sa samo jednim pravim ali kratkim stajanjem u Hurgadi. Na posljednjoj kotrolnoj točki prije ulaska u Dahab ugledao sam Stevena motoristu. Bio je na svom BMW motoru i raspitivao se kod policajca za smjer. Odlazio je na sjever, nije me vidio jer sam bio u busu.
U Dahabu taksiji su japanska pick up vozila, dvosjedi sa otvorenim prtljažnim prostorom odostraga. U jedan od njih sam uskočio skupa s još tri turista. Pokupio nas je tip koji je bio zaposlen u jednom od mnogobrojnih hotelčića. Dvije Koreanke su sjele naprijed jer je njima bilo prestravično voziti se odostraga, dok smo Filipinac i ja skupa s ovime iz hotela sjeli iza. Vozač je vozio potpuno normalno, kao da vozi vreće krumpira. Dva puta je morao stati, jedanput je kapa odletjela Filipincu, drugi put Egipćaninu. Bio je to dan letećih kapa, dobro da su glave zaljepljene za ramena.
Još u busu pomislio sam da Filipinac putuje s ove dvije cure, tek sada mi se pomalo razbistrila cijela priča: on im se ustvari samo upucavao, prilično bezuspješno jer su prvom prilikom nestale bez traga i glasa. Cure su inače previše nedruštvene a uz to su se sablažnjavale sa svime šta su vidjele oko sebe!? Vidjelo se to po mnogobrojnim grimasama čuđenja i neodobravanja bez obzira u kom smjeru okrenule pogled. Bolje da su ostale doma jer se na kilometre moglo namirisati da se nalaze na krivom mjestu. Pored svega toga Filipinac nije Filipinac nego Amerikanac! Okrenuo je priču kako je on Filipinac ali ima Američki pasoš, bla, bla trić, trać, bla, bla… Uglavnom, to je Amerikanac koji se šverca za pripadnika druge nacije vjerojatno u strahu od reakcije Arapa. Azijatska faca mu pomaže u tom laganju. Bez veze. Arapi mu ne bi ništa, baš ih briga. Iako mi je već i ovo bilo dovoljno da vidim s kime imam posla uslijedilo je još toga.
Cijenu sobe sam spustio sa 30 na 25L.E. Amer je tražio sobu za 5L.E. Egipćanin je pomislio da se ovaj zajebava pa mu je pokazao jednu i rekao cijenu od 25L.E. Tek tada je skužio da onaj glupavi amer misli ozbiljno, on je stvarno očekivao da će mu ovaj dati sobu za bagatelu!? Vlasniku hotela je to vrlo brzo dojadilo pa mu je rekao da nema mjesta i da su sve sobe zauzete. Nije bilo žive duše oko nas ali domaćinima se očito nije dalo natezati. Za 5L.E. ne možeš spavati ni u parku a kamoli u hotelu. I 25 je prilično niska cifra za ovako turističko mjesto kao šta je Dahab. Amer je prije Egipta između ostaloga bio i u UAE, ne baš jeftinoj destinaciji. Zato me i čudilo ovo pretjerano žicanje. Pokupio se i otišao potražiti smještaj negdje drugdje. Nedugo zatim sam se uvjerio da sam osim jedne familije jedini gost u hotelu.
Sreo sam ga opet u susjednoj ulici kada sam si otišao kupiti vodu. Čudio se gdje su nestale one dvije cure, nije nikako kužio da su one u tom trenutku vjerojatno divljački plivale u smjeru Antarktike, što dalje od ovog daveža. Čovjek je putovao uokolo po svijetu bez ikakvog štampanog vodiča!? Ni LP ni ništa slično… Došao je za mnom u hotel da bi prepisao imena i cijene nekih hotelčića u Dahabu. Taman kada sam pomislio da sam za danas vidio dovoljno gluposti uslijedila je još jedna – nakon Egipta htio je otići u Jordan, Izrael i od tamo u Siriju. Iz Izraela u Siriju??? Granica je zatvorena već desetljećima, pitanje da li je ikada i bila otvorena? Te dvije zemlje su desetljećima na rubu rata, u Siriju je nemoguće ući bez obzira na vizu ako putniku na ulasku u zemlju policija nađe bilo kakav dokaz da je taj isti putnik ikada boravio u Izraelu. Bio taj dokaz račun za nešto, pečati u putnim ispravama ili bilo što drugo… Amer za to nije imao pojma, dok sam mu to govorio gledao me zbunjeno, kao tele u šarena vrata. Štoviše još sam mu nekoliko puta to morao objasniti. Nije imao pojma da je u Izraelu i oko njega uvijek neka frka!? Valjda nije znao ni za problem Palestine? Za ne vjerovati, ako čovjeka te stvari ne zanimaju bilo bi čudo da je upoznat s time. Ali, ako netko već putuje u to područje i to samostalno… pa to su osnovne stvari koje mora znati! Jedva sam čekao da si zapiše sve potrebne podatke i da nestane, već me glava boljela od njega.
