Noć u vlaku je brzo prošla. U početku je krajolik bio interesantan jer sam gledao u nešto novo. Nil, zeleni pojas uz njega ponekad širok tek pokoji metar a ponekad desetak kilometara, i iza svega toga beskrajna pustinja. Stabla su bila gotovo isključivo palme i samo palme a polja su uglavnom bila zasađena kukuruzom. Ni pšenice ni krumpira ni ničega nije bilo na vidiku, samo kukuruz i kukuruz. Vjerojatno se njihov kruh radi od kukuruznog brašna. Po poljima nisam viđao traktore, samo seljake sa govedima i magarcima, ponekad i devom. Gradovi i manja naselja kojima je vlak prolazio izgledali su prljavo i poprilično zapušteno. Daleko od turista i turističkih mjesta vlada siromaštvo.

Nakon što sam u noćnom vlaku preživio smrzavanje izašao sam vani na vruće pustinjsko sunce u Luxoru. Prošao sam ispod manjeg pothodnika i našao se u zgradi željezničke stanice. Pred ulazima na perone nalazili su se metal detektori. Još jedna od mjera opreza, iako po meni neefikasna. Strance su propuštali bez obzira na tuljenje uređaja a domaće ako su i pregledavali činili su to površno. Čim sam izašao vani prikačio mi se jedan tip nudeći mi hotel u blizini. Bilo mi je potpuno svejedno gdje ću pa sam krenuo za njim. Vrućina i teret na mojim leđima su me pošteno oznojili.

Luxor je manji grad i daleko mirniji nego onaj divljački ali neodoljivi Cairo. Tih nekoliko stotina metara je izgledalo kao maraton. Hodajući ulicom onako natovaren vidio sam da je grad sam po sebi nezanimljiv, dosadan i prljav. Smeća na svakom koraku.

Hotel u koji sam došao i njegovo osoblje mi je davao neki prazan dojam, bili su to i mjesto i ljudi bez duše. Totalno neprivlačno, nije bilo ni bitno jer sam tamo trebao samo spavati i tuširati se, kao po običaju. Cijenu sobe s WC-om bez klime sam spustio na 25 L.E., za sobu s klimom sam trebao platiti 30 L.E. Smatrao sam da mi nije potrebna jer imam veliki stropni ventilator. Kasnije, kad sam vidio da sam se prevario bilo je kasno. Vrućina je bila osjetno veća nego u sjevernom djelu Egipta odakle sam doputovao. Kada sam kasnije tražio sobu s klimom, uz razumljivo nadoplatu, ovaj na recepciji je rekao da ima samo jednu i da je ta zauzeta. Lagao je, izvana sam vidio da ima više soba s klima uređajima. Nisam imao izbora, sobu sam već bio platio i ostao sam tu gdje sam i bio.

Usput me je tip s recepcije počeo nagovarati na izlet u Dolinu Kraljeva i Dolinu Kraljica. Bilo mi je potpuno jasno da ta mjesta moram razgledati s agencijom jer onako samostalno je moguće ali uz velike i nepotrebne napore ili uz nekoliko puta veći trošak nego što košta agencija. Sva ta mjesta se nalaze na drugoj obali Nila i udaljena su kilometrima jedno od drugoga, vrućina je stravična, hodanje kilometrima po onoj pustoši je van pameti a unajmljivanje taksija košta više nego sam htio dati. Kako sam bio neodlučan spustio je cijenu sa 120 na 105 L.E. Nećkao sam se jer nisam znao kakvu cijenu nude ostale agencije. Ipak sam se nakon kraćeg razmišljanja vratio na recepciju i prihvatio. Na recepciji je bio neki drugi tip koji se čudio kako to da mi je ovaj njegov kolega spustio i ovako povoljnu cijenu. Čak da su ostale agencije jeftinije, teško da su toliko jeftinije da bi se za tu malu razliku ubijao po onom suncu tražeći druge ponude. Platio sam a polazak je bio dogovoren za sutradan ujutro.

Nakon kraćeg odmora otišao sam u obilazak glavnog hrama u Luxoru, impozantne građevine smještene uz obale Nila. Nahodao sam se dok sam pronašao ulaz. Ulaznica 20 L.E. Na ulazu u hram nalaze se dvije ogromne sjedeće statue a unutar hrama još više ostalih statua. Hijeroglifi posvuda. Na ulazu u hram stoji i jedan od dva visoka obeliska, drugi se nalazi na jednom od pariških trgova – bezveze, trebala bi oba biti ovdje. Ispred hrama nalazi se aleja sfingi, bar ono što je ostalo od aleje nekoć duge 3km koja je povezivala hram u Karnaku i ovaj u Luxoru. Bilo je oko podneva i čak je kamenje u debeloj hladovini bilo prevruće. Sve je pržilo, hram je bio gotovo pust, tek tu i tamo neki mazohist poput mene. Jedva da sam našao nekoga tko bi me slikao.

