Iduće jutro sam opet bio zadnji na doručku. Na ulici smo zaustavili prvi taksi koji je naletio i nakon kraćeg pregovaranja tip nas je pristao prevesti do Dane za 25JD tj. 6,25JD po osobi. Mada je to bilo četiri puta skuplje nego što bi platio autobus do tamo, prihvatio sam. Ponude ostalih taksista od prethodnog dana su bile od 30JD naviše. Nevjerojatno, za upola kraći put nego prethodni dan ovi lihvari su tražili više od 50% veću cijenu. Trebalo ga je samo pričekati 20-ak minuta. U međuvremenu smo se pozdravili s Francuzima, pokupili stvari i sjeli pred hotel.

Vožnja do Dane nije dugo potrajala, jedino mi se nije sviđalo kako brzo taksist vozi. Cesta je izuzetno zavojita s nizbrdicama sa nevjerojatnim nagibom a ovaj je stiskao gas do kraja. Bilo je to više nalik vožnji na rollercoasteru nego vožnji u autu. Put koji s glavne ceste vodi u Danu je pogotovo strm.

Napokon u Dani… odmah sam shvatio da sam jako pogriješio što sam dovde i došao. Nije bilo ničeg zanimljivog za vidjeti, to je samo malo selo s kamenim kućicama. Ništa posebno, jedino što je tamo stvarno lijepo je pogled s kraja sela koji puca na dolinu duboko ispod mene. Napokon su se one tri kokoši uspjele posvađati. Najstarija Miranda je bila totalno tupa, slabo čuje i ništa nije razumjela niti od trećeg puta, ona je cijelo vrijeme boravila u nekom svom imaginarnom svijetu. Najmlađa Marta nema pojma putovati samostalno, stalno se ona želi dogovarati oko prijevoza mada kurca ne razumije ni o čemu i samo je unosila konfuziju. Maura je bila za razliku od njih bistra i odlučna ali opet bez imalo takta u ophođenju u određenim trenucima tako da je uglavnom kreštala i kurila vatru. Ja sam se držao po strani i čekao da sve to prođe, da dođemo do nekog mjesta gdje mogu uskočiti u neki autobus i otići svojim putem. 3xM su stvarno počele puniti jaja. Na svu sreću naletili smo na dvoje Belgijanaca koji su bili ugodno i normalno društvo, pravo osvježenje nakon onih baba.

Mjesto gdje smo se nalazili nije toliko udaljeno od autobusnog stajališta, problem je bila strma uzbrdica koju je trebalo pješke savladati. Bio sam zaglavio s njima. Istim taxijem nismo htjeli otići dalje jer se ovaj ubezobrazio i počeo tražiti nerazumne cifre. Uz pomoć vlasnika jednog hotelčića našli smo prijevoz do Karaka, prvog većeg mjesta na putu za Amman. Ovaj put bio je to kombi koji je na jedvite jade uspio savladati uzbrdicu do glavne ceste. Nastavak putovanja s 3xM mi je postajao sve nepodnošljiviji, nisu se mogle dogovoriti oko ničega, kao da ne razgovaraju istim jezikom. Nije bilo nikakve svađe, samo hrpa blebetanja u prazno. Vozač je bio ljubazan, kada sam vidio nešto zanimljivo za slikati stao bi bez problema i pričekao. Izvinjavao sam mu se zbog neodlučnosti dosadnih mi suputnica na šta je on samo sa smješkom odmahnuo rukom. Pitao me je čak da li su mi one nekakav rod… još i to mi fali u životu, i ovo mi je previše.

