Probudio sam se na vrijeme kako bih pristojno doručkovao u hotelu i onda na miru otišao svojim turističkim poslom bauljati po rubu Sahare. Dole na recepciji sam naišao na uobičajenu sliku: dva tri tipa koji su tamo uvijek visili, spavali su na kaučevima. Onom koji se probudio rekao sam da želim doručkovati jer moram uskoro otići. On je to prenio tipu koji je spavao na kauču do njegovog, valjda je to bio kuhar ili bar doručkar. Ustvari nije mu baš prenio, pokušavao je to više puta. Ovaj drugi se nije micao i tek nakon podužeg maltretiranja je nekako ustao i gunđajući otišao u kuhinju. Čulo se samo rompanje s loncima i tanjurima. Koja luda kuća, ako nisam jedini gost sigurno sam jedan od jako rijetkih gostiju i na kraju još moram čekati da se nekakva lijenčina probudi kako bi ja uspio nešto pojesti.

Taman kad je ovaj počeo rompati u kuhinji u hotel je ušao tip koji me dan ranije doveo sa željezničke i s kojim sam dogovorio đir po Dolini Kraljeva. Stvarno me iznenadio jer se pojavio pola sata ranije od dogovorenog tako da sam smjesta morao otići, na žalost bez doručka. Jutro je za razliku od dana bilo svježe i ugodno, ulice puste i pune prljavštine. Tip je ubrzano hodao ispred mene. Šutke sam jurio za njime nekih desetak minuta do malog autobusa koji je čekao i koji je već bio prepun turista. Taman kada sam gledao gdje će me sada uvaliti, da li na krov ili će se možda kojim čudom naći koje slobodno sjedalo, ugledao sam ona dva Hrvata koji su došli istim letom u Cairo. Malen je taj Egipat. Odlično, napokon malo društva. I stvarno, raspričali smo se kao babe, kao da se poznajemo mnogo duže od nekih par dana. Sve je bilo ok dok mi jedna mlada Japanka koja je sjedila iza mene nije rekla da tiše pričam jer sam preglasan!? Malo je reći da sam bio zbunjen. Nije mi bilo jasno da li se zajebava ili ne, i šta ustvari hoće od mene. Dok sam je blijedo gledao pokušavajući dokučiti razloge za to njeno zanovijetanje, njen debilasti dečko koji je sjedio do nje postavio je ruke simulirajući držanje mitraljeza i glasno viknuo: ”Ra-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta!”!!!??? E tu sam riknuo, pa koji kurac sad ovaj hoće? Valjda je htio reći da je zvuk mog govora isti kao zvuku mitraljeza, ili možda da bi me rado prorešetao… tko bi ga znao šta mu je u tom trenutku prolazilo kroz tu tupu žutu glavicu? Ova dvojica su ga zabezeknuto gledali. Ništa, odmahnuo sam rukom i nastavili smo pričati dalje. Još i to bi trebalo, da ušutim jer je netko drugi malčice prenervozan. Zanima me samo kako li su jadnici istrpili svu onu gungulu u Cairu. Šteta, idiot mi je srušio mit o ljubaznim Japancima. Sada eto vidim da ima i onih divljih i poremećenih. Mi smo dalje razgovarali, Japanci su kipili od bijesa, ostatak busa je piljio kroz prozore i malo po malo stigli smo do famozne Doline Kraljeva. U cijenu koju sam platio bio je uračunati vodič, ulaznice za tri grobnice, ulaznice za još neke hramove izvan same doline, i karte za vlakiće koji nas voze od parkinga za autobuse do samih ulaza.

