Dahab, Aqaba, Wadi Musa, 10.08.2004.

Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 0,71 JD (jordanski dinar)
1 US$ = 6,15 Kn
1 JD = 8,66 Kn

Prijevoz do autobusne stanice za 5L.E. dogovorio sam dan ranije s istim tipom koji me je dovukao u ovaj hotel. Otprilike u dogovoreno vrijeme pojavio se s jednim pick-upom i ukrcao me. Autobusna stanica u Dahabu je majušna, kućerak malo veći od kioska, dvije klupice u križ i to je to. Kartu za Nuweibu odakle kreće brod za Jordan nisam mogao odmah kupiti. Trebalo je sačekati da dođe bus, tek onda puštaju karte u prodaju!? Nisam se ni trudio shvatiti logiku, ma sigurno imaju neki dobar razloga za to. Čekanje je potrajalo dok bus nije napokon došao.

Vozeći se prema Nuweibi na sjevernoj strani Sinaja divio sam se krajoliku, mješavina pijeska i golih stijena uz koje cesta vijuga je fenomenalna. Bilo mi je malo krivo šta ipak nisam otišao na neki izlet po unutrašnjosti. Sat i pol kasnije autobus je stao pored luke. Nije bilo potrebe ulaziti u samo mjesto a uz to još je trebalo požuriti s kupovinom karte jer je po nekim informacijama brod polazio negdje u isto vrijeme kada je bus dolazio. Dnevno kreću dva broda – sporiji trajekt kojem navodno ponekad treba i 6 sati da stigne u Jordan i brži katamaran kojem trebaju neka dva sata. Interesantno da koga god bi pitao dobivao bi drugačije informacije o vremenu polaska broda i trajnju plovidbe do Aqabe. Sporiji i jeftiniji brod polazi prvi i čini se da je za njega kasno kupovati kartu za taj dan.

Izašavši iz busa s ostalim turistima, uputio sam se prema ulazu u luku odakle su nas s rampe usmjerili u sasvim drugom smjeru gdje se prodaju karte. Bilo je skoro podne, vruće, stvari sam vukao sa sobom, žurio sam a da veselje bude veće nisam imao pojma kamo trebam otići. Skupa sa tri Talijanke svih uzrasta krenuo sam u smjeru koji je pokazao Arapin na rampi. Nakon neizbježnog bauljanja među novim praznim bungalovima našli smo napokon šalter za prodaju karata. Cijena karte sitnica – 46US$, plativo isključivo u dolarima, da ne bude zabune. No, dobro, takvu cifru sam i očekivao. U suprotnom smjeru karta je nekih 10US$ jeftinija radi različitih taksi.

Tek sa tom kartom u ruci mogao sam preći s druge strane rampe, dok sam gmizao prema njoj i u ruksaku je bilo više života nego u meni. Crko sam od užurbanog marširanja pod punom turističkom opremom. Međutim lutanju nije bio kraj, nas četvoro smo se prema brodu zaputili mimo službenog graničnog prijelaza. Dakle, opet smo se trebali vratiti i proći kroz pasošku kontrolu. Odmah nakon kontrole je čekaonica nalik na skladište sa načičkanim klupama po sredini. Malo smo se vrtili ne znajući šta sada slijedi – ne zadugo. Dopalio je jedan prilično unezvjereni policajac i svakoj grupici ljudi posebno, upirući kažiprstom na klupe viknuo: ”Sit!” To je u prijevodu valjda značilo ”Molim vas da sačekate polazak broda, evo možete sjesti na klupice.” Kupio sam si par keksa a ostatak egipatskih funti sam s Talijankama zamijenio za US$. Bar sam tu transakciju obavio bezbolno. O polasku broda više se nisam brinuo, pečat u putovnici sam dobio i nazad se više nije moglo.

Na samom ulazu u brod tj. u katamaran pokupili su nam kompletnu voznu kartu, a nama strancima i putovnice kako bi u njih nalijepili Jordanske vize. Brod je bio iz nekog drugog, zapadnog svijeta. Posada uredno uniformirana, sve čisto, uredno i novo. Samo njihov način odijevanja i tamnopute face su vraćale ovaj brod u realnost. Plovili smo po sredini Aqabskog zaljeva, s lijeve strane je bila obala Egipta a s desne obala Saudijske Arabije. Na žalost na katamaranu nije dozvoljen izlazak na vanjske terase. Bio sam prisiljen sjediti u putničkoj kabini. Brod je bio poluprazan. Pred kraj putovanja plovili smo dosta blizu Saudijske obale. Izraelski dio obale uzak je kao i Jordanski, tamo se nalazi grad Eliat, izraelsko ljetovalište na Crvenom moru. Eliat i Aqaba su vrlo blizu jedno drugoga, dijeli ih samo granična crta, skoro pa da možeš pljunuti iz jednog grada u drugi. Plovidba je potrajala otprilike sat i pol. Onaj sporiji brod je isplovio nekih pola sata prije nas a sustigli smo ga 15 minuta prije pristajanja. Dakle ipak nije tako spor kao što legenda kaže.

