Iako sam prvi zaspao te automatski izbjegao Benyevo hrkanje, neizbježno sam se probudio u neko doba noći. S druge strane sobe vodile su se ogorčene borbe. Tenkovi su gruvali, avioni su napadali, bombe su padale uz sablasne zvižduke. Na tisuće boraca jurišalo je u napad ginući uz strašne neljudske krikove. Eksplozije. Rafali. Tu i tamo padne pokoji avion uz gromoglasnu tutnjavu. Nemam pojma tko se borio. Nemam pojma s kojim rezultatom. Nemam pojma kako je to sve izgledalo jer srećom nisam imao snage otvoriti oči. Jedino o čemu sam imao pojma je da je Beny stvarao toliki buku da sam počeo pipati mjesto gdje sam ležao. Tražio sam pušku, pištolj ili kakvo drugo ubojito oružje. Nekako sam se nadao da je netko od prethodnih gostiju bio zaboravni mafijaš i da je zaboravio oružje upravo na ovom ležaju. Nadao sam se da ću ga pronaći s uzdahom olakšanja i onako veselo pucati u nekoga. Njega ili sebe, potpuno svejedno. Samo da dođem do malčice tišine. Ni sam ne znam kako ali opet sam utonuo u neku drugu dimenziju snova… bit će da je nešto grunulo u mojoj neposrednoj blizini i da sam se onesvjestio.
U još gluhije doma noći opet sam se probudio na nekoliko minuta. S druge strane sobe odvijali su se građevinski radovi. Valjda je na stotine ljudi sad popravljalo svu onu štetu od prethodnog rata. Kamioni mješalica, obične mješalice vulgaris kojima upravlja Mujo, pikameri, bageri, kompresori, valjci, finišeri… ma cijela sila strojeva je bila u pogonu. Da se s takvim elanom radi kod kuće, Švicarska bi bila sirotinja u odnosu na nas. Buka, buka i buka. Majko mila. To šta su nam kreveti na potpuno drugim krajevima sobe nije previše pomagalo. Opet sam opipao svoj krevet. Da, uzaludno… stvarno nema nikakvog oružja. Još da imam snage se dignuti pa da ga bar golim rukama zadavim. Hvala nebesima opet sam se onesvijestio. Moj najveći prijatelj te noći je bio umor, da sam bio odmoran sigurno ne bi oka sklopio.
I tako… jutro je nekako stiglo. Gorky je smijući se prepričavao kako je oko ponoći provirio van sobe. Naravno čuo je Benya kako nehumano hrče, zazvao me ali bez rezultata. Rekao je da sam bio pokrivač skroz digao preko glave i da su mi samo stopala virila vani. Nisam davao znakove života. Međutim imao je i Beny svoju priču, i on se na trenutak u neko doba bio probudio i kako je bio bliže vratima druge sobe čuo je Gorkya kako i on divljački hrče. Heh, Vodky je vjerojatno isto imao veselu noć uz hrkača. Večer prije bio sam čak mjerkao sobičak s bojlerom i nekakvim policama razmišljajući da se tamo nekako uvučem. Ipak je prostor bio tako malen da se ne bi mogao opružiti po podu.
Jutro je bilo malo hladnjikavo, sinoć sam nakurio peć do maksimuma… u drugom noćnom buđenju sam skontao da kuham od vrućine pa sam je onako u bunilu spustio na minimum. Tko je onda mogao razmišljati o bilo čemu pa tako ni o optimalnom položaju pokazivača?