Minibus je u Dolini Kraljeva stao pored barakica gdje su se prodavale ulaznice a nakon što su nam one podijeljene, s malim turističkim vlakićem smo se odvezli nekoliko stotina metara dalje do ulaza u dolinu. Pejzaž se sastoji od asfaltiranih puteva i golih kamenitih brda svuda uokolo. Gola kamena pustoš. Ulazi u grobnice su baš u podnožju tih brda. Iako su neke grobnice bile zatvorene radi restauratorskih radova većina je bila otvorena za javnost. Mogli smo odabrati tri bilo koje grobnice za razgledavanje, za ostale je trebalo nadoplatiti a i nije bilo vremena za sve. Nas trojica smo malo saslušali vodiča i onda krenuli ležerno u samostalni obilazak. Odabrali smo grobnice Ramsesa I, Ramsesa II i Ramsesa III. U prvoj sam umalo riknuo zbog nedostatka svježeg zraka. Gusta kolona turista se protezala od ulaza do samog kraja tunela do kojeg se hoda silaznom linijom i gdje je mumija nekad davno bila položena. Sporo sam se spuštao po drvenoj stazi s drvenim rukohvatima. Jednom na cilju i nema se šta za vidjeti osim zidova oslikanih hijeroglifima. Slikanje fotoaparatima je zabranjeno, svakih desetak metara je jedan od zaposlenika koji pazi na to. Ipak ne bi mi bili balkanci a da nismo koji fotku ilegalno okinuli. Malo su mutne jer sam morao isključiti blic, ali ipak slike su tu (bljesak blica oštećuje hijeroglife). Dok bi jedan pazio na stražare drugi bi slikao. Zabranjeno je i diranje oslikanih zidova jer se i tako hijeroglifi polako ali sigurno nepovratno oštećuju. U nekim grobnicama su ispred zidova smještena stakla što je jednostavna i dobra zaštita. Izlazak iz grobnice je bio znatno lakši i brži. Nisam vjerovao da će ona vrućina koja me dočekala vani djelovati na mene kao osvježenje, kao da sam izašao iz pećnice.

U drugim grobnicama bilo je puno manje ljudi pa je i stravična sparina i toplina izostala. U idućoj smo opet počeli muljati s fotoaparatima ali stražar se istog trena stvorio kraj nas. I makar nismo ništa uspjeli slikati ovaj je digao frku i tražio da izađemo vani a kada smo odbili tražio je da mu predamo fotoaparate. Izvadio sam baterije i nudio mu ih ali ovaj je insistirao na fotoaparatu. Izvadio sam karticu i baterije i ovaj put mu pružio fotoaparat ali on je htio sve!? Ma da ne bi… Moj zemljak mu nije htio dati ništa, nije im vjerovao ni malo. Jadni stražar s nama dvojicom se našao na sto muka, siguran sam da nije pojma imao s čime mogu slikati a s čime ne, zato je i htio sve pokupiti dok mi ne izađemo vani. Na kraju je jadnik odustao i pustio nas je da nastavimo s razgledavanjem, vidio je da nema smisla gnjaviti se s nama jer bi na kraju bio samo još luđi. Ostale dvije grobnice se nisu previše razlikovale jedna od druge osim šta se u jednoj od njih mogao vidjeti mumificirani fetus djeteta.

Nakon nekog vremena primijetili smo da odavno nismo vidjeli nikoga iz naše grupe. Kada smo pogledali i treću grobnicu vratili smo se na polazišno mjesto i pričekali nekih pet minuta. Od naše grupe ni traga ni glasa. Pokupili smo se na vlakić i odvezli se do busa. Htio sam kupiti vode jer sam umirao od žeđi. Taman kad smo se uputili do trgovine vidjeli smo naš minibus… pun! Svi skupa ukjlučujući i vodiča su već bili unutra i čekali nas trojicu, ustvari bili su već na odlasku. Vodu sam mogao zaboraviti, trebalo je naglavačke ulijetati u bus. Vodič je bio sav izbezumljen, rekao je faca da je napomenuo da imamo 5 minuta za razgledavanje!? Nije bio rekao ništa! Bar nije rekao cijeloj grupi, mi ga nismo čuli a do razgledavanja prve grobnice bili smo uvijek u njegovoj blizini. Kasnije su i ostali turisti potvrdili da vodič nije ništa rekao. Uostalom, tko bi sve to pogledao za 5 minuta??? Svejedno bilo mi je poprilično neugodno. Nije mi se baš svidjelo da cijela grupa mene čeka jer znam kako ja šizim kada sam među onima koji čekaju.

