Zadnji sam došao na doručak. Čini se da smo mi šestero bili jedini gosti u hotelu. Ono dvoje Francuza su imali stomačnih tegoba pa sam u Petru otišao s tri Talijanke. Najmlađa je imala nekih dvadesetak godina dok su ove dvije starije imale oko 50 jedna i oko 70 druga. Najsposobnija za putovanje bila je ova od 50, Maura, prošla je pola svijeta, zna putovati i puna je energije, čak je puno življa od najmlađe. Stara od 70 godina, Miranda, im je kao uteg, kvazidama koja priča o šampanjcu i ekskluzivnim hotelima. Čudio sam se kako se uopće tamo našla. Inače sve tri borave duže vrijeme u Dahabu pa su odlučile otići nekoliko dana u Jordan na izlet. Kad sam ih upoznao pomislio sam da su si familija, ma kakvi, upoznale su se ili na aerodromu ili u Dahabu. Koja šašava kombinacija.

Onu najstariju nisam primjećivao, vukla se za nama kao sjena dok su ove dvije bile dovoljno dobro društvo da bih s njima razgledao Petru. Ulaz u Petru se nalazi odmah uz rub Wadi Muse. Put do tamo ide velikom nizbrdicom nekih pola sata hoda, ili ako je turist malo trapav onda 10 minuta kotrljanja. Htjeli smo doći dovoljno rano da izbjegnemo gužvu koju stvaraju grupe turista koji putuju s agencijama. Ulaznica je 11JD. Prava cijena ulaznice je inače 22JD tj. duplo skuplje ali jordanska vlada je smanjila cijene za 50% kako bi i time potaknuli povećanje broja turista. Valjda imaju malu krizu zadnjih godina, nama turistima je ta kriza išla na ruku.

Nakon ulaza prašnjavi put vodi nekoliko stotina metara nizbrdo sve do ulaza u Siq tj. do ulaza u uzak kanjon čije su strme stranice visoke najmanje 30m. Staza je asfaltirana. Po tom vijugavom kanjonu hodali smo narednih 30-ak minuta. Još je bilo rano i gužve nije bilo, sunce do nas gotovo da nije moglo doprijeti, cijelo vrijeme smo bili u ugodnoj sjeni. Na visini od pola metra s obje strane kanjona vode davno isklesani kanali za vodu. U doba kada je Petra bila nastanjena, tim kanalima se prikupljala kišnica.

Petra je antički grad u cijelosti isklesan u stijenama. Nikada nije bio osvojen a dugo stoljeća je bio potpuno zaboravljen do njegovog otkrića u 19st. Do tada su za njega znali samo Beduini koji su tu tajnu ljubomorno čuvali.

Hodajući kroz kanjon laganom nizbrdicom stalno smo nailazili na lokalce koji su nudili prijevoz ili magarčićima, ili sa malom kočijom dvosjed sa dva kotača prikačenom za konja. Na kraju kanjona čekao me nezaboravan prizor – iz relativnog mraka Siqa izašao sam na malenu čistinu. Ispred mene na suncu blještao je ”Tresury”, prva po redu i po meni najljepša zgrada u Petri isklesana u ružičastoj stijeni. Nikada ranije nisam vidio ništa slično, čuo sam bio za Petru ali sam tek u tom trenutku shvatio zašto se to mjesto toliko spominje.

Na toj malenoj čistini su se ulogorili neizbježni i dosadni prodavači suvenira. Bilo ih se lako riješiti, nisu jurili kilometrima za mnom jer je ionako bilo dovoljno ostalih turista koji su im bili daleko lakši za obrađivanje nego ja. Dalje se kanjon dosta proširuje da bi se na kraju prostor potpuno otvorio. Ostale zgrade isklesane u stijeni su isto fantastične ali nikako kao ona prva. Tamo se nalazi i malo rimsko kazalište, a šta bi drugo nego i ono isklesano u stijeni.

Tu gdje ima više prostora iznajmljivale su se deve. Cijeli je prostor dobro turistički eksploatiran. Na dvije terase ima dovoljno mjesta za sjesti, čak se ne mora ništa ni naručiti. Javni WC je iznenađujuće dobro održavan i čist, za svaku pohvalu. Sunce je malo jače pripeklo. Namjeravali smo se popeti na jedno od obližnjih brda gdje je u stijeni isklesana još jedna impozantna zgrada, ”Monastery”. Do početka uspona gdje je izgrađen malo bolji restoran trebalo je preći još skoro kilometar a sunce je već dobro pržilo.