Putovnicu još nisam dobio nazad, svi stranci trebali su pričekati na pasoškoj kontroli. Čekanje je potrajalo dobrih pola sata. Viza je potpuno besplatna jer se Aqaba tretira kao slobodna carinska zona. Nije bilo potrebno ispuniti apsolutno nikakav formular, nisu bile potrebne nikakve slike, ama baš ništa od ničega. Kada su mi napokon uručili putovnicu viza u trajanju od 14 dana je bila unutra, mogao sam izaći van zgrade. Za 14 dana biti ću miljama daleko.

Prilikom izlaska htio sam promijeniti 10US$. Na moje zgražanje čovjek u mjenjačnici mi je odgovorio da primaju samo novo dizajnirane novčanice!? Ove stare ne. Ni pod razno. I šta ću sada? Nisam bio siguran da li su mi ostale samo starije novčanice ili imam i novijih. Nikako mi se nije dalo prčkati po unutarnjem džepu gdje sam držao novac ovdje nasred luke. Našao sam se u situaciji da nemam pripremljen novac ni za taksi.

Taksi do grada bio je oko 1JD (1 jordanski dinar = 0,71 US$). Promijenio sam svoj prvotni plan da stanem u Aqabi i priključio se jednoj novoformiranoj grupi turista s kojom sam mislio zapaliti direktno za Wadi Musu pored kojeg se nalazi famozna Petra. Bila je to dobra prilika za se izboriti za jeftiniju cijenu prijevoza do tamo. Osim one tri Talijanke bila su to još dva bračna para iz Francuske. Talijanke su se i ponudile platiti moj dio prijevoza s time da im vratim novac kada ga zamijenim u Wadi Musi. Pristao sam jer mi je bilo jednostavnije to nego po skrivećki vaditi ostale US$ ili pak podizati novac na bankomatu. Nisam imao pojma da se može desiti da starije dolarske novčanice ne prihvaćaju, pogotovo ne prilikom ulaska u zemlju.

Dakle, nas osmero je htjelo otići u pravcu Petre. Odmah se stvorio jedan od taksista nudeći prijevoz sa dva auta. U početku je tražio 10JD po osobi da bi na kraju cijena pala na 5JD po osobi ili 20JD po vozilu. U LP vodiču kažu da je uspjeh dobiti cijenu od 30JD po vozilu za tu relaciju. Dakle sklopili smo odličan posao mada to nije bilo ni najmanje jednostavno. Potrajalo je to nekih pola sata, taksist je stalno visio na mobitelu tražeći drugo vozilo kako bi s nama sklopio posao. Kada smo dogovorili cijenu stvorio se jedan drugi koji je nudio da nas preveze za 3JD po osobi sa svojim kombijem. Imao je spremno vozilo, bio je još jeftiniji ali na našu i njegovu nesreću nije znao niti riječi engleskog. Teško je opisati bijes prvog taksista kada je skužio da mu drugi želi preoteti turiste. Toliko je urlao na njega očigledno ga vrijeđajući, da se ovaj drugi sav tresao od straha. Na kraju je samo motrio iz prikrajka bojeći se ponovo prići. Možda bi ga prvi čak bio i zveknuo da se nije povukao. Nakon nekog vremena stiglo je i to famozno drugo vozilo. Za razliku od žutog taksija s kojim je prvi dio grupe trebao krenuti drugo vozilo je bio manji kombi.

Taman kad sam pomislio da napokon krećemo skužili smo da nas ovi hoće ugurati svih osmero u taj kombić. Bilo bi to ok da je imao 8 mjesta za putnike, ali taj je imao 4 mjesta za putnike i još nekakvu manju klupicu u prtljažnom prostoru. Dakle netko od nas se trebao voziti u prtljažniku naredna dva sata koliko je vožnja trebala trajati!? Kada smo shvatili da taksist ima namjeru izigrati dogovor da nas voze s dva vozila počeli smo vaditi stvari van iz kombija. Namjeravali smo potražiti njegovog plašljivog konkurenta. Kada su ovi vidjeli da je vrag odnio šalu i da će ostati bez zarade, pristali su držati se dogovora. Krenuli smo ipak sa dva komotna vozila za 5JD po osobi. Redovna cijena autobusne karte je 4JD s tim da autobus vozi samo ujutro. Grupa turista koja se neda previše vući za nos može značajno pojeftiniti i poboljšati putovanje, bilo je to tako jasno.