Vožnja u busu nije dugo potrajala… samo do prvog naselja gdje je gotovo svaka kuća imala radionicu i trgovinu suvenirima od alabastera. Dakle zato smo žurili, da bi nas doveli do trgovina…. Stanka je potrajala skoro pola sata, mi se ovaj put nismo odvajali od busa, ovaj put smo mi bili ti koji su čekali ostale, između ostalog i zato jer nas te trgovine nisu zanimale. Nakon što smo razgledali još i grobnicu Pabasa došli smo do hrama kraljice Hatshepsut ili Deir el Bahri. Cijelo vrijeme obilaska svih tih mjesta oko nas su bili oni dosadni Japanci. Cijelo vrijeme su bili stravično bijesni. Stajali bi sa strane i zurili u nas kuhajući u sebi, ponajviše su zurili u mene, bio sam im trn u oku. Mislim da bi me najrađe ubili, raskomadali i pobacali moje ostatke u Nil. S jedne strane nisam mogao vjerovati količini njihove mržnje i kako su se uopće mogli napilati oko ničega!? S druge strane, njihove bijesne face s izrazom lica Japanskih vojnika iz filmova na tematiku II svjetskog rata bile su mi presmiješne. Bili su krajnje ridikulozni. Što su oni bjesnije izgledali to smo se mi više zajebavali na njihov račun. Znali su da ih sprdamo i da se cerekamo na njihov račun, ali normalno nisu razumjeli ni riječi, samo su još više crvenjeli. Izmislili su si problem i sada su se koprcali s tim istim problemom, zašto? Totalne budale, čak i da sam zbilja bio preglasan mogli su to riješiti na daleko kulturniji i pristojniji način bez da stvore cijeli cirkus.

Hram kraljice Hatshepsut je bio isto tako prepun turista. Sve je to ok, ali na televiziji izgleda privlačnije. Zanimljiva je panorama prema udaljenom Nilu: jasno se vidi dokle doseže pustinja, nakon toga zeleni pojas između pustinje i rijeke, i onda plava boja Nila. Cijela zemlja je u znaku te tri boje. Vlakić na kratkoj ruti je u ovom slučaju vukao mali viljuškar bez vilica jer je originalna ”lokomotiva” ležala sa strane u dijelovima. Hajde, snalažljivi su. Sve je puno trgovina suvenirima, trgovci su jurili za mnom nudeći suvenire ali je to na kraju ispadalo dosta zabavno jer prihvaćaju zajebanciju. Čovjek se s njima može dobro nasmijati, oni koji izbezumljeno bježe od njih ni ne znaju šta gube. Dočekao sam i trenutak povratka, nisam ni primijetio kako mi je brzo vrijeme prošlo. Na putu za natrag stali smo kod Memnonovih kolosa, dva velika kipa u očajnom stanju. Kažu da je tu nekada davno stajao veličanstveni hram kojega su tijekom vremena uništila izlijevanja Nila. Ruševni kipovi su sve što je ostalo od toga. Nismo se zaustavili niti 5 minuta i već smo bili u busu za natrag.

Vratili smo se taman na vrijeme za ručak, prvi zemljak i ja smo otišli u normalan restoran dok je drugi otišao u McDonalds. Imao je problema sa probavom i nije se više usudio jesti ostalu hranu, makar mislim da bi mu riža bez začina i jedna juhica bile puno zdravija za želudac nego brza hrana. Nije nas htio slušati. Nas dvojica smo otišli na mjesto gdje sam jeo dan ranije samo što sam ovaj put odabrao susjedni restoran. Sjeli smo unutra u klimatiziranom prostoru i naručili. Kada smo dobili naručeno shvatio sam zašto je ovaj restoran praktički prazan dok je susjedni skoro pun. Komadić mesa koji je u ulozi glavnog jela ležao na tanjuru bio je što se veličine tiče po štrumfovskim standardima. Cijena je naravno bila uobičajena. Na kraju nas konobar pita da li je sve bilo u redu. Ostao je neugodno iznenađen kada smo mu opravdano prigovorili veličinu porcije. Djelovao je poprilično uvrijeđen, ipak ponudio nas je besplatnom limunadom koju je zemljak prihvatio. Bio bi i ja ali nisam im vjerovao da je rade s flaširanom vodom. Stvarno mi ne treba gnjavaža sa probavom. Lijepa gesta sa strane restorana ali ipak je veličina porcije ispod svake kritike. Sa sjetom sam se prisjetio onog odličnog i jeftinog restorana u Cairu.