Najstarija Miranda je srećom ostala čekati na prvim terasama, imala je na nogama samo neke potrgane šlape a s time bih se i ja teško kretao a kamoli ona. Nas troje smo se hrabro uputili naprijed, ovaj put uzbrdo. Nezgodno je bilo jedino to što je bilo oko 11.00, sunce je pržilo a pred nama je bilo 800 stepenica kombiniranih sa običnom stazom. Prodavači suvenira su bili čak i tu. Koristio sam svaku priliku da hodam u sjeni ali sa suncem točno iznad mene i okomitim stijenama uz koje sam se vukao to je bilo neizvedivo. Osjećao sam se kao sito – koliko god vode da popijem toliko mi je odmah izlazilo kroz kožu u obliku znoja. Staza na nekim mjestima vodi tik uz rub dubokih kanjona, jedan krivi korak i – puf. Iza nespretnog nesretnika bi ostao samo plići krater. Ovo je sigurno bio dom kojota i mip-mip plave ptičurine prije nego su emigrirali u SAD. Marš na vrh je potrajao dobrih sat vremena, neki turisti koji su se vraćali nazad govorili bi nam koliko je pentranja otprilike pred nama.

Ipak, vrijedilo je svake kapi prolivenog znoja. ”Monastery” je unikatno mjesto na svijetu. Zgrada je isto isklesana u brdu s time da su neki stupovi dodani naknadno nakon izgradnje odnosno izdubljivanja. Nasuprot je jedan mali kafić u debeloj hladovini. 5 minuta hoda dalje uzbrdo stiže se do kraja staze, a tek tamo ima se šta za vidjeti. Duboko dole ispod mene protezala se beskrajna dolina. Krajnja točke gdje se može stati nalazi se iznad strmoglavog ponora. Baš mi se i nije dalo odlaziti od tamo, vidik je bio kao iz snova.

Put nazad je išao nizbrdo, iako sam bio brži nije bilo ništa lakše jer je dugotrajno skakutanje nizbrdo isto naporno. Ove dvije su stale kod jednog trgovca suvenirima. Prvo je rekao da to rade njegova mater i sestra da bi se samo dvije minute kasnije izdao rekavši da su te iste stvari na bazaru navodno još skuplje. Pokupili smo se umirući od smijeha. Mimoišao sam se par puta sa sretnim vlasnicima magaraca koji su uspjeli naći nekoga kojima je njihova usluga potrebna. Jadne životinje, izgledale su tako sićušne pod onim debelim i teškim turistima penjući se uzbrdo strmom stazom. Bilo mi ih je neizmjerno žao. Još su ih vlasnici nemilice šibali. Imaju li ti ljudi uopće mrvicu milosti?

U povratku smo naišli na grupu mlađih mještana koji su tamo zarađivali iznajmljivanjem magaraca ili prodajom suvenira. Sjedili su na jednom zidu dok su se dvojica tukli. Jedan je drugoga pokušavao gurnuti preko zida, s druge strane do tla je bilo više od tri metra! Ostali su sjedili i navijali. Jako ružna scena pred svim tim ljudima. Tek kada smo se udaljili mimoišli smo se sa dva stražara koji su polako, vjerojatno po pozivu, dolazili na mjesto tučnjave. Nemam pojma kako je sve to završilo, nije mi padalo na pamet da ostanem gledati sav taj cirkus. Da se Petra nalazi u Egiptu ovdje bi sve vrvjelo od policije i nikakva tučnjava se ne bi dogodila. Ovdje u Jordanu je očito policije na turističkim mjestima premalo. Možda ne žele turistima nametati uniforme ama baš po svuda ali mislim da je koji policajac više na takvom mjestu neophodan.

To moje razmišljanje se potvrdilo još jedanput kada smo došli do terase gdje nas je svo to vrijeme čekala Miranda. Na terasi preko puta nas opet gužva i opet među mlađim mještanima. Počele su letjeti plastične stolice a jedan od njih je uzeo lanac u ruke. Uskoro su se umiješali i stariji lokalci, vjerojatno vlasnici terasa koji su ih nekako uspjeli razdvojiti bez posljedica. Čini se da takvi ekscesi ovdje nisu nikakva rijetkost. Nakon ljubaznih i mirnih Egipćana ovaj narod mi se činio preagresivan.