Dan je bio savršeno vedar, skoro pa bez ijednog oblačka. Odlično, imamo još nekoliko stvari za pogledati prije konačnog povratka. Nije još bilo ni 09.00 kad recepcija počinje raditi pa smo ključeve ostavili u sobi. Na izlasku iz hotela spremačica nas je uputila na jedna vrata koja večer prije nismo primijetili. Ta su bila na potpuno suprotnoj strani od tkz. noćnog ulaza koji mi je večer ranije bio pokazan… i da, ta vrata su imala nesretnu tipkovnicu. Lijepo, misterij je riješen. Recepcionerka je gostima očito pokazivala totalno kriva vrata. Eh, smotano djevojče…
Do Geneve smo krenuli putem pored jezera do kojeg smo se brzo spustili prešavši granicu na jednom malom pustom seoskom graničnom prijelazu. Da nema nekadašnje kućice za graničare ne bi ni primijetili da smo prešli graničnu crtu. Vožnja uz jezero nije baš nešto. Većim dijelom se između ceste i vodurine nalaze luksuzne vile. Uglavnom su zaštićene ogradom ili nekim biljkama kako bi se što manje vidjele s ulice. Ukratko – ne vidi se skoro ništa.
Gorky je nastojao biti što lakši na gasu, pogotovo kad se oko nas vozuckao policajac na motoru. Čovjek je vozio isto po ograničenjima pa nikako da ga se riješimo. Po dolasku na genevsku obalu bili smo malo razočarani jer poznati vodoskok na obali nije radio. Tada nismo znali da se uključuje tek u 10.00, bar nedjeljom. Parkirali smo i krenuli mudrovati oko parking aparata. Vjerojatno smo se osjećali zbunjeno poput stranaca koji dođu kod nas i koje redovito viđamo kako bleje u naše savršeno logične parking automate. Uspjeli smo skontati da je potrebno upisati tablicu preko tipkovnice… ali kako… vidio sam samo brojeve, gdje su prokleta slova? Toliko slova, sličica i svakojakih otvora… blejali smo kao da smo se našli pred ne znam kakvim rebusom a ne pred tamo nekim glupim parking aparatom. Sve dileme nam je ekspresno riješio jedan stariji šetač sa šeširom: nedjeljom se parking ne plaća. Mersi! Taman, znamo mi kad treba ići u obilazak.
Vidi se na prvi pogled da se radi o dobrostojećem gradu. Fasade svih zgrada su besprijekorno uređene bez obzira na njihovu starost. Sve je uredno i čisto, bar tamo gdje smo se mi smucali nije bilo oštećenog i rupičastog kolnika. A vozni park… heh, izgleda da se ovdje za Ferrarijem, Jaguarom i Rollce Royceom nitko neće posebno osvrtati.
Krenuli smo u kraću šetnju, sunce je sijalo, ljudi su lagano šetali, jogeri trčkarali, a vodoskok je u međuvremenu proradio. Ma divota, kad sam pomislio na puste kilometre koji nas čekaju mračilo mi se pred očima. Najradije bi ostao ovdje bar dva dana – nažalost nemoguća misija. Red šetnje, red kavice na ugodnom suncu… i uskoro je došao trenutak za polazak. Iz Geneve smo izašli gradskim cestama ponovo izbjegavajući autocestu na koju smo se popeli tek kad smo prešli granicu.
Tek sada po danu mogli smo uživati u predivnom krajoliku kojim nas je vodila ”bijela autocesta” prema francusko-talijanskoj granici. Putnik se ubrzo nađe opkoljen planinama prekrivenih snijegom. Možda mjesec, dva prije polaska na mail sam dobio jednu od onih panoramskih pps prezentacija. Ova je govorila o Aiguille du Midi, vrhu u Alpama odmah iznad fancy Chamonixa koji nam je točno usput. Sam vrh se nalazi na 3842 m nv a do njega vodi žičara izgrađena 1955. Nekih 20 godina bila je to najviša žičara na svijetu. Iako joj je taj rekord oduzet ostaje joj rekord žičare sa najvišom visinom od podnožja do vrha.
