Mirno, tiho i svježe jutro u pustinji je uvijek odlično. Nisam bio raspoložen za doručak. Ostali turisti su me opet gledali u čudu, mislim da sam rekao da imam četiri bubrega da bi se manje iščuđavali nego kada sam rekao da neću doručkovati. Čim si čak po banalnoj sitnici drugačiji od njih – ne valja. Malo sam lutao po bližoj okolici i koristio zadnje trenutke ovog izleta dok su Beduini pakirali stvari. Ovi ostali dosadni turisti su napokon otišli u pravcu oaze Farafra prema jugu. Srećom da je ovo prisilno druženje potrajalo tako kratko, ne mogu si zamisliti da se s takvim likovima smucam 8 dana u komadu.
Nakon nekog vremena krenuli smo i mi ali u suprotnom smjeru. Vozač je stao na mjestu odakle sam odlučio propješačiti nekih 500m do posebno oblikovane stijene koja se uzdiže iznad pijeska. Zaky je krenuo sa mnom iako to nije bilo potrebno. U početku je rekao da će me čekati kod auta ali ga je izgleda vozač natjerao da ide sa mnom. Šetnja je potrajala, ta nesretna stijena činila se puno bliže nego što je ustvari i bila. Nakon par fotki krenuli smo nazad. Zaky se zabrinuo kada je daleko ispred nas, pored naše plave Mazde, ugledao zaustavljenu Toyotu. Bio je to jedan od ovih ostalih koji rade u hotelu i koji je malo nezgodan naspram niže rangiranih zaposlenika. Mazda je otišla a Toyota je preko pijeska krenula prema nama. Bio je to baš taj tip iz hotela sa još četvero Japanskih turista koji naravno nisu bili ni malo razgovorljivi. Samo su se blesavo smješkali, počeo sam se pitati ima li ovdje ijedan stranac koji se usudi progovoriti riječ s nekim drugim? Vozač je bio naravno ljubazan sa mnom i rekao da ovo gdje sam ja otišao nije bilo u programu. Na jadnog Zakija je bijesno siktao a mali mi je samo htio pokazati dio onoga šta bi inače i trebao vidjeti. Zato sam ga i branio pred ovime, ipak moja riječ budući da sam stranac ima neku težinu. Zaky mi je kasnije rekao da je ovaj tip dosta pokvaren i da radi njega vjerojatno neće dobiti 20 L.E. koliko bi trebao dobiti za ovaj izlet s turistima.
Kada smo napokon sustigli naše vozilo, prebacili smo se u njega i polako nastavili prema Bahariyyi. Usput smo stali na onom istom mjestu gdje ovi obavezno stanu popiti čaj, Ovaj put sam išao s njima. Znao sam da će mi ovaj unutra pokušati nešto utrapiti ali nije išlo. Sjeli smo u dio birtije rezervirane za Beduine, tj. sjedi se na velikom tepihu na podu. pored njega su stolovi i stolice namijenjene Arapima. Ovdje se ljudi protiv vrućine i žeđi bore vrućim čajem i izgleda da je to efikasno. Čaj sam platio 2 L.E. vjerojatno skuplje nego šta sam trebao, ali nema veze. Nije me bilo briga. Put za natrag se činio tri puta dulji nego je bio jučer. Jedva sam čekao da stignemo. Pred hotelom sam Zakyu dao 20 L.E., zaslužio ih je. Inače on tamo mjesečno zarađuje 100 L.E. dok je prosječna plaća u Egiptu prema riječima lokalaca oko 200 L.E. Ljudi zaposleni npr. na šalterima zarađuju 400-500 L.E. dok se plaća od 1000 L.E. smatra kao jako visoka plaća. Kada sam im pričao o našim minimalnim plaćama ali i troškovima nisu mogli vjerovati isto kao šta im je bilo nevjerojatno da zemlja iz koje dolazim nema ni jedne pustinje.