Dahab me se uopće nije dojmio, zapravo jedva sam čekao da kliznem dalje. To je idealno mjesto za ronjenje, ali isključivo za ronjenje. Plaže su im nikakve, samo izdaleka izgledaju privlačno. Kasnije su mi rekli da je prije nekoliko tjedana jedna strankinja nastradala u plićaku – morski pas joj je navodno odgrizao podlakticu. Tropska mora…
Cijelo mjesto je orijentirano na obalu, pravi centar niti ne postoji. Cijelom dužinom Dahaba uz obalu prolazi popločana pješačka staza. Kafići i restorani su načičkani jedan do drugoga. Čuje se isključivo zapadnjačka muzika, od pravog Egipta nema ni ”E”. S druge strane Aqabskog zaljeva vide se obale Saudijske Arabije. Dahab je mjesto gdje je glupo doći sam, to je mjesto gdje se dolazi s društvom radi zabave i relaksacije. Sve je podređeno tome. Kažu da je to nekada bilo maleno mjesto u sjeni palmi sa malobrojnim turistima. Danas je većina tih palmi posječena, ostalo ih je tek nekoliko čitavih radi dekoracije. Nekima su odsjekli vrhove dok su još ukorijenjena debla iskoristili kao nosače za cerade koje stolove štite od sunca. Beskrajno ružno. Nije mi jasno kome je pala na pamet briljantna ideja da se priroda zamijeni betonom.
Čak su i trgovci drugačiji, skoro nitko me nije gnjavio. Više puta se desilo da su turistima koji su hodali ispred ili iza mene nudili neke suvenire dok sam ja prolazio nezapaženo. Razlog? Vjerojatno zato jer su ovi drugi bili besprijekorno ispeglani sa novom, često firmiranom odjećom, mirisali su na novac. Zato sam ja bio neobrijan, bez ijednog fancy komadića odjeće na sebi. Ne znam na šta sam im mirisao ali na novac nisam sigurno.
Cijene su nešto više nego drugdje u Egiptu, čak sam i na razglednice morao lijepiti dodatne poštanske marke od 0,3L.E., kao da su druga država. Ljudi u trgovinama i banci nisu baš bili previše ljubazni, ponašanje im je bilo nekako službeno i sterilno. Kada sam se raspitivao za cijenu nekakvog izleta unutar Sinaja, zapadnjakuša koja je radila u agenciji je dosta bahato razgovarala sa mnom, ipak je ona tamo neka frajerica. Sve u svemu nisam se baš ugodno osjećao, jedva sam čekao da nastavim dalje. Odustao sam od izleta i odlučio sam ipak sutradan krenuti u Jordan.
Kako sam mailom doznao ne baš lijepe vijesti od kuće, potražio sam telefon. Jedan Egipćanin mi je ponudio svoj mobitel po uobičajenoj cijeni, a kako mi se stvarno nije dalo vraćati do pošte prihvatio sam. Iako sam i ovaj put razgovarao manje od minute ovaj si je naplatio dvije… prokleti lopovi, nisam imao snage se prepucavati s njime. Idioti naplaćuju i čekanje dok telefon na drugoj strani samo zvoni. Platio sam i otišao bez komentara. Imao sam veće probleme na pameti od njegovog sitnog lopovluka.
U toku dana sam opet sreo onog amera, bio je u društvu s još jednim svojim mlađim sunarodnjakom azijatskih crta lica. Pohvalio mi se kako njih dvojica dijele sobu od 10L.E. po pola… Zbilja mi se sve to činilo tako jadnim. Čovjek ima više od 30 godina, pristojno je obučen a opet… Definitivno sam trebao krenuti dalje.
Navečer sam malo glavinjao po šetalištu pokušavajući suzbiti dosadu bez previše uspjeha.