Beny se malo predomišljao da li ići ili ne, kao i ja strepio je od izmaglice koja bi totalno mogla pokvariti doživljaj. Vrlo brzo je postalo kristalno jasno da kristalno čistije vrijeme nismo mogli imati. Vidljivost je bila negdje oko milijun kilometara. Vožnja prvim djelom žičare počinje na rubu Chamonixa na samo 1035 m nv. Gužve nema, polazak za nekih pet minuta. Ima samo jedna ružna činjenica u vezi ove žičare – cijena. Potrebno je izbrojati 41 euro za ovu povratnu vožnju. Wow, za puno manje para se prodaju avio karte low cost kompanija za letove između Europe i sjeverne Afrike. Ništa, šta je tu je. Koliko košta da košta ali ovo se ne propušta. Vrh iz podnožja izgleda kao da se nalazi na kraju svijeta. Vožnja do prve stanice Plan de l’Aiguille na 2317 m nv nije ništa previše spektakularno. Žičara se polako izdiže iznad grada I doline otkrivajući mnogobrojne skijaške staze. Bili smo nešto bliži cilju I čakajući drugi dio žičare uživali smo u pogledu na sam vrh koji je još uvijek bio ohoho iznad nas. Međutim žičara od ove točke pa do vrha nema više ni jedan noseći stup, noseći kablovi su rastegnuti od ovdje do gore u samo jednom potezu.
Krenuli smo i na taj put prema vidikovcu na krovu Europe na 3777 m nv. Sve skupa vožnja u jednom smjeru potraje najviše 20 minuta. Moram reći letećih 20 min. jer uživajući u panorami i vožnji vrijeme proleti u trenutku. Izlaskom iz kabine uronio sam u sasvim jedan drugi, hladniji i svježiji zrak. Fešta za pluća. Poput sivonje zagrabio sam stepenicama prema prvom vidikovcu. Tek nakon šta sam se pošteno zadihao proradila mi je lampica gdje se u tom trenutku nalazim i gdje sam se nalazio do prije samo 20-ak minuta. U tom kratkom roku popeo sam se 2700m više u područje znatno rijeđeg zraka. Ma tko bi se u tom trenutku mogao sjetiti da treba hodati lagano bez većih napora? Tko bi se mogao u tom trenutku sjetiti da je zrak osjetno rijeđi nego dole u podnožju? Ma dobro, netko valjda i bi… ja eto nisam. Zato sam i zastao na pola stepenica govoreći sam sebi “magarac, magarac, magarac”. U tom trenutku sam se okrenuo i vidio Benya desetak stepenica niže kako zadihan visi na ogradi. Nisam razabirao da li se i on zajebao kao i ja i posustao ranije ili je bio pametniji i od početka krenuo lagano.
Nisam stao, samo sam drastično usporio penjanje. Vidikovac mi nije mogao pobijeći. Velika drvena terasa bila je skoro pusta. Tek tu i tamo po koji turist uživajući u nevjerojatnoj panorami. Sve okolne planine su ili ispod nas ili u ravnini s nama. Ludo. Trčkarali smo po rubovima terase poput munjenih Japanaca. Fotoaparati su radili neprekidno. U jednom trenutku sam se skockao jer sam se sjetio da panoramu više gledam kroz display svog digitalca nego živim očima. Ovaj prvi vidikovac nije krajnja točka dokle se može stići, od njega pa do obližnje stijene vodi širi mostić iznad ničega.