Ispočetka mi je bio plan poći na jug preko oaze Farafra i oaze Dakhla. Poslušao sam savjet da to predugo traje i da je najbolje da se vratim u Cairo i odatle odem na jug vlakom. Krenuo sam si kupiti kartu autobusa na obližnjoj glavnoj ulici. Ulica je puna pijeska i u njoj je većina trgovina, radnji i javnih službi. Banka, policija, turistički ured i pošta namijenjena pošiljkama, svi ti uredi su jedan do drugog. Jedino je pošta namijenjena telefoniranju 300m dalje uzbrdo. Sa mnom je došao tip iz hotela koji mi je sredio izlet, imao je čak obraza da pita kako mi se svidjelo!? Jasno sam mu rekao da me preveslao jer me nije poslao sa pravim terencem. Hajde, bar mi je pomogao kod kupovine karte. Čovjek koji prodaje karte za bus rekao je da je bus pun i da trebam ići minibusom tj. kombijem. Bilo mi je zbilja svejedno, samo da isti dan odem ća iz ovog dosadnog mjesta. Nakon što sam vidio ono što me zanimalo ovdje stvarno nisam imao šta više raditi. Ručak u onom polurestoranu sa splačinama na 101 način mi je već dozlogrdio.
Našli smo taj nesretni minibus i dogovorili se sa šoferom. Ruksak sam bacio gore na krov. Inače se nikada ne bih tako odvojio od svoje prtljage ali u ovom slučaju vidio sam da im se može vjerovati. Mjesto, malecno, svi se znaju a policija je očito učinkovita. Pola sata kasnije minibus je došao po mene ispred hotela gdje sam sa užasom ustanovio da su se ovi vozikali uokolo po oazi bez da su mi ruksak pričvrstili za krovne rešetke! Srećom bio je još tu, ali čak i da im je negdje ispao već bi ga netko donio na pravo mjesto. Ovo mi se stvarno nije činilo mjesto gdje bi te netko opljačkao, opet, to je samo moja procjena a možda je i pogrešna.
Prije glavnog polaska ipak su moj ruksak dobro zavezali skupa sa svom ostalom prtljagom koja se malo pomalo nakupila na krovu. Jedini problem s ovim minibusom je bio što nikako da izađe iz oaze, zavlačio se po svuda ili da pokupi nekoga ispred kuće ili u potrazi za još ljudi kako bi napunio vozilo što je više moguće. Ali jednom kada smo izašli iz oaze stisnuo je gas do daske i ona prava vožnja je počela. Bio je sat vremena brži od klasičnog autobusa. Između ostalih ljudi sa mnom je putovala i jedna familija. Išli su u Alexandriju na ljetovanje. Otac radi, ako sam dobro shvatio u ministarstvu poljoprivrede, žena sakrivena feredžom je sigurno domaćica. Ne znam koliko djece imaju ali s njima je putovalo dvoje. Bilo je ugodno opet pročavrljati s jednim od domorodaca. Neko vrijeme paralelno sa cestom je išla željeznička pruga. Kažu da nema putničkog prometa na njoj već služi samo za rudnike, mislim da se radi o željeznoj rudi. Negdje prije Caira naletjeli smo na dugačku kolonu cisterni koje su skretale na sporedan put koji je vodio duboko u pustinju. Nisam shvatio da li dovoze ili odvoze gorivo. Cijelo vrijeme uši mi je parala beskrajna oštra propovijed sa radija. Šole je zbilja imao čudan ukus za muziku. Još sat vremena te propovijedi i uspjeli bi me preobratiti na Islam mada nisam kužio ni riječ od svog tog silnog trabunjanja iz treštećih zvučnika koje je trajalo čitavu vječnost.