U Karaku su babe odabrale hotel a dok su one razgledavale sobe i dogovarale se o cijeni ja sam dole čekao s vozačem. Nisam tražio drugi smještaj jer je to trebala biti najpovoljnija opcija u gradiću i mislio sam da se tu nema šta zajebati. Ali da, uspjele su zajebati stvar, konačni rezultat je bio nikakav. Hotel je bio opet skuplji nego što je meni odgovaralo. Da stvar bude gora uopće nije opravdavao plaćenu cifru. S druge strane bilo mi je malo žao vozača što mora slušati glupače i htio sam ga samo što prije pustiti da ide svojim putem. Pitao sam se kako li sam se uvalio skupa s njima uopće? Bilo mi je bolje da sam ujutro otišao na suprotnu stranu, opet nisam mogao ni pretpostaviti da su takav davež. Ipak Maura je bila malo bolje društvo, jedina sa nešto mozga među njima. Napilanost se pretvorila u ravnodušnost, mogu uzeti sobu u istom hotelu ali to ne znači da moram dalje s njima.

Karak se nalazi na jednom brdu i jedino što je tamo zanimljivo je dvorac koji su još križari izgradili. Kokoši su se dovele u red pa sam naivac ipak odlučio da ću se s njima odvesti do Mrtvog mora. Kao, u Petri su bile ok društvo pa će valjda i sada. Ja normalno nisam ni s jednom od njih bio ni u kakvom konfliktu ali samo slušati ih kako se međusobno raspravljaju bilo je naporno.

Namjeravali smo otići do nedalekog Mrtvog mora. Bus za Safi, mjesto najbliže Mrtvom moru je kretao nekoliko ulica niže. Recepcionar u hotelu mi nije uspio na razumljiv način objasniti kako da dođemo do tamo pa sam na ulici pitao slučajnog prolaznika. Kada je vidio da mi ne zna ni on objasniti na razumljivi način poveo me i rekao da ga slijedim. Krenuli smo jednom ulicom nizbrdo, nedugo nakon šta smo skrenuli u drugu ulicu ušli smo u jednu od zgrada. Dok sam mokrim stepeništem silazio za njim, pitao sam se kamo me ovaj tip vodi. Izašli smo s druge strane zgrade 2-3 kata niže da bi opet skrenuli u neku desetu ulicu. Prolazak kroz zgradu je bio samo jedan prečac da ne moramo hodati uokolo po cijeloj dužini serpentine koja je glavni uspon u grad. Doveo me do mjesta odakle je do autobusa bilo nekih 200m nizbrdo. Prolaznik mi je učinio veliku uslugu. Babe su naravno zaostale pa sam se morao vratiti po njih. Bile su iritantno spore, najrađe bi ih bio šutnuo jer bi onako kotrljajući se bile sigurno brže. I zbilja, nedaleko od mjesta gdje me onaj prolaznik ostavio bilo je autobusno stajalište. Bez problema smo našli minibus za Safi, trebalo je samo malo pričekati da se napuni.

Tokom vožnje primijetio sam dvije mlađe cure koje su sjedile par sjedala ispred mene. Bilo je nemoguće ne primijetiti ih, cijelo vrijeme vožnje su se okretale prema meni i nešto si veselo došaptavale. Nakon šta sam se uvjerio da mi nikakva šmrklja ne viri iz nosa došao sam do bistrog zaključka da je ovaj narod jako zaintrigiran zapadnjacima, više nego šta sam mogao pretpostaviti. Cesta je cijelo vrijeme išla nizbrdo, dok smo se spuštali prema Mrtvom moru kroz stijene bi se svako toliko ukazao odličan pogled na njega. Međutim bio sam u autobusu i zaustavljanje radi uživanja u pogledu je bilo nemoguće. Negdje na pola tog silaznog puta morali smo stati na kontrolnoj točki. Ušao je vojnik i pregledavao dokumente. Kada sam vidio njihova vojna vozila pao sam u nesvijest – bio je tamo parkiran Hummer, veliko vojno terensko vozilo američke proizvodnje. Još u Wadi Musi sam se nemalo iznenadio kada sam vidio policiju kako se vozi u ogromnim Fordovima isto američke proizvodnje. Kasnije sam saznao da je to dar američke vlade. Amerikanci im daruju opremu za vojsku i policiju, Saudijci im daruju gorivo (koje se na benzinskim stanicama naravno naplaćuje)… Mora da tu politika igra vrlo jaku ulogu. Zaustavljanje na toj kontrolnoj točki bilo je kratkotrajno olakšanje od prebrze vožnje po još jednoj zavojitoj nizbrdici. Kada smo se napokon spustili na razinu Mrtvog mora nizbrdice je napokon nestalo, zato je temperatura stravično porasla. Nalazio sam se na najvećoj depresiji na Zemlji, bio sam negdje oko 400m ispod razine mora. Mjesta u Jordanu gdje sam se kretao prethodna dva dana su sva na visoravni gdje je temperatura navečer više proljetna nego ljetna, dok je po danu toplo ali opet ne toliko vruće kao što je kod kuće u to doba. Ovdje dole klima se drastično mijenja.