Auti u Jordanu su neusporedivo bolji nego u Egiptu, baš kao što im je bolji i standard. To su dva svijeta što se toga tiče. Vidjelo se to odmah na izlasku iz zgrade luke. Dok su taksiji u Egiptu sve neke prastare karampane koje se jedva drže na okupu, u Jordanu su to već noviji i komotni auti japanske proizvodnje. Mali auti su rijetkost, uglavnom prevladava srednja klasa. Motor na cesti je gotovo nemoguće vidjeti. Oni su tamo zakonom zabranjeni, vozi ih jedino policija. Ne postoje čak ni skuteri.

Put nas je vodio autocestom prema Ammanu, glavnom gradu. Ima dijelova ceste sa po 4 trake u jednom smjeru s time da se dvije trake uz rub nalaze na sloju asfalta nekoliko centimetara nižim od druge dvije trake koje su prema sredini autoceste. Ne znam da li je to samo nedovršeni posao ili je to jednostavno tako napravljeno za sva vremena. Suprotni smjerovi odvojeni su starim limenim bačvama. Zaštitna ograda naravno ne postoji nigdje. Iako se vozi dosta brzo, primijetio sam da ovi naglo usporavaju na najmanju sumnju da je negdje na cesti prometna policija. Naš vozač je preticao kao luđak, dobro da se nismo sudarili s nekim.

U početku nam ja Aqaba bila s lijeve strane, kako smo krenuli prema sjeveru naselja je nestalo, autocesta prolazi kamenom pustinjom među visokom brdima. Tek nešto kasnije, neposredno prije skretanja s autoceste pojavilo se zelenilo a i nadmorska visina je bila veća. Uskoro je pao mrak a kako smo se približavali Wadi Musi shvatio sam kako je u stvari najnaseljeniji dio Jordana u brdovitom području. Cesta je puna oštrih zavoja, uzbrdica i nizbrdica. Wadi Musa je smješten na obroncima jednog brda. Ravna ili bar horizontalna cesta tamo jednostavno ne postoji.

Jedan par Francuza je otišao u neki bolji hotel, mi ostali smo otišli u jedan jeftiniji u centru koji nam je taksist preporučio. Budući da nas je bilo šestero i da smo namjeravali ostati dvije noći i ovdje smo uspjeli izmusti nižu cijenu. 6JD po osobi s doručkom, to je uvjerljivo bila najbolja soba na ovom putovanju. Za tu cijenu imao sam privatan tuš i WC, čak i mali frižider i tv u sobi koji mi nisu uopće trebali. Ovaj s recepcije nije ih ni htio uključiti jer kaže da smo sobe dobili jako jeftino. Jedva nam je toplu vodu dozvolio. Nisam mogao vjerovati kada sam u sobi vidio uredno posložene čiste ručnike. Luksuz. Novac sam napokon uspio promijeniti u hotelu ali po nešto nižem tečaju, ipak oni nisu banka.

Za večerati nismo trebali daleko hodati. Hotel je bukvalno 20m od centra koji je prepoznatljiv po minijaturnom kružnom toku. Baš na tom trgu je nekoliko restorana. Hodajući ulicom u nevjerici sam se ogledavao za vozilima oko sebe, sva su europske i japanske proizvodnje sa jakim motorima. Loših vozila nema.

Odlična večera me koštala 3JD. Tokom večere došlo mi je da se rasplačem, pala mi je plomba iz zuba i to jedna poveća. Odjednom sam u ustima imao bunar. Ulovila me panika, trenutno je sve bilo u redu ali nisam znao kada će i da li će me zub početi boljeti. Ako počne, moram zubaru… i to ovdje u Jordanu, a nije baš da mi se dalo isprobavati njihove vještine. Možda su ok a možda i nisu. Srećom nije me boljelo ništa ali mi je svejedno odlična večera bila zagorčana.

Bilo mi je malo smiješno kako je jedan mladi konobar plazio po Marti, najmlađoj Talijanki, mada cura izgleda sasvim obično. Arapi u Jordanu se pale ko ludi na bijelkinje, to sam primijetio već ranije tog prvog dana boravka u toj zemlji. Već ispred luke dok smo se dogovarali za cijenu prijevoza neki klinci su se ogrebali za Martin poljubac u obraz. Cura tada nije još ni bila svjesna u kakve probleme se može uvaliti dajući im povoda da budu još smioniji, pogotovo to vrijedi za odrasle muškarce.

Internet caffe se nalazio 50m niže. Cijena je bila lopovska – 2JD po satu. Nije bilo druge nego prihvatiti. Izbora nije bilo. Na kraju sam podivljao jer su mi tek prilikom plaćanja rekli da se plaća isključivo puni sat, nema dijeljenja na pola sata ili čak 15-20 minuta kao u Egiptu… a ja sam se internetom koristio samo 20ak minuta…