Dok smo sjedili na terasi odmarajući se, za najmlađu Talijanku Martu se prikačio vlasnik terase. Tip je stariji od četrdeset godina, sav suh i nikakav ali ga to nije sprječavalo da se bez ikakvog srama uvaljuje mladoj strankinji. Nas ostale nije ni primjećivao, kao da nismo ni postojali. Nagovarao ju je cijelo vrijeme da dođe sutradan i da će joj on spremiti ručak a nakon toga će ju odvesti na neko posebno mjesto odakle se može vidjeti spektakularan zalazak sunca. Ah, kako romantično…. čudim se samo kako je ona to podnosila na miran i ljubazan način. Ovaj nije prihvaćao nikakav odgovor osim ”da, može, doći ću sutra”. To mu je i rekla, išla je linijom manjeg otpora. Tipu su sline curile iz usta dok je plazio oko nje. Sve je to izgledalo kao jedan loš i bizaran film. Nije mi jasno kako je uopće mogao očekivati da će ona prihvatiti njegovu ponudu.

Nakon nekog vremena počeli smo se polako gibati uzbrdo prema izlazu. Ulazeći u Siq okrenuo sam se još jedanput prema ”Tresury-u”, u Petri se zbilja ima šta za vidjeti. Hodanje kroz kanjon i dalje sve do izlaza se odužilo, bilo je toplo a mi smo imali kilometre u nogama. Od ulaza do hotela nije nam padalo na pamet pješačiti. Taksi za nas četvero sam platio 0,5 JD. S obzirom na vožnju od pet minuta uzbrdo to je i više nego dobra cijena. Taxi je bio ogroman i nov, stvarno me iznenadila marka vozila – Renault Samsung!? Nisam imao pojma da takvo što uopće postoji. Sigurno kao poklon dobiješ mobitel ako kupiš ovaj auto. Ili je možda obrnuto?

Ostao mi je dobar dio popodneva za lutati uokolo… ali kamo? U Wadi Musi se i nema šta za vidjeti. Maura i ja smo pokušali potražiti taksi koji bi nas sutradan povezao do Dane, nekakvog kamenog grada koji su njima preporučili neki drugi Talijani. Meni to i nije baš bilo u planu ali već kada ljudi to preporučuju možda bi bilo dobro i to vidjeti. One nisu uopće razmatrale mogućnost da do tamo idu autobusom već su htjele opet taksijem. Međutim, da li ga potražili preko hotela ili preko jednog na prvi pogled simpatičnog prodavača – svi su tražili osjetno više nego smo mi bili spremni platiti. Cijena za upola manji put bila je veća nego od Aqabe do Wadi Muse. Na kraju smo odustali, najbolje je sutradan ujutro na cesti zaustaviti nekog taksista i direktno pregovarati s njime.

Francuzi su se konačno izgubili na svoju stranu, dvije starije babe su otišle svojim poslom, mlađa je spavala cijelo popodne tako da sam malo ostao sam. Osjećao sam kako bi bilo vrijeme da sutradan odem svojim putem i da se razdvojim od njih. Od te sam zamisli nažalost odustao samo iz bojazni da ne propustim nešto šta vrijedi vidjeti. Kada je mladi konobar iz restorana gdje smo večerali prethodnu večer vidio da smo ovaj put odabrali njima susjedni konkurentski restoran, na izlazu mi je prišao i onako diskretno rekao da nam može ponuditi večeru po cijenama koje važe za lokalne ljude. Nisam znao da li to govori iz razloga jer je ljubomoran na konkurenciju ili zato jer je opet htio plaziti oko Marte. Nisam znao šta da mu kažem. Hrana je u oba restorana bilo dobra i po istim cijenama, jednostavno nam se prohtjelo jesti na drugom mjestu. Stvarno me nije bila volja to objašnjavati, zahvalio sam mu se i produžio dalje. Jedno je bilo sigurno, Marta nam je bila dobar instrument za spuštanje cijene, he he.

Navečer smo u malenom salonu u sklopu recepcije našeg hotela gledali tv. Bio je tamo recepcionar, Maura, jedan turistički vodič i ja. Ovaj turistički vodič je bio Maurino godište i nisam mogao ne primijetiti da je razgovarao uglavnom s njom, ja u njegovom svemiru nisam postojao. Ovo mi je već postalo šašavo – pa šta je s ovim Jordancima? Čim vide bijelkinju bilo mladu bilo staru, bilo lijepu bilo ružnu, oni jednostavnu počnu skakutati oko nje. Na tv su se vrtili spotovi poznatih arapskih zvijezda i zvijezdica. Moram priznati da sam očekivao daleko konzervativniji način oblačenja i ponašanja na arapskoj estradnoj sceni. Pogotovo me se dojmila jedan libanonska pjevačica koja je velika zvijezda u cijelom arapskom svijetu, teško da se neka pjevačica iz zapadnog svijeta može po privlačnosti usporediti s njom. Bila je glavni gost jedne emisije i iako nisam imao pojma o čemu govori, sam njen način govora i njene kretnje su bile jako provokativne. Jedva sam se odvojio od tog nesretnog tv-a i otišao spavati.