Stigli smo u Safi, mjesto koje se nalazi 2-3km od Mrtvog mora. Još u busu mi se obratio jedan tamnoputi Arapin u želji da nam pomogne, kada smo izašli iz autobusa pitao je još jednom kako nam može pomoći. Mi smo željeli otpješačiti do najbliže obale međutim on mi je uporno ponavljao da je obala 30km daleko i da nam treba taksi. Čudio sam se zašto me šalje tako daleko kada je obala tu u blizini a on se čudio meni zašto ne želim otići na mjesto gdje turisti obično odlaze. Bila je tu cijela zbrka. Kada sam se malo okrenuo oko sebe vidio sam da je mjesto skoro pusto, a uz to nitko nije znao kada ide posljednji autobus za Karak i ako uopće i ide koji tog dana s obzirom da je bilo već kasno poslijepodne. Svu tu zbrku je još podgrijala neurotična Maura koja je počela gnjaviti sa svoje strane da nas tip zasigurno želi preveslati a šta je meni bilo malo vjerojatno. Stvarno je dečko želio pomoći. Kada sam pogledao svoje suputnice bilo me je sram u kakvom društvu sam se nalazio, hodale su uokolo i kokodakale kao izgubljene. Tako mi i treba, već sam odlučio da ću dalje nastaviti sam da bi se na kraju predomislio.

Bili smo u Safiju, nitko nije razumio da želimo prošetati do obližnje obale slanog jezera pa nas nije ni mogao uputiti, čak i da je – bilo je prevruće i za 500m pješačenja a kamoli nekoliko kilometara. Među ove tri došlo je do raspada sistema. Odlučio sam idući dan krenuti svojim putem, ovog cirkusa mi je već bilo dosta. Prva dva dana mi je njihovo društvo još odgovaralo, međutim kada sam ih bolje upoznao vidio sam da je bolje putovati sam nego s njima. Tada se niotkuda stvorio jedan potpuno prazan minibus koji je stao pored nas, raspoloženi i veseli vozač je potvrdio da ide za Karak – to je bila muzika za moje uši, već sam pomislio da ćemo morati opet plaćati preskupi taksi za nazad. Bilo je zbilja glupo dolaziti ovdje u kasno poslijepodne, pretpostavljao sam da bi se nešto slično moglo desiti, ipak na kraju imao sam više sreće nego pameti. Pao mi je kamen sa srca kada sam ušao u taj minibus. Od sve te gungule bar je vožnja do Safia i natrag vrijedila, još nisam zaplivao u Mrtvom moru ali sam se bar vozio uz njega i uživao u predivnom pogledu. Na kraju vožnje smo vozaču dali svaki po pola JD, činilo se da je njemu sve dobro.

Kako je bilo još vremena otišao sam na jedino vrijedno mjesto u Karaku, na tvrđavu. Ove tri za mnom, držao sam se na pristojnoj udaljenosti od njih. Došli smo taman sat vremena prije zatvaranja. Tvrđava, tj. dvorac je u ruševnom stanju tako da se gore i nema baš nešto puno zanimljivoga za vidjeti osim pogleda na sve strane. Stari graditelji su stvarno znali izabrati pravo mjesto gdje će te građevine podignuti. Sa zidina se vidi cijeli Karak, pogled prema zapadu puca skroz do udaljene doline slanog jezera odakle smo se upravo bili vratili. I to je bilo to, jedva sam čekao da sutradan krenem dalje u glavni grad Amman.