Minibus je stao na stanici negdje na dalekoj periferiji. Ja i ovi iz hotela nismo uspjeli nagovoriti šofera da me odveze do Down towna. Nije bilo šanse, nije imao dozvolu za prijevoz unutar grada i bilo ga je strah posljedica makar se obećanih 10-15 L.E. teško morao odreći. Sjećam se kako ga je tip iz hotela još u Bahariyyi pokušavao nagovoriti, njegovo nagovaranje djelovalo je više kao svađa nego kao uvjeravanje. To je samo tako izgledalo iz moje perspektive, ipak je to samo njihov način govora i gestikulacije. Čovjek koji je s familijom putovao na more pomogao mi je da nađem taksi i dogovorio cijenu umjesto mene. On kao Egipćanin uspio je dobiti cijenu od 10 L.E., da sam išao sam bilo bi 20 L.E. Vidio sam da se taksist nećka, ipak sam ja blesavi stranac kojega treba oderati. Pristao je, još jednom sam prije nego sam sjeo u auto jasno ponovio cijenu i odredište. Sve je štimalo.
Prastara klepetava Lada sa mnom na zadnjem sjedištu je krenula. Taman sam pomislio kako je sve glatko išlo, no, taksistu bi vjerojatno naočale eksplodirale da nije počeo neku svoju pokvarenu igricu. Rekao je da je cijena 15 L.E. a kada sam mu rekao da je dogovor bio 10 L.E. odgovorio je da je 10 do Midan Tahrir a da je do Midan Talat Harb kamo sam se uputio cijena 15. Toliko je bio uporan u svojoj tvrdnji da sam mu skoro povjerovao. Naravno da je lagao, vrlo dobro sam se sjećao dogovora iako me ovaj prevarant malo zbunio. Nije bilo ni govora da mu platim ništa više od dogovorenog, frajer je vjerojatno mislio da sam prvi put u gradu i da nemam pojma kamo idem. E pa ovaj put se zajebo. Stigli smo do Midan Tahrir i kad sam vidio da je taj trg prvi do onoga kamo sam želio otići rekao sam mu da stane. Izašao sam i platio mu 10 L.E. Htio me preveslati tako da me zbuni s imenima trgova koji su jedan od drugoga udaljeni možda 200-300m. Lukavo. Za tu smiješnu razdaljinu naplatio bi si 50% veću cifru. Ovako je dobio samo ono što je bilo dogovoreno. Izašao sam trg ranije jer me nije bilo volja natezati se s njime a koštalo me samo nekoliko minuta hoda više.
Dobro sam se oznojio na toj vrućini dok sam došao do hotela Dahab. Srećom ovaj put lift je radio, napokon su ga popravili. Sobu sam rezervirao još iz Bahariyye i nije bilo nikakvih problema.
Ne mogu ni opisati koliko sretan sam bio kada sam otišao na jedan pravi obrok u svoj omiljeni restoran u ulici Orabi. Prosječan obrok skupa s vodom i mančom nisam plaćao više od 8-10 L.E. Da bi došao do tamo sjeo sam u taksi a kako je tip tražio više nego što sam ja želio platiti izašao sam van nakon 100m. Vrlo dobro znam da ja plaćam više nego što Egipćanin plaća, ipak to ne znači da moram plaćati pet puta skuplje samo zato jer je taksist prepohlepan. Otišao sam pješke, nije me bilo volja natezati se više s taksistima a malo šetnje nije škodilo.
Nakon večere krenuo sam na željezničku stanicu Ramses da kupim kartu vlaka do Luxora. Našao sam se pred jednom ogromnom prometnom petljom na više razina. Svuda uokolo zgradurine. Kako sada prijeći na drugu stranu? Snašao sam se preko nekog nadvožnjaka za pješake. Svako pretrčavanje svih onih silnih traka graniči sa suicidom.
