Bila mi je želja vidjeti Afriku, i to ”crnu” Afriku. Međutim te moje želje pokvarile su cijene avionskih karata koje su bile previsoke, skuplje i od prošlogodišnje karte za Južnu Ameriku. Pored toga sam i malo kasnije krenuo u potragu za njima tako da su one najjeftinije već bile rasprodane. Uganda, Tanzanija, Gana… sve je to otpadalao. Mogao sam za kartu dati koliko god ona koštala međutim osim putovanja tokom godine imam i drugih troškova koje život nosi. Formula je jednostavna: što više para izrigaš za put to ćeš manje imati za neke druge stvari. Crnu Afriku sam odgodio ”na neko vrijeme”. Odlučio sam se za neku bližu afričku destilaciju. Senegal i Mali – nezgodna kišna sezona i opet preskupa karta, Maroko – mislio sam da ima meni i zanimljivijih mjesta a karta s obzirom na udaljenost opet skupa… Egipat je ispunjavao skoro sve zahtjeve osim šta je prenatrpan turistima i šta čovjek ima dojam da je već sve vidio na tv-u. Ma hajde, neka bude Egipat. Svi pričaju o tome pa da vidim na svoje oči kako to izgleda. I tako sam se odlučio za Egipat, a da u svoje putovanje uključim i nešto malo nepoznatog odlučio sam se i za Jordan. Libija je otpala radi kompliciranog postupka dobivanja vize kojeg mi je objasnila službenica iz libijskog veleposlanstva. Bila je nevjerojatno ljubazna za razliku od rošpije iz egipatskog veleposlanstva koja se ponašala izrazito bezobrazno. Pitam se zašto uopće na takvim radnim mjestima drže ljude koji nisu sposobni dati najobičniju informaciju bez škrgutanja zubi? Pa to je prvi kontakt s nekom zemljom i trebao bi biti sve samo ne neugodan. Cijena avionske karte je bila prihvatljiva, troškovi boravka niski a let Turkish Airlinesom mi je u povratku još omogućavao nekoliko sati lutanja po Istanbulu. Odlično.

Nisam bio tko zna kako uzbuđen pred polazak. Da li zato jer je Egipat bio tek rezervna varijanta rezervne varijante, da li zato jer ovo nije prvi put da napuštam dobru staru Europu, ali ja uopće nisam imao dojam kao da idem dalje od granice.

Svejedno, jedno toplo ljetno jutro sam se pokupio busom od 07.00 i njime polako stigao do Zagreba. Imao sam nekoliko sati do leta za Istanbul u 16.35. Ipak kao i uvijek, za takve stvari sam uvijek smatrao da je bolje par sati prije nego i minutu kasnije. Mudre li izreke, trebao bih je patentirati… Prilikom čekiranja na šalteru sam napravio mali zastoj. Morao sam izvaditi bateriju iz budilice u velikom ruksaku. Našli su je pomoću skenera, srećom da sam se sjetio budilice inače bih morao istresti sve tamo pred njima. Vrijeme je sporo prolazilo. Prilikom pregleda na metal detektoru i rentgenu uvjerio sam se da naši panduri i te kako paze na to što se unosi u avion. Pregledavaju svaku sitnicu. Istina, malo se stvara red ali čovjek u avion ulazi daleko bezbrižniji nakon takve kontrole. A s obzirom u kakvim vremenima živimo to nije baš mala stvar.

Let do Istanbula trajao je neka dva sata. Posada aviona je bila kamenog lica iako ne i neljubazna, bez pozdrava prilikom ulaska i izlaska iz aviona?! Zar je to turska nacionalna kompanija? Bezveze. A još uz to tokom leta je vani bilo oblačno pa se osim ogromne bjeline nije ništa vidjelo.

Oko 19.30 po lokalnom vremenu dotakli smo pistu najprometnijeg turskog aerodroma. Stvarno je ogroman, u rangu frankfurtskog ili amsterdamskog. Do idućeg leta u 23.30 imao sam hrpu vremena, sasvim dovoljno da istražim svaki kutak velike zgradurine. Glavinjao sam među duty free shopovima i kafićima, vozao se po pokretnim trakama u duugačkim hodnicima i gledao panoramu udaljenog grada. Vidjelo se da sam na istoku, načičkani minareti u daljini stršali su posvuda na horizontu.

Kod konačnog ukrcaja u avion opet sam trebao proći pregled, drugi po redu na tom aerodromu. Imao sam dojam da turski panduri i nisu baš najpažljiviji kod pregleda, tj. identičnu ručnu prtljagu na koju su ovi naši sumnjičavo gledali, Turci su propustili bez ijednog pitanja. Ali zato nisu propustili maltretirati kineske državljane prilikom pregleda. Turčin se ponašao prema sirotom Kinezu kao prema psu. Sto puta je prolazio kroz metal detektor i sto puta je nesretna naprava tulila, a Kinez se sto puta vraćao na svako Turčinovo urlanje braneći se samo zbunjenim smiješkom. ”Shoes!!!”, vikao je policajac pokazujući na kinezove cipele dajući mu na taj nekulturan način do znanja da iste treba skinuti i bez njih proći kroz obruč. ”Belt!!!”, vrištao je ponovo pokazujući na pojas, i tako činilo se u nedogled… dobro da mu nije i plombe iščupao. Bilo je jadno to gledati, cijeli taj cirkus mi je imao pomalo rasističku boju.

Poletjeli smo u noć. Smjer – sjeverna Afrika. Preda mnom su bila još dva sata leta. Što je to u odnosu ne sate čekanja na Cairskom aerodromu do predstojećeg svanuća? Umor me već dobro nagrizao pa sam si čak uspio i odspavati nekih pola sata u avionu.