Za večeru sam se napokon odvojio i moram priznati da mi je ovaj put nakon cjelodnevne gnjavaže sa suputnicama samoća izuzetno odgovarala. Bile su one prefine za restoran koji sam odabrao. Vodio ga je još jedan Egipćanin, izgleda da ih ovdje u Jordanu ima podosta. Kada sam mu rekao da sam prije neki dan došao iz Egipta i da sam ugodno iznenađen tamošnjim ljudima sav se raspekmezio. Nakon šta sam dobio račun za večeru tip mi i nije bio baš tako simpatičan. Kada sam naručio rekao mi je jednu cijenu obroka a kad sam trebao platiti, drugu – naravno višu. Kaže frajer da mi je rekao samo cijenu piletine a ovo ostalo je cijena pomfrija. Naglo mi se pokvarilo raspoloženje, umjesto 1,5JD morao sam platiti 2,5JD a hrana uopće nije bila na tom nivou. Nije bilo smisla se raspravljati, tek tada mi je sinulo zašto sam cijelo vrijeme bio jedini gost u restoranu. Pokupio sam se i otišao, ovo definitivno nije bio moj dan. Odustao sam od duže šetnje gradom, sve su ulice bile iste i dosadne, centar mjesta je i tu jedan kružni, tok, istina malo veći nego u Wadi Musi. Na spomeniku usred kružnog toka sjedili su isključivo muškarci. Općenito je žena bilo malo na ulicama. Nisam se osjećao ni malo ugroženo ni od koga ali niti dobrodošao. Oko mene sve sive face. Internet caffe nisam pronašao, jedini za kojeg su mi rekli bio je dosta daleko a meni se nije dalo dalje lutati.

Vrativši se u hotel saznao sam da se najmlađa Marta i najstarija Miranda sutradan ujutro vraćaju na Sinaj. Marti su opet provalili u apartman i ukrali nekih 200 eura (nije prvi put jer ona i dečko imaju običaj držati keš u apartmanu) dok je Miranda već bila umorna, čudo da je i do tuda stigla. Prije toga namjeravale su otići odmah rano ujutro u Amman da bi otišle do Mrtvog mora pa tek onda pravac Dahab. To je bila službena verzija, prava istina je po mom mišljenu da im je Maura dosadila i da su se htjele odvojiti od nje a vjerojatno i od mene. To mi je potpuno odgovaralo, jedino mi je pomalo smetalo šta mi se Maura prikačila za sutrašnji put u Amman. Nije čak ni pitala da li se slažem s time… I šta sad? Nije mi se svidjela baš ta ideja a opet nisam želio s njom biti stoka i slifrati je na bezobrazan način. Hajde, bar više neću morati trpiti ove druge dvije. Ova šta je ostala je putnica, ove dvije su razmažene pogubljene princeze.

Tokom večeri u hotelu razgovarao sam s jednom Kanađankom. Žena je došla u Jordan kako bi učila arapski jezik, pohađa nekakav tečaj u Ammanu. Ona redovito 2 mjeseca godišnje provodi putujući po svijetu. Bila mi je od velike pomoći jer mi je objasnila kako stići do centra glavnog grada jednom kada izađem iz međugradskog autobusa. Cijelo vrijeme našeg razgovora Maura je sjedila uz nas s očima na pola koplja bez da sudjeluje u razgovoru. Nije nam bilo jasno šta izvodi, samo smo čekali da ova zaspije sjedeći i da se stropošta pod stol. Po ne znam koji put pitao sam se zašto još jutros u Wadi Musi nisam otišao svojim putem? Odgovor se nametao sam po sebi: zato jer sam bedast, eto zašto…