Dvije, sada već bivše razmažene suputnice otputovale su prije nego sam ustao. Otišle su bez pozdrava i bez ijedne riječi. Samo su Mauri rekle da me pozdravljaju. Ako su već znale da kreću rano ujutro mogli smo se kao ljudi pozdraviti prethodnu večer. Kultura im očito nije jača strana. Pitam se samo kako se nastavak njihovog, sada već samostalnog putovanja odvijao s obzirom na njihovu nesposobnost organiziranja. Vjerojatno i danas lutaju negdje po bliskom istoku…

Autobusna stanica za Amman je u samom podnožju Karaka, još dalje nego stanica minibusa odakle smo bili krenuli dan prije za Safi. Namučio sam se dok sam došao do dole. Vožnja do Ammana je potrajala neka dva sata. Autobusna stanica u Ammanu nalazi se na samoj periferiji grada. Od tamo postoje brojne opcije do centra: bus, taksi, kolektivni taksi i pješačenje što bi s obzirom na niske cijene gradskog prijevoza bila ludost a s obzirom na udaljenost i vrućinu, samoubojstvo.

Trebalo je samo naći pravo stajalište odgovarajućeg gradskog busa. Prilikom potrage umalo da nisam zalutao na veletržnicu voća i povrća. Nakon kraćeg vremena probijanja kroz promet izašli smo iz busa na mjestu gdje se može uzeti kolektivni taksi, tj. taksi bijele boje koji za razliku od onih žutih vozi na određenim linijama i prima do četvero ljudi. Prednost mu je da je izuzetno jeftin, samo 130 filsa (1JD = 1000 filsa) koji su za nas strance ustvari zaokruženih 150 filsa. Mada sam Mauri rekao da idem u najeftiniji hotel koji mogu pronaći nadajući se da je to prefino za nju, ona je odlučila ići za mnom u isti.

Taj nesretni hotel je trebao biti nedaleko mjesta gdje smo izašli iz taksija, bar je tako bilo označeno na mapi u LP-u. Čovjek kojeg sam za svaki slučaj zaustavio na ulici i pitao za pravac uputio me u jednu drugu ulicu. Ipak sam odlučio vjerovati LP-u i grdno sam se prevario. Na kraju je ipak ispalo da je onaj tip bio u pravu. Ruksak sam teglio uzbrdo cijelo vrijeme, činilo se kilometrima da bih na kraju vidio da su hotel krivo označili na mapi. To mi se godinu dana ranije desilo i u Boliviji. Mauri to pentranje i nije teško palo, bar ne onako teško kao meni. Ona je kao i njene prijateljice nosila sa sobom jednu malu torbu s najnužnijim stvarima. Ipak, na kraju sam uspio pronaći traženi hotel, noćenje u sobi s WC-om je bilo samo 5JD, u odnosu na ostale cijene u gradu izuzetno povoljno. S druge strane, koliko para toliko muzike. Hotel je bio na bučnoj ulici a WC je bio malen, skučen i sa nepričvršćenom WC školjkom. Nije mi smetalo.

Nakon što sam se istuširao i odmorio krenuli smo malo obići grad. Nije mi se dalo hodati uokolo sa ovom dosadom a istovremeno ja budala, nisam znao kako bi je se riješio… Fraza ”idi ća”’ se nametala sama po sebi ali nisam je mogao upotrijebiti jer mi ništa ružno nije ni napravila ni rekla.