Kasnije smo otišli do McDonaldsa gdje sam se s dečkima pozdravio. Kasnije su nastavljali prema Crvenom moru a ja dalje na jug odakle su oni bili došli. Bilo mi je drago da sam imao prilike provesti jedan dan sa normalnom ekipom, i to još s nekim s mog brda.

Vratio sam se u hotel po ruksak i odvukao se na stanicu. Ovaj hotel pamtim po jako vrućoj noći, toliko se topline akumuliralo da je bilo gotovo nemoguće spavati čak i s uključenim ventilatorom na maksimumu. Vani je bilo svježe, unutra je bio pakao. Čak sam se usred noći istuširao hladnom vodom, ako se to može nazvati hladno, i onako mokar sam se bacio na krevet pod ventilator. Pomagalo je samo kratkotrajno. Zažalio sam šta nisam uzeo klimatiziranu sobu.

Na željezničkoj stanici nije bilo neke gužve, prošao sam kroz vrišteći metal detektor i otišao podvožnjakom na peron. Tamo su bile dvije simpatične Koreanke. Njihova jednostavna i troslovna imena nisam zapamtio. Šteta šta su one putovale prvim razredom, a ja drugim. Eh, a taman sam se bio ponadao kako ću naredna tri sata vožnje imati opet dobro društvo.

Drugi razred je suprotno mojim očekivanjima stvarno udoban. Nema kupea nego su sjedala poredana standardno kao u autobusu ili avionu. Izuzetno su udobna i ima masu mjesta za noge. Jedino je pod prljav i pun smeća kao na deponiju. U Aswanu na izlazu iz vlaka Koreanke su mi rekle da je i prvi razred bio dosta prljav. Po danu u vlaku nije onako hladno kao što je bilo u noćnoj vožnji, vjerojatno zato jer sunce izvana prži. Svako toliko prolazi konobar sa sendvičima i pićem. Cijene su sitnica. Sjedio sam u redu sjedala prema sredini. Odjednom je vagonom prema prednjem dijelu potrčao jedan od ljudi koji su radili u vlaku. Zašto? Otkuda sad ovaj? Nije mi bilo jasno čemu takva žurba. Nakon dvije minute vraćao se nazad trčeći a s njime je išao jedan civil (vjerojatno policajac u civilu) koji je trčeći vadio lisice. Svi su ljudi gledali za njima. Bio sam jedini stranac u vagonu. Iako je bilo i te kako očito da se u stražnjem dijelu vlaka događa neka frka nisam uspio saznati šta se dešavalo. Na moja pitanja su mi ostali putnici domoroci sa smiješkom odgovarali da to nije ništa, kao, ljudima se eto trči pa oni valjda ovako i trče vlakom. Mo’š si misliti… Vjerojatno im je bilo neugodno šta se to odigrava pred strancem.

Kada sam stigao u Aswan bio je već mrak i večer je tek bila počela. Glavna ulica je bila prepuna ljudi. Tražio sam Nubian Oasis hotel. Iako sam znao da je dosta blizu željezničke stanice i da je u glavnoj trgovačkoj ulici, nisam ga mogao naći. Da nisam bio onako natovaren tih 15 minuta lutanja ne bih ni primijetio ali ovako mi se baš i nije svidjelo. Hotel je bio u povećoj zgradi, izvana je bolje izgledao nego unutra. Sobu s klimom sam uspio dobiti za 25 L.E., sitnica. Osoblje je izuzetno ljubazno. Htio sam otići upravo u taj hotel jer mi ga je Steven još u Cairu preporučio. Istina, po tuš kadi su skakutali nekakvi kukci ali to me nije ni najmanje zabrinjavalo, imao sam rashlađenu sobu a to je značilo ugodno spavanje. Klima uređaj je pretpotopni, vjerojatno je takvoga još i Mojsje koristio. Sastoji se od jedne kutije koja kroz rupu u zidu napola viri na ulici dok je druga polovica u sobi. Podešavanje je pokojno odavno, jedino je u funkciji sklopka on/off. Baš me briga, nakon one vrele noći u Luxoru moglo mi je i sniježiti nad krevetom a ja bih bio sretan. Ipak sam se nalazio na jugu Egipta usred Sahare i još usred ljeta. Kasnije kada sam sišao na ulicu nikako nisam mogao pronaći željeni restoran, ne znam da li je bio krivo označen na mapi u LP-u ili su ga u međuvremenu zatvorili.