U stijeni se nalazi lift, najviši lift kojim sam se ikad vozio. Valjda u sezoni se za njegovu upotrebu dodatno plaća još po koji euro, sada je bilo besplatno. Lift ko lift, jedino šta ovaj nema međukatove, samo početnu i završnu stanicu. Kroz stakla na vratima gledamo sam kako stijena prolijeće, brojka na displayu koja umjesto katova označava nadmorsku visinu stala je na broju 3842. Iako nepunih 100m iznad glavnog vidikovca ovdje se osjećala malo drugačija klima tj. bilo je primjetno vjetrovitije. Na pogled ne treba trošiti previše riječi jer svaki opis može završiti jedino superlativom. U trenutku izlaska iz tog nebeskog lifta nismo bili svjesni da nam se s desne strane uzdiže Mt. Blanc glavom I bradom. Krenuli smo njuškati oko ograde slikajući i snimajući šta god se snimiti dalo. Tek kad smo jednom turistu dali aparat da nas slika isod tabele s označenom visinom shvatili smo šta nam je pred nosom. Tip nas je upitao: “Želite li sliku i ispred Mt.Blanca?” Kakav sad Mt. Blanc??? …ahaaaa… tu je dakle. I tako smo konačno shvatili. Pogled na taj vrh je veličanstven, stječe se dojam kao da je bliže nego u stvarnosti. Kad bi netko u ovom trenutku osvajao vrh mogli bi od tuda lijepo pratiti napredovanje planinara.
Postoji još jedna panoramska žičara koja prolazi negdje oko Mt. Blanca ali ta radi isključivo po ljeti.
Čim bi vjetar malo jače zapirio zaboljeli bi me prsti. Toliko da nisam mogao promijeniti SD karticu na fotoaparatu. Kad sam ih malo ugrija vidio sam da nemam šta za promijeniti – prokleta kartica mi je ostala u autu… fuck… Brisanjem jednog kraćeg videa došao sam do potrebnog prostora.
Beny je ubrzo sišao dole do trgovine suvenirima, ja sam treba sići za pet minuta. Mda, samo šta to isto nije mislio iliftboy koji je trebao dovesti lift po mene. Bio sam jedini koji silazi i vjerojatno nije bilo nikoga tko bi se penjao tako da je ovaj dole mirovao. Zazvoni sam jedanput. Drugi put. Na jedno pa na drugo zvono. Stao sam pred kamerom, mahnuo sam… možda me čovjek ne vidi? Ništa. Lift miruje. Sve moje misli su se lagano pretočile u psovke. Kad je napokon stigao još si je uzeo malo vremena da tipu kojeg je dovezao pokaže panoramu. Imao sam onaj prokleti osjećaj da namjerno odugovlači. Još minut čekanja i bio bi sam počeo stiskati dugmiće pa kud na kraju stigao da stigao.
Prošao sam pored skijaša koji su si pripremali opremu. Nedaleko vidikovca postoji skijaška staza. Koliko sam shvatio treba se malo namučiti za doći do nje. Potrebno je uz pomoć cepina spustiti se po u snijegu i ledu uklesanoj stazi nekoliko stotina metara niže. Nekima taj puteljak neće izgledati nimalo bezazleno, meni je izgledao baš zanimljivo. Šteta što ga ne mogu pogledati izbliza.
Nas dvojica bi ostali gore još bar sat vremena ali ostatak društva nas je čekao dole. Pored toga pred nama su još uvijek bili pusti kilometri autocesta. Svejedno bio sam prezadovoljan šta sam imao i tu priliku popesti se ovdje gore. Dok je za gore žičara klizila vrlo glatko, za natrag je par puta malo poskočila.
Tek na silasku sam doznao da je temperatura na vrhu taj dan bila -19°C. Opla, pa nije ni čudo da su mi se gore na laganom vjetru prsti brutalno ledili. Tunel kroz Mt.Blanc je na samo nekoliko minuta vožnje.
Put za natrag je radi povećanog prometa potrajao nešto duže nego u kontra smjeru. Nismo stajali do negdje blizu Trsta i to samo zato da bi natočili auto do vrha. Sveukupni trošak nafte, svih cestarina i parkinga iznosio je cca 300 eura za ukupno pređenih 1750km. Moguće je iskombinirati jeftiniju rutu ali tad je potrebno baktati se sa kojekakvim u ovo doba godine zamrznutim i teže prohodnim prijevojima.
Doma smo stigli kasno navečer. Trebalo se nakako odmoriti, sutra je radni dan…