Napokon sam našao lijepe razglednice i to samo po 0,25 L.E. Prodavač u toj maloj trgovinici je bio izuzetno ljubazan i raspričao se govoreći kako ima prijatelje iz hrpe različitih država. Rekao mi je da i ja mogu biti njegov prijatelj. Sve mi se čini da on u te svoje prijatelje ubraja sve one strance koji s njime progovore više od tri kurtoazne rečenice. Ponudio mi je da sjednem i da se mogu i kasnije vratiti na čaj. Iako je sve to primamljivo zvučalo niti sam sjeo niti sam se vraćao, znam da bi to na kraju završilo tako da bi mi pokušavao nešto prodati u ime ”prijateljstva”.

Pokušao sam naći preporučeni restoran iz LP-a. Nakon poduže potrage uspio sam. Bio je zatvoren a moj želudac prazan, na rezervi. Malo kasnije sam našao druga dva restorana-susjeda nedaleko od hrama. Kako sam im prilazio stvorio se dernek, konobari s obje terase su iskočili pred mene umalo se međusobno ne potukavši u namjeri da me odvuku baš za svoj stol. Obećavali su čak da mi na račun neće obračunavati porez. Da sam tražio da me crnac hladi palminim listom dok jedem, vjerojatno bi mi i to omogućili samo da si priskrbe gosta. Odabrao sam onaj prvi po redu. Hrana je bila ok, cijena ručka oko 15 L.E.

Kasno poslijepodne sam kratio šetajući uz obalu. E ta šetnja je bila sve samo ne opuštajuća. Svakih 20-30m su preda mnom iskakali kapetani feluca, malih tradicionalnih brodica na jedra kojima su vozali turiste gore-dole po rijeci. Svaki, ali ama baš svaki je morao okušati sreću. Nije mi bilo jasno a nije ni danas, ako bi već vidio da sam odbio petero prije njega zašto je taj novi gnjavator mislio da ću se iznenada predomisliti i prihvatiti baš njegovu vožnju? S druge strane zujali su kočijaši i nudili svoje vožnje. Bilo ih je posvuda, i felucara i kočijaša. Cijelo vrijeme sam govorio sa različitim ljudima, gotovo isključivo rječcu ”ne”. Kako bi razbio monotoniju i spriječio vlastito nerviranje počeo sam se glupirati s njima. Kada bi mi nudili sat vožnje za 15, 10 ili 20 L.E. rekao bih smijući se da za tu cifru mogu kupiti svoju felucu ili sam im nudio vožnju nekom svojom fiktivnom felucom. Neki bi se zbunili, neki bi se opet počeli smijati prihvaćajući zajebanciju. Nisu mi dali mira niti kada sam sišao blizu obale rijeke kako bih se odmorio i maknuo sa ceste.

Svuda uz obalu bili su privezani veliki riječni brodovi namijenjeni krstarenjima između Aswana i Luxora. Na njima se odvija neki drugi, bolji i ljepši život za razliku od ovoga sirotinjskog na ulici.

Negdje tokom popodneva otišao sam na željezničku stanicu kupiti kartu vlaka za sutradan do Aswana. Ovaj put sam uzimao 2.razred jer sam se bojao smrzavanja u 1. Stao sam u red pred odgovarajućim šalterom da bi ubrzo shvatio da reda nema. Svatko se gura i probija kako najbolje može. Ako mogu oni, mogu i ja. Nekako sam se probio do samog šaltera i uporno pokušavao reći flegmatičnom i nezainteresiranom službeniku šta želim. Ništa. Iako sam stajao pred šalterom pored mene su ruke provlačili drugi domoroci i njima je karte prodavao, da ne spominjem padobrance koje je opsluživao u kancelariji u kojoj je sjedio. Mene jednostavno nije vidio ni čuo, mogao sam tamo stajati cijeli dan. Kada sam izvadio novac i tutnuo mu ga kroz prozorčić iznenada je progledao i poslužio me. Dakle to je to, na ljude koji nemaju novac u ruci uopće se ne obaziru, znati ću za drugi put. Ovaj put sam dobio kartu na kojoj su na latinici pisale sve potrebne informacije. Čudo.