Željeznička stanica je ogromna, bilo je i za očekivati. Sreo sa onu Kinesku familiju iz Bahariyye, oni su baš tu večer odlazili na jug. Uputili su me prema pravom šalteru, morao sam proći ispod jednog podvožnjaka na drugom djelu stanice kako bih došao do prostora gdje se prodaju karte za Luxor. Karte prve klase se ne prodaju samo na zasebnim šalterima nego i u zasebnim prostorijama. Jedan Arapin mi je čim sam došao rekao u prolazu da nema karata ni za 1. ni 2. razred za naredna 2-3 dana!? Bilo mi je to malo nevjerojatno. Ipak da ja to provjerim, zašto bi mu uopće vjerovao? Stao sam u red. Nešto nije štimalo, red se nije micao. Službenik iza šaltera je nešto piskarao i brojao novac, ponašao se kao da je sam u prostoriji i da s druge strane šaltera nema nikoga. Nije čak ništa ni rekao a kamoli istaknuo nekakav natpis. Ništa. Jednostavno je prestao raditi bez objašnjenja. Svi mi tukci smo čekali bez veze. Tu i tamo bi ga netko nešto upitao i on bi odgovorio, na arapskom naravno. Nisam imao pojma šta se događa pa sam prešao u susjedni red koji je radio. Taman kada sam došao na red i ovaj je prestao raditi. E pa nabijem vas sve od reda! Bar se udostojio da me uputi natrag na šalter pred kojim sam ranije stajao a koji je sada opet radio normalno. Došlo mi je da ih sve skupa zapalim. Vratio sam se na onaj prvi šalter psujući na glas i to na hrvatskom.
Pred svakim šalterom red je odvojen za muškarce i za žene, a to šta žena baš i nema ne sprečava neke muškarce da čekaju na tom mjestu i brže dođu do karte. Ipak jedna se našla i nikako nije mogla doći do šaltera od ovih drugih pametnjakovića
sve dok njen muž nije dreknuo otjeravši ih. Smiješna scena, mada ne razumijem arapski ali prateći gestikulaciju i primijetivši ponavljanje određene riječi u određenom kontekstu mogao sam otprilike prevesti razgovor:
Muž, napilano: “Jel ovo red za žene?”
Čekač reda: “Je.”
Muž, napilano: “Jesi li ti žena?”
Čekač reda: “Ne.”
Muž, sada već divljajući: “Pa koji kurac radiš ovdje!!!”
Čekač reda se pokunjeno pokupio i stao tamo gdje je i trebao biti, u muškom djelu reda. Napokon sam uspio kupiti tu nesretnu kartu, i da, bilo je karata u prodaji. Kartu za 1 razred platio sam 62 L.E. Kako je samo nekih 20-ak L.E. skuplja od one za 2. razred ovaj put sam odlučio putovati kao gospodin. Nisam ništa razumio šta piše na karti, ni kada ni gdje ni kako – nula. Sve na arapski. Makar sam arapske brojeve već znao čitati nisam znao šta koji predstavlja. Tek kasnije na recepciji svog hotela sam dobio potpuno objašnjenje.
Natrag sam se vratio pješice. Još jednom sam se uvjerio da se najveći ološ uglavnom okuplja na mjestima gdje ima najviše putnika, npr. željeznička stanica. Zapušteni klinci koje sam tamo vidio izgledali su mi kao predodređeni za buduće kriminalce. Trebalo je opet preći s druge strane one čudesne prometne petlje. Kada sam nekako između jurećih automobila neozlijeđen doskakutao do ruba Sharie Ramzes tj. Avenije Ramzes, vidio sam potpuno drugačiji način prelaska avenije: stotinjak metara lijevo i desno od križanja, uz rub ceste se protežu ograde sa prolazom na mjestu pješačkog prijelaza. Kada se upali crveno svjetlo za pješake, stalno prisutni prometni policajci ručno zatvaraju te velike prolaze povlačeći slobodni dio ograde. Onaj koji neodgovorno trči preko ceste u zadnjem trenutku ostaje odsječen od pločnika pa se mora snalaziti preskakanjem ograde. Panduri baš i ne reagiraju i nepopustljivo drže prolaz zatvorenim, sve dok se ponovno ne upali zeleno svjetlo za pješake. Tko se nije skrio, pregaženi magarac je bio.
Na krevet sam se stropoštao mrtav umoran. Ventilator nisam uopće gasio od trenutka kada sam unajmio sobu. Bio je već upaljen a i nije imao regulatora već samo jedan lančić. Palio se na onaj američki način, povlačenjem baš tog lančića.