Amman me se uopće nije dojmio, grad mi je bio bezličan i bezvezan. Sve zgrade nalikuju jedna na drugu. Smještan je na bezbroj brežuljaka i brda pa opet ni to mu ne daje neku originalnost. Prvo što sam primijetio je da žena na ulicama ima izuzetno malo. Bilo je to vjerojatno zato jer je bio petak, neradni dan za Arape. Sve ostale dane količina ženskih osoba po ulicama je bila normalna. Na ručak sam otišao u jedan obližnji jeftini restorančić gdje uglavnom lokalni ljudi zalaze pojesti nešto na brzinu. Nije se baš mogao pohvaliti čistoćom ni dobrim izgledom ali je zato bio pun. To je već mirisalo na dobro. Konobar mi je preporučio hummus, uz kojeg sam naručio još i pomfrit i nekoliko falafela. Nisam imao pojma šta je to hummus, bar ne dok mi ga nije donio. Jelo je izgledalo poput svijetle paste za pranje ruku s maslinovim uljem na vrhu. Pribor za jelo mi je serviran tek nakon što sam ga zatražio, a i to je bila samo žlica… ne znam kako je konobar zamislio da jedem pomfrit sa žlicom!? Bila mi je naravno potpuno beskorisna, mogao sam ga samo gađati njome. Nisam se usudio ništa više pitati jer bi mi vjerojatno mogao donijeti i grablje kao pribor za jelo. Promatrajući ostale vidio sam da svi jedu rukama sve šta se rukama može dograbiti a hummus se jede tako da ga se malo zagrabi s otrgnutim komadom plosnatog arapskog kruha. Vilica mi na kraju stvarno nije bila potrebna a žlica pogotovo. Hummus me se dojmio, jednostavno, jako jeftino a tako dobro jelo. Znao sam da ću se još vraćati na sličan ručak.

Nakon što smo se malo vrtili po okolnim ulicama prepunih prodavača svega i svačega kolektivnim taksijem smo otišli do plave džamije kralja Abdulaha, nove džamije izgrađene ne tako davne 1989g. Izvana je vrlo lijepa, a kakva je unutrašnjost nemam pojma. To je jedina džamija u gradu u koju mogu ući nemuslimani ali je zato ulaz dozvoljen samo do 17.00. Malo smo zakasnili. Jedan od stražara bi nas čak i pustio na 5 minuta unutra ali je ovaj drugi bio neumoljiv.

Šarena i jako neobična džamija Abu Darwish je zatvorena za sve, otvaraju je ali jako rijetko. Neobična je zbog crnih i bijelih opeka od kojih je sazidana, ukrašena je sa dodatnim crvenim detaljima kao šta je npr. ograda. Do tamo smo došli s drugim kolektivnim taksijem. Čim smo sjeli vozač je rekao da je vožnja 1JD po osobi!? Ubrzo je spustio na 500 filsa a pristao je na 200 filsa tek kada je vidio da izlazimo iz taksija. Prava cijena je bila ne viša od 150 ali nije me bilo briga. Neda mi se svaki put voditi ratove oko sitniša samo zato da bi im dokazao da se nedam preveslati. Nek mu bude.

Nisam znao kamo bih više otišao, ulice su mi bile dosadne, ljudi su mi bili nezanimljivi, a Maura kao neka mumija sa kojom sam bezvoljno tumarao. Konačno sam pukao nakon što se sve više počela zaustavljati po nekakvim trgovinama koje me ni najmanje nisu zanimale. Odjebao sam je – ostavio sam joj LP i vratio se u hotel, vidio sam da joj baš nije bilo pravo ali bolila me ona stvar. Kad već nisam imao odgovarajuće društvo bilo je tako dobro opet malo sam lutati po ulicama. Morao sam nešto učiniti jer sam već dan i po provodio s neželjenim društvom.

Hodajući do hotela stao sam u jednu malu trgovinicu kako bih si kupio nešto za piti. Trgovac me upitao odakle sam a nakon mog odgovora rekao je da može pričati mojim jezikom. I stvarno, s čovjekom sam popričao na hrvatskom!? On je dosta godina radio u Srbiji i nešto malo u Rumunjskoj pa je tom prilikom naučio oba jezika. Istina pričao je ekavicom ali izvrsno smo se razumjeli. Šta još neću naći na tom svijetu. Nisam mogao ni sanjati da ću na bliskom istoku s nekim Arapinom razgovarati na hrvatskom.

Bacio sam se na krevet i nisam se micao, bio sam mrtav umoran od hodanja a tom umoru je značajno doprinijelo jutrošnje pentranje onako natovaren u krivom smjeru. To me skoro dokrajčilo.